Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3637/24 (N. S. i drugi)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Ugovor o kupoprodaji
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3637/24

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3637/24, rješavajući apelaciju Nebojše Starčevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nebojše Starčevića, Nenada Starčevića, Tanje Starčević i Slobodanke Starčević.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 031417 24 Rev 2 od 6. juna 2024. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prestaje pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-3637/24 od 8. oktobra 2025. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Starčević, Nenad Starčević, Tanja Starčević i Slobodanka Starčević (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, koje zastupa Lazo S. Radić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 2. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031417 24 Rev 2 od 6. juna 2024. godine. Apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložio postupak izvršenja pravosnažne Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031417 20 Gž 5 od 8. juna 2020. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3637/24 od 8. oktobra 2025. godine kojom je usvojen zahtjev Nebojše Starčevića i Nenada Starčevića za donošenje privremene mjere i naloženo odlaganje sprovođenja izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Ip 368781 22 Ip.

3. Ustavni sud napominje da su apelanti prethodno podnijeli apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine, koja je donesena u istoj pravnoj stvari. Ustavni sud je slijedom toga donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2781/21 od 21. marta 2024. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na imovinu. Ustavni sud je tom odlukom ukinuo navedenu presudu i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužilac Grad Banja Luka), zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske, i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotužilac Pravobranilaštvo ili zajedno tužioci), zatraženo je 7. oktobra 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore koji su 15. i 28. oktobra 2024. godine dostavljeni apelantima. Apelanti su 8. novembra 2024. godine dostavili izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Uvodne napomene

6. Tuženi Stočar a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi Stočar a. d.) i Milan Jejinić (u daljnjem tekstu: drugotuženi Milan Jejinić) 1999. i 2000. godine su međusobno zaključili ugovore o zajmu, koje su sudski ovjerili. Ugovorima o zajmu ugovoreno je založno pravo na nepokretnostima prvotuženog Stočara a. d., te uknjižba prava korišćenja na tim nepokretnostima u korist zajmodavca (drugotuženog Milana Jejinića) u slučaju da zajmoprimac (prvotuženi Stočar a. d.) u ugovorenom roku ne vrati novčani zajam. Predmet založnog prava je neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) u društvenoj svojini, na kojem je pravo korišćenja imao pravni prednik prvotuženog Stočara a. d. Drugotuženi Milan Jejinić je na osnovu Presude Osnovnog suda broj P-868/02 od 8. maja 2002. godine ishodio upis prava korišćenja na spornom zemljištu, nakon čega je sporno zemljište ponudio na prodaju prvotužiocu Gradu Banja Luka, što je Skupština prvotužioca odbila odlukom od 14. jula 2003. godine. Apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević i drugotuženi Milan Jejinić su 11. avgusta 2003. godine zaključili ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta kojim je na te apelante preneseno pravo korišćenja. Na osnovu kupoprodajnog ugovora apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević su se u zemljišnim knjigama upisali kao korisnici spornog zemljišta.

7. Prvotužilac Grad Banja Luka je 7. februara 2001. godine podnio tužbu protiv prvotuženog Stočara a. d. i drugotuženog Milana Jejinića te je tužbu proširio (i) u odnosu na apelante. Prvotužilac je tužbom tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta koji su apelanti zaključili s drugotuženim. Takođe, tužbom je traženo poništenje ugovora o založnom pravu na spornom zemljištu. Odlučujući o tužbenim zahtjevima, Osnovni sud je Presudom broj 71 0 031417 15 P3 od 11. oktobra 2019. godine zahtjeve u cijelosti odbio. Osnovni sud je naveo da apelantkinje Tanja Starčević i Slobodanka Starčević nemaju nikakva svojinska i posjedovna prava na spornim nepokretnostima, zbog čega je ocijenio da je tužbeni zahtjev u odnosu na njih nedokazan, a samim tim i neosnovan. Nadalje, Osnovni sud je nakon sprovedenog postupka, imajući u vidu član 1. stav 1. i član 7. Uredbe o uknjiženju prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini iz 1947. godine (u daljnjem tekstu: Uredba), zaključio da prvotužilac Grad Banja Luka nije dokazao bilo kakav svojinsko-pravni odnos na spornom zemljištu. Navedeno je da sporno zemljište nikada nije bilo uknjiženo na prvotužioca Grad Banja Luka, niti je na njemu stekao neko pravo po zakonu. Dalje je obrazloženo da sporno zemljište nije privedeno namjeni i da je na njemu nosilac prava upravljanja i korišćenja, po sili zakona, postao nosilac prava raspolaganja, a da je to pravni prednik prvotuženog Stočara a. d., koji je sporno zemljište koristio od 1961. godine. Navedeno je da su apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević savjesni i zakoniti sticaoci jer svojim ponašanjem nisu prouzrokovali niti jednu nezakonitu radnju. Naglašeno je da je drugotuženi Milan Jejinić pravo na spornom zemljištu stekao na originaran način, na osnovu sudske odluke od 8. maja 2002. godine, pa njegovo pravo ne zavisi od pravne valjanosti radnji prvotuženog Stočara a. d.

8. Odlučujući o žalbama tužilaca Grada Banja Luka i Pravobranilaštva, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 031417 20 Gž 5 od 8. juna 2020. godine žalbu djelimično uvažio tako što je utvrdio ništavost osporenih ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta, kao i ugovora o založnom pravu na spornom zemljištu. Navedenom presudom apelanti su obavezani da trpe brisanje upisanih založnih prava, kao i prava korišćenja koja su Nebojša Starčević i Nenad Starčević stekli na spornom zemljištu. Odlučeno je da stečena prava prestaju bez naknade te da se sporno zemljište preda u posjed prvotužiocu Gradu Banja Luka.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. Obrazloženo je da je u vrijeme zaključenja spornih ugovora na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu, koji je stupio na snagu 3. oktobra 1986. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine). Prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, fizičko i pravno lice nije moglo imati pravo svojine na građevinskom zemljištu (član 4), bez obzira na to da li je zemljište bilo izgrađeno ili neizgrađeno. Prema članu 6. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, opština je upravljala i raspolagala gradskim građevinskim zemljištem, a pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu takvog zemljišta, koji su zaključeni protivno ograničenjima propisanim relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, ništavi su (član 10). Obrazloženo je da su ugovorima o zajmu prvotuženi Stočar a. d. i drugotuženi Milan Jejinić raspolagali spornim zemljištem suprotno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, te su tako, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), takvi pravni poslovi ništavi. Navedeno je da se sporni ugovori ne mogu konvalidirati zbog činjenice da je kasnije došlo do promjene zakonskih propisa koji se tiču svojinskih prava na gradskom građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je naveo da su shodno tome ništavi i ostali ugovori čija se ništavost tužbom tražila. Vrhovni sud je odluku o vraćanju u posjed spornog zemljišta prvotužiocu Gradu Banja Luka zasnovao na odredbi člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine.

10. Ustavni sud je Odlukom broj AP-2781/21 od 21. marta 2024. godine usvojio apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Vrhovnog suda te utvrdio povredu prava na imovinu. Ustavni sud je ukinuo navedenu presudu i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je u obrazloženju, između ostalog, istakao da je „Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, obrazložio da je ništav kupoprodajni ugovor koji su apelanti zaključili s drugotuženim, ali i osporene odredbe kasnije zaključenih ugovora s bankom, zato što je prethodno raspolaganje spornim nepokretnostima između prvotuženog i drugotuženog bilo ništavo u smislu člana 103. ZOO-a. Vrhovni sud je osnovanost tužbenih zahtjeva zasnovao na članu 63. ZOGZ-a. Ustavni sud prihvata da se navedena odredba mogla primijeniti na raspolaganje spornim zemljištem između prvotuženog i drugotuženog. Međutim, postavlja se pitanje da li se ta odredba mogla primijeniti i prilikom ocjene pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i zašto. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu, koje je u vrijeme raspolaganja bilo u društvenoj svojini i na kojem je pravo korišćenja imao pravni prednik prvotuženog. Prema članu 3. stav (2) Zakona o prometu nepokretnosti i članu 5. ZOGZ-a građevinsko zemljište u društvenoj svojini se nije moglo otuđiti, ali su se na njemu mogla sticati prava. Drugotuženi je na osnovu sudske odluke, a ne na osnovu osporenih ugovora, stekao pravo korišćenja na spornim nepokretnostima i to je pravo upisao u tadašnje javne evidencije (zemljišne knjige i katastar zemljišta). Sudska odluka na osnovu koje je drugotuženi upisao pravo korišćenja na spornim nepokretnostima nije stavljena van snage, niti je u postupku osporena. Ta okolnost je nalagala Vrhovnom sudu da pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora ispita u svjetlu zakona koji su važili u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora. […] Stoga, budući da je u odluci Vrhovnog suda izostalo odgovarajuće obrazloženje o tome zašto je prilikom ispitivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora imao u vidu isključivo član 63. ZOGZ-a, odnosno zašto nije uzeo u obzir član 25. ZGZ-a iz 2003. godine, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata i apelantkinja na imovinu bilo nezakonito“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2781/21 od 21. marta 2024. godine, tač. 26, 27. i 28, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Osporena odluka

11. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj Odluci broj 71 0 P 031417 24 Rev 2 od 6. juna 2024. godine kojom je ponovo odbio reviziju apelanata raspravljao o dvije stvari, i to o pravnoj valjanosti presude Osnovnog suda od 8. maja 2002. godine te pravnoj valjanosti ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta. Vrhovni sud je cijenio pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta u smislu zakona koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja.

12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje, pravne stavove nižestepenih sudova i stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP-2781/21. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je osporenim ugovorima o zajmu prvotuženi Stočar a. d. raspolagao pravom suprotno odredbama čl. 5, 6. i 22. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, koje su odredbe prinudne naravi, te je zaključio da se u smislu čl. 10. i 63. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine i člana 103. ZOO-a radi o ništavim ugovorima. Vrhovni sud je naveo da je Osnovni sud Presudom broj P-868/02 od 8. maja 2002. godine utvrdio da je drugotuženi Milan Jejinić stekao pravo korišćenja na spornom zemljištu. Međutim, u postupku po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka Osnovni sud je 26. februara 2007. godine donio rješenje kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka u tom predmetu. Navedenim rješenjem Osnovnog suda od 26. februara 2007. godine ukinuta je presuda Osnovnog suda od 8. maja 2002. godine na osnovu koje se drugotuženi Milan Jejinić uknjižio s pravom korišćenja na spornom zemljištu. Kako je navedena presuda u postupku ponavljanja pravosnažno okončanog postupka ukinuta, Vrhovni sud je ocijenio da je ta presuda eliminisana iz pravnog poretka i da više ne egzistira, pa je time otpao pravni osnov na osnovu kojeg je izvršen upis u zemljišnim knjigama u korist drugotuženog Milana Jejinića. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta od 11. avgusta 2003. godine na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, a ne Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine), koji je stupio na snagu 2. novembra 2003. godine. Kako je ništav ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta, Vrhovni sud je zaključio da su ništavi i kasnije zaključeni ugovori. Vrhovni sud je naveo da drugotuženi Milan Jejinić pravo korišćenja na spornim nepokretnostima nije stekao na pravno valjan način, iz čega slijedi da nije raspolagao ni pravnim osnovom za upis prava na tim nepokretnostima u svoju korist. Vrhovni sud je naveo da proizlazi da se radilo o „golom“ pravu koje je upisano u korist drugotuženog Milana Jejinića. Na taj način, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugotuženi Milan Jejinić to pravo na spornom zemljištu nije mogao na pravno valjan način kupoprodajnim ugovorom prenijeti na apelante.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti navode da su im osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

14. Apelanti navode da je osporenom presudom odbijena njihova revizija i da je ta presuda u suštini ista kao Presuda istog suda broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine kojom je odbio njihovu reviziju, a koja je ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP-2781/21. Apelanti navode da Vrhovni sud, postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda, nije otklonio nedostatke na koje je ukazano odlukom Ustavnog suda.

15. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnom obrazloženju. Apelanti navode da je Vrhovni sud primijenio Zakon o građevinskom zemljištu koji nije bio na snazi u vrijeme zaključenja osporenih ugovora. U vezi s tim, navode da je osporeni kupoprodajni ugovor zaključen 11. avgusta 2003. godine kada je važio Zakon o građevinskom zemljištu (čl. 95. i 97) koji je donio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, koji je objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 41/03.

16. Povredu prava na imovinu obrazlažu time što su ostali bez nepokretnosti koje su stekli. Pored formalnog lišavanja imovine, apelanti navode da je pokrenut izvršni postupak, na koji način će i faktički ostati bez imovine koju su zakonito i savjesno stekli. S obzirom na navedeno, apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju i donese privremenu mjeru kojom bi se odložio postupak izvršenja presude Okružnog suda od 8. juna 2020. godine do donošenja odluke o apelaciji.

b) Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Smatra da prilikom donošenja navedene odluke nije došlo od povrede prava na pravično suđenje, na koje apelanti ukazuju, jer je pobijana presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na činjenično stanje koje su utvrdili nižestepeni sudovi. Predložio je da se apelacija odbije.

18. Okružni sud je naveo da prilikom donošenja osporene presude nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Tužioci su naveli da su neosnovani i ničim dokazani navodi apelacije da je došlo do povrede prava navedenih u apelaciji.

20. Apelanti su u izjašnjenju na odgovore naveli da Vrhovni sud ni činjenično ni u pravnom smislu nije doveo u pitanje osnovanost izjavljene apelacije. Također, navode da su neosnovani navodi iz odgovora tužilaca na apelaciju. Dalje su naveli da su ostali navodi izneseni u odgovoru na apelaciju paušalni i ne mogu se dovesti u vezu s povredama iznesenim u izjavljenoj apelaciji. S obzirom na navedeno, apelanti su istakli da ostaju pri podnesenoj apelaciji, smatrajući je osnovanom, kao i pri samoj privremenoj mjeri, čije određivanje je neophodno zbog hitnosti.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Na gradskom građevinskom zemljištu ne može postojati pravo svojine.

Član 6.

Opština upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

VII - PROTIVPRAVNO RASPOLAGANJE GRADSKIM GRAĐEVINSKIM ZEMLJIŠTEM

Član 63.

Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korišćenja zemljišta, prvenstvenim pravom korišćenja zemljišta radi građenja i pravom korišćenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 39. i 50. ovog zakona, ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.

U slučajevima iz prethodnog stava redovni sud utvrđuje ništavost pravnog posla i donosi odluku o predaji zemljišta opštini.

Sudovi i drugi državni organi, čim saznaju da je zaključen ugovor iz stava 1. ovog člana, dužni su o tome obavijestiti nadležnog javnog pravobranioca, koji će podnijeti nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavosti takvog ugovora.

22. Odluka visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 15. maja 2003. godine kojom se donosi Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske u relevantnom dijelu glasi:

ODLUKA

Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske koji slijedi i koji predstavlja sastavni dio ove odluke stupa na snagu kao što je to regulisano u članu 97. ovog zakona ali na privremenim osnovama sve dok ga Narodna skupština Republike Srpske ne usvoji u istom obliku, bez izmjena i dopuna i bez dodatnih uslova.

Ova odluka stupa na snagu odmah i objavljuje se odmah u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

23. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 41/03 od 15. maja 2003. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može ponuditi neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište opštini, odnosno gradu a opština, odnosno grad ima prvenstveno pravo preuzimanja tog zemljišta.

Ukoliko skupština opštine, odnosno skupština grada ne prihvati ponudu iz prethodnog stava, raniji vlasnik može prenijeti pravo korišćenja na treća lica ali ne po nižoj cijeni od one koja je ponuđena opštini, odnosno gradu. Član 95.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH,“ broj: 34/86 i 1/90, i 29/90 i Službeni glasnik Republike Srpske broj 29/94, 23/98, 5/99), kao i svi podzakonski akti koji su u suprotnosti sa odredbama ovoga zakona.

Ministar za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju i druga nadležna ministarstva ovlašćuju se da u roku od 30 dana od dana objavljivanja ovog zakona donesu podzakonske akte za provedbu ovog zakona.

Član 97.

Ovaj zakon stupa na snagu 16. maja 2003. godine i bez odlaganja se objavljuje u Službenom glasniku Republike Srpske.

24. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 86/03), kako ga je u skladu s Odlukom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini od 15. maja 2003. godine usvojila Narodna skupština Republike Srpske 1. oktobra 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta u državnoj svojini, odnosno nosilac privremenog prava korišćenja zemljišta i prije donošenja rješenja o preuzimanju zemljišta može ponuditi neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište opštini, odnosno gradu, a opština, odnosno grad ima prvenstveno pravo preuzimanja tog zemljišta.

Ukoliko skupština opštine, odnosno skupština grada ne prihvati ponudu iz prethodnog stava, raniji vlasnik može prenijeti pravo korišćenja na treća lica, ali ne po nižoj cijeni od one koja je ponuđena opštini, odnosno gradu.

Član 97.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

VI.Dopustivost i meritum

25. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

26. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

28. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države daprimjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. U vezi s navodima apelanata da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li apelanti posjeduju imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ako posjeduju, da li je došlo do miješanja u njihovu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud se u cijelosti poziva na stavove iz naprijed citirane Odluke broj AP-2781/21 (tačka 24). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o „imovini“ apelanata koja potpada pod obim zaštite iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je osporenim odlukama došlo do miješanja u njihovu imovinu.

30. Stoga se dalje mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i prava apelanata na imovinu.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda, prvi zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“ (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije [VV] broj 36480/07, presuda od 11. decembra 2018. godine, tač. 94. i 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

32. Vrhovni sud je u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP-2781/21 ponovo odbio reviziju apelanata uz obrazloženje da je ugovor o kupoprodaji, na osnovu kojeg su apelanti stekli pravo svojine na spornom zemljištu, nezakonit zato što je poništena presuda na osnovu koje je drugotuženi Milan Jejinić kao prodavac upisao pravo korišćenja na tim nepokretnostima. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, čije odredbe nisu davale mogućnost otuđenja, odnosno opterećenja i davanja u zakup gradskog građevinskog zemljišta (čl. 4, 6. i 10).

33. Ustavni sud zapaža da apelanti ne osporavaju zaključak Vrhovnog suda da je poništena presuda Osnovnog suda od 8. maja 2002. godine, na osnovu koje je drugotuženi Milan Jejinić u zemljišnim knjigama upisao pravo korišćenja na spornom zemljištu u svoju korist. Stoga, ovaj dio obrazloženja presude Vrhovnog suda nije sporan za Ustavni sud.

34. Ustavni sud će dalje ispitati navode iz apelacije da je osporeni ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta zaključen 11. avgusta 2003. godine kada je važio Zakon o građevinskom zemljištu (čl. 95. i 97) koji je donio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, koji je objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 41/03 (vidi tačku 15. ove odluke).

35. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud primijenio Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine (vidi tačku 12. ove odluke). Međutim, Ustavni sud primjećuje da je ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta zaključen 11. avgusta 2003. godine, kako to proizlazi iz činjenica koje su utvrdili redovni sudovi (vidi tač. 6. i 12. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud dalje zapaža da je ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta od 11. avgusta 2003. godine zaključen kada je bio na snazi Zakon o građevinskom zemljištu koji je donio visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini 15. maja 2003. godine, a koji je stupio na snagu 16. maja 2003. godine prema članu 97. tog zakona (vidi tačku 23. ove odluke). Stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu od 16. maja 2003. godine, prema članu 95. tog zakona, prestao je važiti raniji Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine (ibid., tačka 22). Dakle, zakon koji je Vrhovni sud primijenio nije bio na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta. Primjena zakona koji nije bio na snazi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora ima negativne posljedice za apelante zato što odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine nisu davale mogućnost otuđenja, odnosno opterećenja i davanja u zakup gradskog građevinskog zemljišta (vidi čl. 4, 6. i 10. tog zakona – tačka 20. ove odluke). S druge strane, odredbe Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine, koje su važile u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta, omogućavale su prenos prava korišćenja na treća lica pod određenim uslovima (vidi član 25. navedenog zakona – tačka 22. ove odluke). Iz navedenog proizlazi da je Vrhovni sud primijenio propis koji nije bio na snazi, što predstavlja arbitrarnost koja je nespojiva s principom zakonitosti miješanja u imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 35, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Stoga, budući da je Vrhovni sud primijenio zakon koji u vrijeme zaključivanja ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta nije bio na snazi, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo nezakonito. S obzirom na to, nije potrebno daljnje sprovođenje testa imovine.

37. Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali prigovori

38. Apelanti takođe navode da su im povrijeđeni i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju navedenih prava.

VII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Vrhovni sud na štetu apelanata primijenio zakon koji nije bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3637/24 (N. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio