Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3248/24 (G. S.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3248/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-3248/24, rješavajući apelaciju Gorana Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Stojanovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 035505 24 Kž od 4. jula 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokat Rade Ćulibrk iz Banje Luke, podnio je 26. jula 2024. godine apelacija Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 035505 24 Kž od 4. jula 2024. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 035505 24 Kv od 26. juna 2024. godine.
2. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 035505 24 Kv od 26. juna 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantu je zajedno sa ostalim preciziranim osumnjičenima produžen pritvor temeljem člana 197. stav (1) tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnim drogama iz člana 207. stav (3) u vezi sa stavom (2) i (1) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav (1) KZRS. Rješenjem je određeno da pritvor može trajati još najduže dva mjeseca, tj. do 28. avgusta 2024. godine.
3. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je osumnjičenim određen pritvor rješenjem sudije za prethodni postupak od 30. maja 2024. godine i da pritvor po tom rješenju može trajati najduže jedan mjesec tj. do 28. juna 2024. godine. Dalje je navedeno da je nadležno tužilaštvo predložilo produženje pritvora te je obrazloženo da je Okružni sud postupajući po tom prijedlogu na nesumnjiv način utvrdio da su apelant i ostali osumnjičeni zajedno u vremenskom periodu od početka 2023. godine do 28. maja 2024. godine na području grada Banje Luke neovlašteno radi daljnje prodaje nabavljali, kupovali, držali, prenosili i prodavali opojnu drogu kokain. U vezi s tim je navedeno da je apelant preuzimao opojnu drogu kokain od osumnjičenog D. J. koju je skladištio u stanu koji koristi u Banjoj Luci, gdje je opojnu drogu prepakivao u manja pakovanja, a zatim prodavao krajnjim korisnicima. Zatim je navedeno da je osumnjičeni apelant od oktobra 2023. godine do 16. marta 2024. godine u više navrata prodao M. R. opojnu drogu kokain za precizirane novčane iznose, kao i da je u periodu od februara 2024. godine do 28. maja 2024. godine u Čelincu u ugostiteljskom objektu dva puta prodao opojnu drogu kokain licu D. V. za precizirane novčane iznose. Također je navedeno da je apelant u toku 2024. godine najmanje dva puta prodao opojnu drogu kokain licu D. V. za precizirane novčane iznose. Isto tako je navedeno da je sud na nesumnjiv način utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant sam od septembra 2023. godine do maja 2024. godine u Banjoj Luci u preciziranim ugostiteljskim objektima davao licu D. V. na uživanje opojnu drogu kokain. Okružni sud je istakao da je osnovana sumnja utvrđena na osnovu iskaza drugih poimenično označenih osumnjičenih koje su dali pred tužiocem na zapisnik o ispitivanju, kao i na izjavama preciziranih svjedoka i drugim materijalnim dokazima dostavljenim uz prijedloge tužilaštva.
4. Zatim je Okružni sud naveo da je u odnosu na apelanta i druge poimenično označene osumnjičene u daljnjem toku istrage neophodno saslušati brojne svjedoke, a u odnosu na apelanta svjedoke B. O., D. B. i N. N. U vezi s tim je obrazloženo da je u toku istrage neophodno utvrditi identitet te saslušati i druga za sada nepoznata lica koja su telefonskim putem komunicirala sa apelantom i ostalim osumnjičenima, te od njih kupovali opojnu drogu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da postoji osnovana bojazan da bi apelant i ostali osumnjičeni puštanjem na slobodu ometali krivični postupak utjecajem na svjedoke, posebno zbog činjenice da se uglavnom radi o uživaocima opojnih droga koji su podložni utjecajima drugih osoba a naročito onih koji im prodaju opojnu drogu, kao i zbog činjenice da osumnjičeni znaju o kojim se licima radi. Također je navedeno i da iz prikupljenih dokaza proizlazi da su apelant i ostali osumnjičeni prodavali veće količine opojnih droga, zbog čega je u daljnjem toku istrage neophodno utvrditi tačne lokacije na kojima su skrivali-skrivaju opojne droge, te na tim lokacijama eventualno pronaći i izuzeti tragove i predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Pri tome je navedeno da zbog težine krivičnog djela koje su osumnjičenima stavlja na teret postoji osnovana bojazan da će osumnjičeni ukoliko budu pušteni na slobodu, s ciljem otežavanja prikupljanja dokaza koji ih mogu eventualno inkriminisati, uništiti ili sakriti tragove i predmete važne za krivični postupak. Također je navedeno i da je u daljnje toku istrage neophodno izvršiti vještačenje materija koje asociraju na opojne droge, a koje su privremeno oduzete od osumnjičenih i drugih lica, kao i pretresanje mobilnih telefona, SIM kartica i eventualno ostalih uređaja koji su privremeno oduzeti od osumnjičenih. Konačno je zaključeno da se, suprotno prijedlozima odbrana osumnjičenih, svrha provođenja istrage i obezbjeđenja daljnjeg vođenja krivičnog postupka ne može ostvariti blažim mjerama od pritvora. Na kraju je navedeno da su neosnovani svi prigovori odbrane da razlozi za pritvor nisu ničim konkretizovani, jer je tužilaštvo po ocjeni Okružnog suda dalo konkretne i jasne razloge i dokaze koji se odnose na posebne pritvorske razloge za produženje pritvora svim osumnjičenima.
5. Apelant je protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu u kojoj je prije svega osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela uključujući i pitanje zakonitosti dokaza, te postojanje posebnog pritvorskog razloga - koluzione opasnosti. Pri tome je apelant naveo i da se osporenim prvostepenim rješenjem na njegovu štetu i štetu njegovo dvoje mldb. djece krši pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku. U vezi s tim je naveo da se svrha koja se želi postići pritvorom može ostvariti i blažim mjerama zabrane.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 035505 24 Kž od 4. jula 2024. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih osumnjičenih izjavljene protiv prvostepenog rješenja.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju prije svega naveo da se, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, prvostepeno rješenje zasniva na zakonitim dokazima. Dalje je obrazloženo da osporeno prvostepeno rješenje sadrži jasne, određene, te sadržinski iscrpne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud kada je u pitanju postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela. Zatim je navedeno da je, suprotno žalbenim prigovorima, Okružni sud pravilno utvrdio i postojanje koluzione opasnosti. U vezi s tim je ukazano na obimnost istrage, potrebu prikupljanja brojnih dokaza koji se odnose na utvrđivanje identiteta lica iz kruga onih sa kojima su apelant i ostali osumnjičeni uspostavljali veze. Stoga je zaključeno da se očigledno radi o važnim razlozima koji, uz ispunjenost uslova koji se odnose na težinu krivičnog djela, opravdavaju produženje pritvora do dva mjeseca.
8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također ukazuje i na kršenje prava iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant je prije svega osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga-koluzione opasnosti. U odnosu na potonje, apelant ističe da nema dokaza da će svojim boravkom na slobodi ometati krivični postupak na način da će utjecati na svjedoke koje je potrebno saslušati u daljnjem toku istrage. Pri tome navodi da se efikasno provođenje istrage u konkretnom slučaju moglo ostvariti blažim mjerama zabrane umjesto pritvora, te da je proizvoljno postupanje redovnih sudova rezultiralo grubim kršenjem njegovog prava na privatni i porodični život u kontekstu prava na ostvarivanje obostranog kontakta apelanta i njegovo dvoje mldb. djece. Konačno, apelant navodi da je Vrhovni sud nije adekvatno odgovorio na žalbene navode zbog čega je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek i prava na žalbu u krivičnim stvarima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. i 8. Evropske konvencije, te člana 13. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, budući da se apelacijom problematizira zakonitost apelantovog lišenja slobode temeljem osporenih rješenja, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštivanja garancija iz člana 5. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U konkretnom slučaju je apelant problematizirao zakonitost produženja njegovog pritvora. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opće principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama), Moldoveanu protiv Moldavije (presuda od 14. septembra 2021. godine, predstavka broj 53660/15, tačka 51. sa daljnjim referencama), te Bigović protiv Crne Gore (presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost i opravdanje produženog pritvora, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom.
15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu, u osporenim rješenjima, obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant zajedno sa ostalim osumnjičenima počinio krivično djelo za koje se tereti. Ustavni sud prvenstveno smatra da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja sadrži razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivična djela. Ovakav zaključak Ustavnog suda ni u kom slučaju ne prejudicira pitanje apelantove krivice, budući da se u konvencijskom smislu radi o inicijalno utvrđenim činjenicama za produženje pritvora. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen zbog koluzione opasnosti iz člana 197. stav (1) tačka b) ZKPRS. Naime, Ustavni sud smatra da osporeno prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, boravkom na slobodi, utjecati na svjedoke koje je neophodno saslušati. Ove okolnosti u početnoj fazi krivičnog postupka dovoljne su da uvjere Ustavni sud da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge. Dakle, u apelantovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnog djela i zaprijećena kazna za krivično djelo, već i konkretne okolnosti postojanja koluzione opasnosti. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu bile stereotipno formulisane kao i da koluziona opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pritom je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, razmotreno i može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.
16. U odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije u kontekstu osporenih rješenja, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Salmanov protiv Slovačke, presuda od 20. januara 2022. godine, predstavka broj 40132/16, tačka 94. sa daljnjim referencama, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1238/24 od 14. novembra 2024. godine, tačka 26. sa daljnjim referencama; dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, zahtjevi iz člana 13. Evropske konvencije, koji su po svom karakteru manje strogi , obuhvaćeni su članom 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost određivanja/produženja njegovog pritvora u odnosu na pravna pitanja koja se odnose na postojanje opšteg pritvorskog uslova i posebnog pritvorskog razloga.
17. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelant u okviru žalbenih navoda ukazao i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana 8. Evropske konvencije u kontekstu neophodnosti produženja mjere pritvora i održavanja međusobnih porodičnih kontakata između njega i njegovo dvoje mldb. djece. Taj navod je apelant istakao i pred Ustavnim sudom. Prema praksi Evropskog suda, koju podržava u svom radu Ustavni sud, pritvor kao i svaka druga mjera kojom se osoba lišava slobode uključuje inherentna ograničenja privatnog i porodičnog života. Isto tako, kontrola zatvorenikovih kontakata sa vanjskim svijetom nije sama po sebi nespojiva sa Evropskom konvencijom. Također, bitan je dio prava pritvorenika na poštivanje porodičnog života da im vlasti omoguće ili, ako je potrebno, pomognu u održavanju kontakta s njihovom bliskom porodicom (vidi Deltuva protiv Litvanije, presuda od 21. marta 2023. godine, broj predstavke 38144/20, tačka 40. sa daljnjim referencama). U citiranom predmetu Evropski sud je utvrdio kršenje prava na privatni život, zaključivši da ograničenja nadležnih vlasti u kontekstu posjeta supruge i kćerke podnosiocu predstavke dok se nalazio u pritvoru (odobrena samo jedna posjeta u devet mjeseci) nisu bila neophodna u demokratskom društvu (op. cit. Deltuva protiv Litvanije, tačka 48.). U konkretnom slučaju je nesporno da se Vrhovni sud nije odgovorio na žalbeni navod koji se ticao navodnog kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije. Međutim, za razliku od citiranog predmeta Evropskog suda, Ustavni sud zapaža apelant nije ni u žalbi protiv osporenog prvostepenog rješenja, niti u apelaciji ukazao da je postojalo bilo kakvo ograničenje u održavanju međusobnih porodičnih kontakata za vrijeme dok se nalazio u pritvoru. Stoga, u okolnostima kada ovi apelantovi navodi nisu ni pred redovnim sudovima, niti pred Ustavnim sudom potkrijepljeni bilo kakvim dokazima ili detaljnim prikazom događaja koji bi navodno pokrenuli pitanje kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra ove navode očigledno neosnovanima (vidi, Evropski sud, Lalić i ostali protiv Slovenije, odluka o dopustivosti od 27. septembra 2011. godine, predstavke br. 5711/10 i dr.).
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije u vezi sa članom 8. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić