Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/24 (M. V.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3165/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3165/24, rješavajući apelaciju Miodraga Vučena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miodrag Vučen protiv rješenjâ Vrhovnog suda Republike Srpske br. 85 0 K 124522 24 Kž 2 od 18. jula 2024. godine i 85 0 K 124522 24 Kv 4 od 8. jula 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Vučen (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Marko Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. maja 2024 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 85 0 K 124522 24 Kž 2 od 18. jula 2024. godine i 85 0 K 124522 24 Kv 4 od 8. jula 2024. godine.

2. Vrhovni sud je rješenjem broj 85 0 K 124522 24 Kv 4 od 8. jula 2024. godine, apelantu produžio pritvor, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i postojanja posebnog razloga propisanog članom 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Apelantu je pritvor produžen za dva mjeseca i može trajati najduže do 9. septembra 2024. godine.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Ta sumnja proizlazi iz materijalnih dokaza prikupljenih tokom dosadašnje istrage, pribavljenih pretresima apelantovog putničkog vozila, koje je obavljeno na osnovu naredbi za pretres. Navedeno je da je prilikom prvog pretresa, pronađena opojna materija koja asocira na kokain u količini 1,16 gr i marihuana mase 2.964 gr, a naknadnim pretresima je na dva skrivena mjesta, pronađena ista materija (marihuana) u označenim količinama. Istaknuto je da su ovi dokazi u međusobnoj vezi čvrsti i pouzdani i daju podlogu za izvođenje zaključka o osnovanoj sumnji da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret naredbom o provođenju istrage. Vrhovni sud je istakao da osnovanu sumnju, prilikom izjašnjenja ne osporava ni apelantova odbrana, već svoje prigovore usmjerava na nepostojanje opasnosti od ponavljanja krivičnog djela.

4. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, Vrhovni sud je utvrdio da razlozi za produženje pritvora u neizmijenjenom obliku i obimu i dalje postoje. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na činjenicu da je apelant u svom vozilu, na skrivenim mjestima, prevozio više paketa supstance koja svojim karakteristikama asocira na opojnu drogu marihuanu kao i supstancu koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu kokain. Tu okolnost, sud je doveo u vezu sa činjenicom da se radi o nezaposlenom porodičnom čovjeku sa povremenim primanjima. Osim toga, kako je Sud naveo, iz dokaza odbrane proizilazi da su apelantu, zbog dugogodišnjih medicinskih tretmana najužeg člana porodice, potrebna redovna novčana sredstva. Dovođenjem u međusobnu vezu tih okolnosti, Sud je zaključio da će apelant, boravkom na slobodi, nastaviti sa vršenjem iste kriminalne djelatnosti, radi pribavljanja imovinske koristi. U prilog tome, Sud je ukazao i na apelantovu spremnost da pređe dug i naporan put od Prijedora do Foče i nazad, uz značajne troškove kao i izlaganje riziku saobraćajne kontrole i otkrivanja, te da su u vozilu bila pripremljena skrivena mjesta za smještaj narkotika. Vrhovni sud je ocijenio da su sve to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti krivično djelo, čime su ispunjeni uslovi za ovaj pritvorski razlog i da je potrebno njegovo produženje.

5. Vrhovni sud je ocijenio da apelantovi navodi da je svojevremeno bio zaposlen, da njegovo dijete ima zdravstvenih problema zbog čega su povećani troškovi njegovog liječenja kao i na malu platu supruge, ne mogu uticati na ukidanje pritvora ili njegovu zamjenu mjerama zabrane. Dalje, Vrhovni sud je ukazao na složenost konkretne istrage i na brojnost dokaza koji su do sada pribavljeni. Zatim, Sud je ukazao i na obimnost vještačenja telefona koje je u daljem toku istrage neophodno obaviti, radi utvrđivanja apelantovih kontakata sa drugim licima i otkrivanja eventualnih saučesnika u izvršenju krivičnog djela. Slijedom toga, Vrhovni sud je ocijenio da sve navedene okolnosti predstavljaju naočite važne razloge zbog kojih je opravdano da se apelantu produži pritvor, u skladu sa članom 200. stav 3 ZKPRS. Istaknuto je da je ispunjen i zakonski uvjet za produženje pritvora koji se ogleda u težini krivičnog djela, s obzirom na zaprijećenu kaznu za krivično djelo za koje se apelant tereti.

6. Vrhovni sud je rješenjem broj 85 0 K 124522 24 Kž 2 od 18. jula 2024. godine, odbio žalbu apelantovog branioca. Vrhovni sud je ocijenio da obrazloženje prvostepenog rješenja sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama a posebno postojanje naročitih okolnosti, koje ukazuju na postojanje iteracijske opasnosti. Posebno, Vrhovni sud je istakao da razlozi koje žalba apostrofira (neosuđivanost, ranije zaposlenje i radni spor protiv bivšeg poslodavca, bolest djeteta), posmatrani u kontekstu utvrđenih okolnosti na kojima pobijano rješenje temelji navedeni pritvorski razlog, nisu takvog karaktera koji im žalba pridaje da bi otklonili bojazan od ponavljanja krivičnog djela. Također, Vrhovni sud je ocijenio da činjenice iz obrazloženja prvostepenog rješenja o postojanju iteracijske opasnosti, predstavljaju pouzdan osnov za zaključak da se nijednom blažom mjerom ne bi mogla ostvariti ista svrha kao pritvorom.

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da nisu postojali razlozi za produženje pritvora. Apelant ukazuje da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret te ističe da predmeti koji asociraju na opojnu drogu marihuanu ne pripadaju njemu. Apelant osporava i postojanje posebnog razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Smatra da nisu tačni navodi tužilaštva da se on izdržava od krivičnih djela. Ističe da ima više od 11 godina aktivnog radnog staža i da je u toku radni spor protiv njegovog poslodavca, radi vraćanja na posao. Navodi da nije osuđivan i da se protiv njega ne vodi drugi krivični ili prekršajni postupak. Ističe da u osporenim rješenjima nisu navedeni razlozi zbog kojih je potrebno da mu se produži pritvor za dodatna dva mjeseca. Ukazuje i da njegovo mldb. dijete ima zdravstvenih problema te da mu teško pada razdvojenost od oca. Smatra da je i u interesu tog djeteta i apelanta da se apelant odmah pusti da se brani sa slobode.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Iako se u konkretnom slučaju apelant pozvao na navodno kršenje prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5., 6. i 7. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da pitanja problematizirana apelacijom u suštini pokreću samo pitanja u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).

13. Imajući u vidu apelantove navode i obrazloženja sadržana u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, prilikom produženja mjere pritvora apelantu, jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti (vidi tačka 3. ove odluke). Drugostepeni sud, također, nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Dakle, obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu relevantnih standarda Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo (vidi Evropski sud, Selahattin Demirtaš protiv Turske (broj 2), presuda od 22. decembra 2020. godine, predstavka broj 14305/17, tačka 314. sa referiranjem na drugu relevantnu praksu Evropskog suda). Što se tiče apelantovih prigovora u odnosu na primjenu odredbe člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS (iteracijska opasnost), Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu detaljno obrazložili postojanje naročitih okolnosti koje ukazuje da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, kao i postojanja naročitih razloga iz člana 200. stav 3. ZKPRS (vidi, tač. 4. i 5. ove odluke). Također, redovni sud je ispitao i jasno zaključilo da, u konkretnom slučaju, pritvor ne može biti zamijenjen mjerama zabrane, o čemu je dao dovoljne i jasne razloge (vidi, tačka 6. ove odluke).

14. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao skoro isto činjenično i pravno pitanje povodom apelacije istog apelanta, u kojoj apelaciji je apelant problematiziao odluke o produženju pritvora koje je redovni sud donio prije osporenih odluka u ovom predmetu. U toj odluci, Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda koje bi moglo voditi kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2216/24 od 14. novembra 2024. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.d), Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3165/24 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio