Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2542/24 (Z. R.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2542/24
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2542/24, rješavajući apelaciju Zorke Radić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorke Radić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 029038 23 Rev od 12. marta 2024. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zorka Radić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bratunca, koju zastupa Danilo Mrkaljević, advokat iz Srebrenice, podnijela je 14. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 029038 23 Rev od 12. marta 2024. godine.
2. Apelantkinja je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog Fonda PIORS (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. juna 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni sud i tuženi su odgovore dostavili 26. i 27. juna 2024. godine.
4. Odgovori učesnika u postupku su 6. novembra 2024. godine dostavljeni apelantkinjinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja koje je dostavljeno 14. novembra 2024. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 029038 22 P od 7. novembra 2022. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila utvrđenje da je kao jedino dijete umrle Milene Arsenović (u daljnjem tekstu: apelantkinjina majka) na osnovu člana 22. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) u momentu majčine smrti 8. juna 1998. godine postala nositeljica stanarskog prava na stanu u Bratuncu, površine 47 m (u daljnjem tekstu: sporni stan). Presudom je utvrđeno da ona služi kao dokaz da je apelantkinja po osnovu zakona postala nositeljica stanarskog prava i zamjenjuje ugovor o korišćenju stana, u smislu Zakona o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), uz obavezivanje tuženog na naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o korišćenju stana, koji je apelantkinjina majka zaključila 10. juna 1988. godine sa SIZ-om stanovanja Bratunac (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o korišćenju), te da apelantkinja sporni stan isprazni od ljudi i stvari i da ga preda tuženom pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
7. Na osnovu ocjene dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obrazloženo je da je apelantkinjina majka, zajedno s apelantkinjom, koristila stan sve do smrti 1998. godine na osnovu spornog ugovora i da je apelantkinja sporni stan nastavila da koristi do danas. Iz spornog ugovora o korišćenju proizašlo je da je apelantkinja, kao kćerka, član porodičnog domaćinstva svoje majke od useljenja u sporni stan. Obrazloženo je da je pravosnažnom sudskom odlukom od 5. aprila 1990. godine poništena konačna rang-lista učesnika u postupku za dodjelu stana i odluka o dodjeli stana na korišćenje apelantkinjinoj majci. Međutim, obrazloženo je da nakon poništenja navedenih akata tuženi nije preduzimao nikakve radnje do momenta apelantkinjinog obraćanja u junu 2000. godine za prenos stanarskog prava nakon majčine smrti. U tom pravcu je navedeno da tuženi nije udovoljio apelantkinjinom zahtjevu, te da je 23. oktobra 2000. godine podnio tužbu protiv apelantkinje za raskid spornog ugovora o korišćenju, te da je postupak pravosnažno okončan povlačenjem tužbe. Osnovni sud je naveo da protek vremena u izvjesnim situacijama ima karakter pravne činjenice koja dovodi do promjene ili prestanka nekih pravnih odnosa. Navedeno je da se dugotrajna neaktivnost titulara nekog prava izjednačava s gubitkom interesa da se to pravo ostvari, što se sankcioniše gubitkom prava u materijalnom smislu. U takvim okolnostima sud je naveo da tuženi nema osnov da traži poništenje spornog ugovora o korišćenju jer on za 32 godine nije izvršio sudsku i zakonsku obavezu da donese novu odluku o raspodjeli stana. Svojim pasivnim držanjem tuženi je faktički prihvatio raspodjelu stana kako je izvršena nakon useljenja apelantkinjine majke u sporni stan. Navedeno je da bi apelantkinja i u slučaju ništavosti spornog ugovora o korišćenju stekla stanarsko pravo na spornom stanu po osnovu člana 30. ZSO-a. U tom slučaju apelantkinja i njena majka bi s danom pravosnažnosti odluke o poništenju akata tuženog postale bespravni korisnici, a za tu činjenicu je tuženi kao davalac stana na korišćenje saznao istog dana, pri čemu se 32 godine pasivno ponašao. Shodno tome, navedeno je da je tuženi na osnovu člana 30. ZSO-a izgubio pravo da traži iseljenje apelantkinje i kao bespravne korisnice. Navedeno je da je u tom periodu apelantkinja koristila stan, plaćala stanarinu i režije za stan, što je tokom postupka dokazala. Nadalje, sud je naveo da tuženi nije dokazao da je apelantkinja ili njena majka tada ili sada imala riješeno stambeno pitanje. U vezi s tim, navedeno da je iz posjedovnog lista koji je tuženi priložio vidljivo da uknjiženi objekat po površini, starosti i upisanim karakteristikama nema to svojstvo.
8. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 82 0 P 029038 23 Gž od 24. aprila 2023. godine odbio je žalbu tuženog i potvrdio prvostepenu presudu. Sud je naveo da je neprihvatljiv prigovor da u sporu nema kontinuiteta između ranijeg SIZ-a PIO BiH – Osnovne zajednice PIO Bratunac i tuženog. U tom pravcu je navedeno da jasan kontinuitet proizlazi iz činjenica da je tuženi vlasnik spornog stana koji je ranije pripadao navedenom SIZ-u PIO BiH, te su sva prava, ali i obaveze, prešle na tuženog. Shodno tome, navedeno je da tuženi ne može svojatati samo prava koja njemu odgovaraju jer se i prava i obaveze moraju svestrano posmatrati. Shodno tome, sud je naveo da se apelantkinjina majka može smatrati nezakonitom posjednicom spornog stana od 10. aprila 1991. godine, dakle od pravosnažnosti rješenja kojim su poništeni akti o dodjeli spornog stana apelantkinjinoj majci. Sud se dalje pozvao na član 30. ZSO-a navodeći da od 10. aprila 1991. godine u roku od narednih osam godina (čak i ako se prihvati prekid roka u periodu rata u BiH) nije vođen nikakav postupak radi ispražnjenja stana, pa je protekom tog roka apelantkinjina majka stekla pravo da sporni stan nesmetano koristi jer po zakonu više nije mogla biti iseljena, a to pravo je identično stanarskom pravu. Navedeno je da dugogodišnji protek vremena življenja u spornom stanu predstavlja i pravo na dom, koje garantuje Ustav Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedeno je da po zakonu više ne postoji mogućnost iseljenja iz spornog stana te da se u takvoj situaciji radi o stečenom stanarskom pravu. Obrazloženo je da je identična situacija i u odnosu na apelantkinju, kao člana porodičnog domaćinstva, koja je i poslije majčine smrti nastavila da koristi sporni stan. Okružni sud nije prihvatio prigovor da apelantkinja nije bila član porodičnog domaćinstva i da nije koristila sporni stan u kontinuitetu. U vezi s tim, sud je obrazložio da tuženi nije izričito osporio te činjenice jer je u bitnom tvrdio da apelantkinjina majka nije bila nositeljica stanarskog prava, pa nije mogla biti ni apelantkinja. Sud je naveo da u tužbi koju je tuženi ranije podnio protiv apelantkinje jasno stoji da sporni stan koristi apelantkinja, te je zatražena i predaja u posjed spornog stana od apelantkinje, a što tuženi traži i protivtužbenim zahtjevom. Shodno tome, za Okružni sud se postavilo logično pitanje zašto tuženi traži predaju u posjed spornog stana od apelantkinje ako ga ona nije držala u posjedu. Osim toga, kako je obrazložio sud, da je apelantkinja bila član porodičnog domaćinstva proizlazi iz svih provedenih dokaza. Tvrdnje tuženog da apelantkinja ima drugu imovinu u svojini u konkretnom slučaju nisu pravno relevantne za konačnu odluku s obzirom na utvrđeno činjenično stanje.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 82 0 P 029038 23 Rev od 12. marta 2024. godine reviziju tuženog uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog uz obavezivanje apelantkinje na naknadu troškova parničnog postupka. U odnosu na dopuštenost revizije, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena po članu 237. stav 2. ZPP-a, ali da su se stekli uslovi za izuzetnu dopuštenost revizije po članu 237. stav (3) tačka 2. ZPP-a.
10. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 11. ZSO-a navodeći da je otpao pravni osnov za zaključenje spornog ugovora o korišćenju jer je rješenje o dodjeli spornog stana apelantkinjinoj majci pravosnažno poništeno. Na osnovu toga je zaključeno da je protivtužbeni zahtjev osnovan jer je sporni ugovor o korišćenju ništav u smislu čl. 52. i 54. u vezi sa članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
11. U vezi s tužbenim zahtjevom, Vrhovni sud je naveo da se apelantkinja nesporno nalazi u posjedu spornog stana, ali da tokom postupka nije provodila dokaze na okolnosti da li je u momentu majčine smrti bila član porodičnog domaćinstva, što je uslov za prenos stanarskog prava, u smislu člana 21. ZSO-a. Pri tome je Vrhovni sud doveo u pitanje zaključak drugostepenog suda da tuženi tu činjenicu nije osporio jer tako što to ne proizlazi iz „odgovora na tužbu i navoda koje je tuženi isticao tokom postupka“. U vezi s tim, navedeno je da apelantkinja nije pružila dokaze da je u vrijeme majčine smrti bila prijavljena na spornom stanu, kada je zaključila brak, koliko članova ima njena porodica, da li su živjeli u spornom stanu i sl. Prema mišljenju Vrhovnog suda, računi o plaćanju komunalnih usluga nakon majčine smrti nisu relevantni dokazi. Vrhovni sud se pozvao na član 6. ZSO-a navodeći da djeca nosioca stanarskog prava imaju status člana porodičnog domaćinstva ako trajno žive i stanuju s nosiocem stanarskog prava. Međutim, kako je navedeno „taj status punoljetna osoba gubi kada stupanjem u brak formira zasebno domaćinstvo u istom ili drugom stanu, jer se tada prekida zajednica života nosioca stanarskog prava i njegovog djeteta“. Od tada, kako je obrazloženo, „to dijete nema pravo da nastavi koristiti stan kada nosilac stanarskog prava umre“.
12. Obrazloženo je da sve i da je apelantkinjina majka imala status nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, a nije, apelantkinja izvedenim dokazima nije dokazala tužbene navode, kako je to tuženi osnovano ukazao u reviziji, pa je tužbeni zahtjev trebalo odbiti primjenom člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. ZPP-a. Nadalje, sud je naveo da su nižestepeni sudovi izrazili stav da je protekom roka od osam godina apelantkinja po samom zakonu stekla stanarsko pravo, pri čemu su izgubili iz vida da je tuženi 2000. godine podnio tužbu protiv apelantkinje radi iseljenja iz spornog stana, vodeći dugotrajan postupak, koji je okončan povlačenjem tužbe. Revizioni sud je obrazložio da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova prestala svaka mogućnost sticanja stanarskog prava po bilo kojem osnovu, pa i po osnovu člana 30. ZSO-a. Vrhovni sud je pri tome računao vrijeme od smrti apelantkinjine majke, odnosno od 8. juna 1998. godine do 28. jula 2001. godine kada je navedeni zakon stupio na snagu. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da je apelantkinja na osnovu bespravnog korišćenja spornog stana stekla status nositeljice stanarskog prava. Navedeno je da i pod pretpostavkom da su postojali zakonski uslovi da se na apelantkinju prenese stanarsko pravo nakon majčine smrti, apelantkinja bi po sili zakona to pravo izgubila jer ima pravo svojine na kući u Bratuncu, pa je i po tom osnovu dužna da se iseli iz spornog stana. Vrhovni sud je i u tom dijelu osporio zaključak nižestepenih sudova da se radi o neuslovnoj kući jer apelantkinja ni u tom dijelu nije provodila dokaze. Pri tome je Vrhovni sud naveo da su neosnovani stavovi nižestepenih sudova da je na tuženom bio teret dokazivanja da apelantkinja ima riješeno stambeno pitanje jer to nema bilo kakvog uticaja na rješenje ovog spora. Vrhovni sud je odluku zasnovao na članu 250. stav 1. ZPP-a.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja se poziva na kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav (1) i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je uprkos izvedenim dokazima, utvrđenom činjeničnom stanju nižestepenih sudova i njihovom jasnom i argumentovanom obrazloženju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud donio potpuno drugačiju odluku. Apelantkinja smatra da obrazloženje iz osporene presude ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Za apelantkinju je sporna primjena i tumačenje odredbi ZSO-a, i to čl. 6, 21. i 30. ZSO-a. U tom pravcu navodi da Vrhovni sud izvodi zaključak, svojstven samo ovom predmetu, da djeca nosioca stanarskog prava gube status člana porodičnog domaćinstva kada postanu punoljetna i stupanjem u brak formiraju zasebno domaćinstvo u istom ili drugom stanu, te da to dijete nema pravo da nastavi da koristi stan nakon smrti nosioca stanarskog prava. Takav stav je potpuno suprotan članu 6. stav 2. i članu 21. ZSO-a. Zatim, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud potpuno proizvoljno tumačio stav 7. člana 30. ZSO-a jer sud početak roka za podnošenje tužbe sudu računa od smrti nosioca stanarskog prava, a ne od nezakonitog useljenja. Pri tome je Vrhovni sud zanemario da je tuženi povukao tužbu za iseljenje, što znači da tužba nije ni podnesena. Navedeno ukazuje da se Vrhovni sud pogrešno poziva na tu okolnost kao argument da je tuženi protiv apelantkinje vodio postupak za iseljenje. Vrhovni sud svoju odluku nije zasnovao na činjeničnom utvrđenju nižestepenih sudova. Apelantkinja smatra da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na proizvoljno utvrđenim činjenicama, kao i na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava (čl. 7, 59, 123, 191, 237. i 240. ZPP-a). Takođe, apelantkinja smatra da osporena odluka krši i njeno pravo na dom i imovinu zbog nezakonitog miješanja u ta njena prava.
14. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantkinja je zatražila zabranu izvršenja presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke o apelaciji jer bi iseljenjem apelantkinja morala da napusti sporni stan. Apelantkinja je takođe navela da je nakon presude Okružnog suda otkupila sporni stan, da je isplatila otkupnu cijenu i da se uknjižila kao vlasnica. Stoga bi izvršenjem osporene presude za apelantkinju nastupila nenadoknadiva šteta.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani jer apelantkinja nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva te je u bitnom ponovio razloge koje je iznio u osporenom obrazloženju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Tuženi je u iscrpnom odgovoru u cijelosti podržao stavove Vrhovnog suda uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Apelantkinja je u izjašnjenju osporila navode Vrhovnog suda i tuženog jer nisu naveli relevantnu argumentaciju kojim bi se opravdao stav Vrhovnog suda iz osporene presude. Predložila je da se apelacija usvoji.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka
USRS i 27/24)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
5. Povlačenje tužbe
Član 59. st. (1) i (8)
Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što tužba bude dostavljena tuženom. Tužba se može povući i poslije dostavljanja tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavještenja o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatraće se da je pristao na povlačenje.
Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnijeta i može se ponovo podnijeti.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
1. Revizija
Član 237. stav (2), stav (3) tačka 2) i stav (4)
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito: 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem,
U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 240. stav (2)
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 250. stav (1)
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93 – ispravka i 12/99)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostali su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju.
II - STICANJE STANARSKOG PRAVA
Član 11. Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
Član 22. stav (1)
Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.
Član 26. st. (1) i (2)
Ugovor o korišćenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana. Ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo ugovor o korišćenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku.
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
Prilikom prinudnog ispražnjenja stana odnosno prostorije, licu koje se iseljava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.
Troškovi prinudnog ispražnjena stana odnosno prostorije padaju na teret lica koje se iseljava.
Lice koje se nezakonito uselilo u stan ili se uselilo u zajedničke prostorije u zgradi snosi svaku štetu i sve troškove prouzrokovane nezakonitim useljenjem.
Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
VI.Dopustivost i meritum
20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
21. Apelantkinja ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni odredbi ZPP-a i ZSO-a, te proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
25. Međutim, apelantkinja navodi da obrazloženje osporene odluke Vrhovnog suda ne ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što se iz tog obrazloženja ne može vidjeti da je taj sud razmotrio sve relevantne faktore bitne za odlučenje, što obrazloženje osporene odluke čini proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja – mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke će se, u pravilu, smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu sproveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli uticati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom ispitivanja dopuštenosti revizije tuženog zaključio da ona nije dopuštena po članu 237. stavu (2), ali da jeste po stavu (3) tačka 2) „ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem“. Ustavni sud podsjeća da je pitanje dopuštenosti revizije u nadležnosti Vrhovnog suda koji je ovlašćen da o tome odluči u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja. Ali, obaveza Vrhovnog suda jeste da obrazloži razloge za izuzetnu dopuštenost revizije kako odluka ne bi ostavljala utisak proizvoljnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud uopšte nije obrazložio razloge za izuzetnu dopuštenost revizije, osim pozivanja na relevantnu odredbu ZPP-a. Pri tome, iz obrazloženja nije vidljivo ni šta je tuženi u vezi s tim naveo u reviziji. Naime, prema stavu (4) člana 237. ZPP-a „stranka koja podnosi reviziju po stavu (3) treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“. Ništa od toga nije vidljivo u obrazloženju osporene presude. U takvim okolnostima Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud propustio da obrazloži razloge za izuzetnu dopustivost u kontekstu revizionih navoda tuženog, što nije spojivo sa standardom prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Pored navedenog, Ustavni sud uočava i dodatne propuste Vrhovnog suda. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud pozvao na relevantne odredbe ZSO-a, ali bez uvažavanja svih bitnih okolnosti konkretnog slučaja. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom odlučenja zanemario ključnu činjenicu da tuženi u periodu od 32 godine nije preduzimao nikakve korake radi iseljenja apelantkinjine majke ili apelantkinje iz spornog stana. Ustavni sud podsjeća da je u praksi naveo da „prema članu 30. ZSO-a postupak za iseljenje nezakonito useljenog lica može se pokrenuti ako od dana nezakonitog useljenja pa do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom ovog roka, kao objektivnog koji je zakonom utvrđen, ovaj postupak ne može pokrenuti niti voditi stambeni organ. Protekom navedenog roka od tri godine koji isključuje mogućnost pokretanja i vođenja postupka od strane nadležnog stambenog organa, omogućeno je davaocu stana na korišćenje da u daljnjem roku od pet godina traži od nadležnog suda pokretanje postupka za donošenje rješenja o iseljenju nezakonito useljenog lica. Pretekom roka od osam godina (3 + 5) gubi se pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje lica koje se nezakonito uselilo“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-750/18 od 15. januara 2020. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog slijedi zaključak da se rokovi po članu 30. ZSO-a računaju od momenta bespravnog useljenja u sporni stan. Shodno tome, obrazloženje Vrhovnog suda da se rok po članu 30. ZSO-a treba računati od smrti apelantkinjine majke ostavlja utisak proizvoljnosti. Proizvoljno je i pozivanje Vrhovnog suda na okolnost da je tuženi 2000. godine pokrenuo postupak protiv apelantkinje radi iseljenja i poništenja spornog ugovora o korišćenju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je navedeni postupak okončan povlačenjem tužbe, što ukazuje da tužba nije ni podnesena, u smislu člana 59. stav 8. ZPP-a. To upućuje na zaključak da tuženi zapravo nije preduzeo pravno relevantnu radnju koja bi dovela do pravnih posljedica o kojima govori Vrhovni sud. Nadalje, prema članu 6. stav (2) ZSO-a članom porodičnog domaćinstva smatra se i bračni drug djeteta nosioca stanarskog prava. Shodno tome, proizvoljno je obrazloženje Vrhovnog suda o gubitku statusa člana porodičnog domaćinstva punoljetnog djeteta nakon zaključenja braka i zasnivanja porodice u istom stanu. Ustavni sud zapaža da je obrazloženje Vrhovnog suda i kontradiktorno. Vrhovni sud je obrazložio da je apelantkinja po sili zakona izgubila pravo na prenos stanarskog prava jer je vlasnica kuće u Bratuncu navodeći da apelantkinja nije dokazala da se radilo o neuslovnoj kući, kako su to zaključili nižestepeni sudovi. S druge strane, Vrhovni sud je doveo u pitanje stav nižestepenih sudova da je na tuženom bio teret dokazivanja da apelantkinja ima riješeno stambeno pitanje navodeći da to nije bitno za rješavanje spora. Ovo upućuje na zaključak da je Vrhovni sud važnost činjenica u ovom predmetu cijenio u zavisnosti od toga na kome je bio teret njihovog dokazivanja.
28. Imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da ono ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
29. Imajući u vidu da je Ustavni sud utvrdio kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne vidi potrebu da posebno ispituje navode o kršenju apelantkinjinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je potpuno izostalo obrazloženje u dijelu odluke o izuzetnoj dopustivosti revizije tuženog, pri čemu je Vrhovni sud primijenio odredbe ZSO-a bez uvažavanja ključnih okolnosti koje su nižestepeni sudovi utvrdili, a koje su bile bitne za primjenu člana 30. ZSO-a u kontekstu prava tuženog na spornom stanu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman