Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3231/22 (S.H.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3231/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3231/22, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S.H. protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 33 0 K 069330 22 Kžk od 31. maja 2022. godine i 33 0 K 069330 22 Kžk 2 od 13. decembra 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil iz Tuzle, podnio je 18. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 069330 22 Kžk od 31. maja 2022. godine i Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 069330 16 K od 17. februara 2020. godine. Apelant je 6. marta 2024. godine dopunio apelaciju, odnosno osporio presudu Kantonalnog suda broj 33 0 K 069330 22 Kžk 2 od 13. decembra 2023. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 33 0 K 069330 20 K 2 od 30. aprila 2021. godine, u ponovnom postupku, apelant je na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen od optužbi da je pod tačkom 1. izreke pobijane presude počinio krivično djelo - zloupotreba ovlaštenja u privrednom poslovanju - iz člana 247. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Pod tačkom 2. izreke presude apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo - zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ za koje mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine po pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo.

3. Protiv navedene presude, žalbe su podnijeli tužilac Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i apelant. Kantonalni sud je rješenjem broj 33 0 K 069330 21 Kž 2 od 6. decembra 2021. godine, uvažio žalbe i prvostepenu presudu ukinuo i odredio održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem Kantonalnog suda.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 069330 22 Kžk od 31. maj 2022. godine apelant je oglašen krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privrednom poslovanju i zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Sud mu je utvrdio kazne za oba krivična djela, te je apelantu izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo.

5. Kantonalni sud je naveo da je preuzeo dokaze koje je proveo prvostepeni sud, a koji su navedeni na str. 5-9. presude. Zatim se Kantonalni sud izjasnio u odnosu na tačku 1. presude, odnosno ukazao na dokaze iz kojih je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela zloupotrebe ovlaštenja u privrednom poslovanju.

6. U odnosu na tačku 2. izreke presude, sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo zloupotrebe službene dužnosti ili ovlaštenja. Za ovakav zaključak Kantonalni sud je naveo da je imao uporište u iskazima svjedoka S.A. Dž.S, M.S. R. H. R.A. Naime, sud je zaključio da je pravno lice imalo dva vozila i da je jedno vozio apelant - direktor firme a drugo vozilo je koristio apelantov brat, koji nije zaposlen u pravnom licu. Navedeni svjedoci su potvrdili navode optužnice da je apelant omogućio svom bratu da koristi službeno vozilo u privatne svrhe, da se vozilo registrovalo „na trošak firme“ i da ga je svjedok R.H. vidio na spisku benzinske pumpe. Kantonalni sud je zaključio je na taj način apelant bratu omogućio da koristi vozilo s ciljem da mu pribavi korist. Apelant je postupao suprotno čl. 54. i 56. st. 1. i 3. Statuta pravnog lica, u kome je propisano da uprava društva zastupa društvo i da je odgovorna za zakonitost njegovog poslovanja, a da je direktor društva obavezan obavljati svoje dužnosti savjesno i u najboljem interesu društva. Apelantov brat je u iskazu naveo da je par puta koristio vozilo jer je apelant, zbog operativnog zahvata, bio spriječen. Imajući u vidu iskaze saslušanih svjedoka sud je utvrdio da su se u radnjama apelanta pod tačkom 2. izmijenjene optužnice stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Sud je utvrdio da je apelant krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan i htio izvršenje krivičnog djela. Kako je sud naveo apelant je, kao direktor društva bio u obavezi da u skladu sa zakonskim propisima i Statutom društva, kao najviši izvršni rukovodilac društva, obavlja svoju dužnost savjesno i u najboljem interesu društva, što u konkretnom slučaju nije učinio. U pouci o pravnom lijeku je navedeno da je u odnosu na tačku 1. , izreke presude dozvoljena žalba.

7. Apelant i tužilaštvo su protiv presude od 31. maja 2022. godine izjavili žalbu Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Vrhovni sud je rješenjem od 8. novembra 2022. godine ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovni postupak. Kao razlog sud je naveo da je presudom apelant oglašen krivim za krivično djelo zloupotreba ovlasti u privrednom poslovanju, koje je učinio prema navodima iz dispozitiva presude u jednom vremenskom periodu, a u obrazloženju je naveden drugi vremenski period. Dakle, u pogledu odlučne činjenice-vremena činjenja krivičnog djela izreka je proturječna datim razlozima. Također u odnosu na odlučnu činjenicu koji se tiče karaktera primanja novčanih primanja uposlenih u privrednom licu u kojem je apelant bio direktor, Vrhovni sud je utvrdio da su razlozi dati u presudi suprotni činjeničnoj osnovi iz tačke 1 presude.

8. Kantonalni sud je donio presudu broj 33 0 K 069330 22 KŽK 2 od 13. decembra 2023. godine kojom je apelant oglašen krivim da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ pa je apelantu izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne izvrši novo krivično djelo. U odnosu na dio optužnice kojim je apelantu stavljeno na terete da je na način opisan u presudi, u preciziranom vremenskom periodu propustio da postupa u skladu sa zakonskim odredbama i da obračuna i uplati određene doprinose, naknade, poreze i drugo navedeno u presudi, čime bi počinio krivično djelo zloupotreba ovlasti u privrednom poslovanju iz člana 247. stav 1 točka c) KZ, apelant je oslobođen od optužbe.

9. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je opisao tok postupka, ranije donijete presude, da su dokazi preuzeti i naveo ih. U odnosu na zaključak da je apelant počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja Kantonalni sud je dao obrazloženje kao u presudi od 31. maja 2022. godine (vidi tačka 6. ove odluke).

10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant navodi da su u presudi obrazloženi samo neki, ne svi apelantovi navodi. Također, presuda se zasniva na iskazima svjedoka, dok sud nije cijenio iskaz apelantovog brata na adekvatan način, kao ni izjave drugih svjedoka koje su bile u suprotnosti sa izjavama svjedoka na koje se sud pozvao. Apelant je također podnio zahtjev za odštetu u pravičnom iznosu i troškove „radi utvrđivanja povrede“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. U konkretnom slučaju, nakon donošenja presude od 31. maja 2022. godine, apelant je imao pravo žalbe u odnosu na tačku 1. presude, jer je prvostepenom presudom oslobođen, a drugostepenom optužen za krivično djelo zloupotreba ovlaštenja u privrednom poslovanju. Apelant je izjavio žalbu, te je Kantonalni sud donio konačnu odluku od 13. decembra 2023. godine, koji je apelant osporio dopunom apelacije od 6. marta 2023. godine.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne materijalne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant paušalno navodi da je došlo do „proizvoljne primjene prava“ ne ukazujući kako i čime. Također, nakon što su se svjedoci kojima je sud poklonio vjeru saglasno izjasnili u pogledu korištenja vozila, sud je poklonio vjeru i dijelu iskaza apelantovog brata. Sud nije prihvatio iskaz apelantovog brata da je „samo u par slučajeva“ koristio službeno vozilo. Dakle, sud je naveo sasvim jasne i dovoljne razloge koji ne izgledaju proizvoljno niti očigledno nerazumno. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za „odštetu“. Također, Ustavni sud ukazuje da u skladu sa Pravilima Ustavnog suda apelanti nemaju pravo na naknadu „troškova sastava apelacije“.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3231/22 (S.H.) | Sudska praksa | Aktio