Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4349/22 (Dž. Ć.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4349/22
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4349/22, rješavajući apelaciju Dž. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dž. Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 381412 22 Rev od 17. augusta 2022. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž. Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 381412 22 Rev od 17. augusta 2022. godine u dijelu u kojem je odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da su mu Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine prekršeni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dž. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emin Halilčević, advokat iz Tuzle, podnio je 17. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 381412 22 Rev od 17. augusta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 381412 21 Gž 2 od 1. novembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 381412 20 P od 4. augusta 2021. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak protivizvršenja koji se protiv njega vodi pred Osnovnim sudom u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 83 0 I 005223 18 I do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 3. oktobra 2023. godine dostavio dopunu apelacije.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP-4349/22 od 20. decembra 2022. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je dostavio zahtjev za preispitivanje odluke o privremenoj mjeri, koji je Ustavni sud odbio 24. marta 2023. godine.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. februara 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Ustavni sud je 15. jula 2024. godine dostavljene odgovore proslijedio apelantu na izjašnjenje.
6. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Apelant je 2004. godine imenovan na poziciju sudije Osnovnog suda u Bijeljini, a nakon toga na poziciju tužioca Okružnog tužilaštva u Bijeljini. Na toj poziciji apelant je bio do kraja 2013. godine. U vrijeme obavljanja navedenih dužnosti apelant je živio u Tuzli i svaki dan putovao na posao u Bijeljinu i s posla nazad u Tuzlu. Apelantu nisu bili plaćani troškovi prijevoza jer tužena nije donijela akte kojima bi regulirala to pitanje. Zbog toga je apelant podnio tužbu Osnovnom sudu u Zvorniku radi naplate tog potraživanja.
9. Osnovni sud je Presudom broj 83 0 P 001846 09 P od 25. marta 2009. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 83 0 P 001846 09 Gž od 24. septembra 2009. godine preinačio je prvostepenu presudu i usvojio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Apelant je nakon toga pokrenuo izvršni postupak radi naplate svog potraživanja. Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) presudom od 14. juna 2011. godine usvojio je reviziju tužene, ukinuo drugostepenu presudu i potvrdio presudu Osnovnog suda. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da, iako je zakonom propisana naknada troškova prijevoza na posao i s posla, poslodavcu je istovremeno ostavljeno da svojim aktom bliže regulira to pitanje, što tužena nije učinila.
10. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu koji je usvojio apelaciju, ukinuo osporenu presudu Vrhovnog suda RS i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3466/11 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je, između ostalog, naveo da „činjenica da pratećim propisima nije dalje definirano pravo koje je utvrđeno zakonom […] ne može se u okviru redovnih sudova protumačiti kao gubitak prava za apelanta“. Stoga je zaključeno da je materijalno pravo u osporenoj odluci proizvoljno primijenjeno.
11. Vrhovni sud RS je u ponovljenom postupku Presudom broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine djelimično usvojio reviziju tužene te je djelimično ukinuo presudu Okružnog suda od 24. septembra 2009. godine tako što je odbacio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade troškova prijevoza za period od 8. marta 2004. do 31. maja 2006. godine zbog proteka roka za podnošenje tužbe u tom dijelu.
12. Protiv navedene presude apelant je podnio apelaciju, koju je Ustavni sud odbio kao neosnovanu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4521/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci naveo da se ne može zaključiti da Vrhovni sud RS nije poštovao stavove Ustavnog suda iz ranije odluke broj AP-3466/11. Osim toga, Ustavni sud je naglasio da u toj ranijoj odluci nije ulazio u ispitivanje blagovremenosti bilo kojeg dijela apelantovog tužbenog zahtjeva, niti je odlučivao o tome „da li se blagovremenost apelantovog potraživanja treba cijeniti s aspekta prekluzivnih ili zastarnih rokova“. Istom odlukom Ustavni sud je odbio i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.
13. Tužena je u međuvremenu pokrenula postupak za protivizvršenje s obzirom na to da je apelant naplatio svoje potraživanje, a da je kasnije izvršna isprava – presuda Okružnog suda djelimično ukinuta.
Osporene presude
14. Apelant je 30. juna 2020. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tužene zbog diskriminacije za koju smatra da je došlo donošenjem presude Vrhovnog suda RS od 30. juna 2015. godine (vidi tačku 9. ove odluke). Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 381412 20 P od 4. augusta 2021. godine taj apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Također je presudom odbijen i prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojim je apelant tražio da sud privremeno zaustavi postupak protivizvršenja do donošenja konačne odluke o tužbi.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 381412 21 Gž 2 od 1. novembra 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 32 0 P 381412 22 Rev od 17. augusta 2022. godine odbijena je apelantova revizija.
16. U sve tri presude suštinski su navedeni isti razlozi. Redovni sudovi su citirali odredbe Zakona o radu RS koji je u relevantnom periodu bio na snazi, Zakona o zabrani diskriminacije i Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s tim je istaknuto da je apelant tvrdio da je diskriminiran kao pripadnik bošnjačke nacionalnosti na području RS, ali da pri tome nije označio uporedne grupe u odnosu na koje smatra da je diskriminiran, zbog čega diskriminaciju nije učinio vjerovatnom. Dalje je navedeno da je neosnovano apelantovo pozivanje na različito postupanje sudova po istom činjeničnom i pravnom pitanju u drugim predmetima, uključujući i Odluku Ustavnog suda broj AP-
6163/17, s obzirom na to da se u tim predmetima radilo o naknadama za prijevoz u periodu kada je već bio donesen novi Zakon o radu. Međutim, novi Zakon o radu nije primjenjiv na konkretan slučaj jer se sporno potraživanje odnosi na period od 2004. do 2008. godine u kojem je važio stari Zakon o radu RS.
17. Također je obrazloženo i da je neosnovano apelantovo pozivanje na nepostupanje redovnih sudova po Odluci Ustavnog suda broj AP-3466/11 s obzirom na to da Ustavni sud u toj odluci nije odlučivao o iznosima naknade koji pripadaju apelantu i za koje periode, već isključivo o pitanju da li apelant ima pravo na naknadu troškova za prijevoz ili ne. Redovni sudovi su naveli i da je neosnovana apelantova tvrdnja da je diskriminiran zbog različitih zakonskih odredbi u entitetskim zakonima o radu, te različitog reguliranja prava zaposlenika u RS i FBiH i u zemljama okruženja. Navedeno je da redovni sudovi nisu ovlašteni da u parničnom postupku ispituju da li su zakonske odredbe valjane i da li su različite u entitetima i državama u okruženju. Redovni sudovi su ukazali da su jasne odredbe člana 105. Zakona o radu RS na kojima se zasniva osporena presuda Vrhovnog suda RS, kojom je utvrđeno da je apelantovo potraživanje za period od 8. aprila 2004. godine do 31. maja 2006. godine zastarjelo. Navedeno je da je tom odredbom propisano da je rok za podnošenje tužbe za ostvarivanje prava iz radnog odnosa jedna godina pa se taj rok ne može mijenjati. Kako je apelant tužbu za navedeni period podnio 4. juna 2007. godine, jasno je da je podnesena nakon proteka prekluzivnog roka, pa se o tom pitanju ne može govoriti s aspekta prava na zabranu diskriminacije. Također je istaknuto da pokretanje protivizvršenja protiv apelanta ne može predstavljati diskriminaciju s obzirom na to da je taj postupak pokrenut u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku na osnovu izvršnih presuda.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu kretanja roba i usluga. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Navodi da mu je „nesporno prekršeno pravo“ jer su redovni sudovi primijenili prekluzivni umjesto zakonskog roka u vezi sa zastarom potraživanja pa je izgubio dio naknade, „što vodi ka diskriminaciji“. Apelant navodi da je zbog takvog proizvoljnog postupanja tužena pokrenula protivizvršenje, čime mu je nanesena imovinska šteta jer mu je oduzeto ono što je naplatio na osnovu zakonitog izvršenja presude kojom su mu bili dosuđeni troškovi prijevoza. Apelant ponavlja da je diskriminiran i zato što je bošnjačke nacionalnosti i da mu je prekršeno pravo na imovinu Presudom Vrhovnog suda RS broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine, „kako je to utvrdio Ustavni sud“.
19. Apelant se poziva i na odluke Ustavnog suda za koje smatra da idu u korist njegovim tvrdnjama, i to na odluke br. AP-1312/20, AP-2045/08 i AP-2985/19. Apelant tvrdi da se jedino prema licima koja žive u FBiH a rade u RS primjenjuju prekluzivni rokovi i da će to otežati provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma (Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima), te time onemogućiti i slobodu kretanja robe i usluga. Smatra da Ustavni sud mora da uporedi entitetske zakone o radu na osnovu kojih će utvrditi da postoje različita rješenja oko primjene zastarnih rokova. Smatra i da odluke ne sadrže zadovoljavajuća obrazloženja te da je postupak predugo trajao jer je započet podnošenjem tužbe 31. maja 2007. godine.b)Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je osporena presuda donesena u skladu sa zakonima i Ustavom pa je zbog toga treba odbiti.
21. Kantonalni sud je naveo hronologiju postupka, sadržaj apelantovog tužbenog zahtjeva i osporenih presuda te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
22. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o radu RS – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
Član 118.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.
Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.
24. U Zakonu o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji se primjenjuje u ovom slučaju, relevantne odredbe glase:
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost i meritum
Dopustivost u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu i nediskriminaciju – Presuda Vrhovnog suda RS broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine
25. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda.
26. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
28. Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom broj AP-4521/15 od 10. aprila 2018. godine odbio apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine jer je utvrdio da nije bilo kršenja apelantovih prava (vidi tačku 12. ove odluke).
29. Ustavni sud zapaža da apelant ovom apelacijom pokreće ista pitanja o kojima je Ustavni sud već odlučio u navedenoj odluci broj AP-4521/15. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu apelant osporio Presudu Vrhovnog suda RS broj 83 0 P 001846 15 Rev od 30. juna 2015. godine, pa je Ustavni sud njegovu apelaciju odbio. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je donio i Odluku broj AP-1591/21 od 9. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio apelantovu apelaciju podnesenu također protiv presude Vrhovnog suda RS od 30. juna 2015. godine jer se i u tom predmetu radilo o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao u Odluci broj AP-
4521/15.
30. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena u vezi s pitanjem o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje u presudama osporenim u konkretnom postupku
31. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
36. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
37. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja, kako u pogledu primjene prava tako i u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud je mišljenja da se za takva utvrđenja redovnih sudova ne može reći da su proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je članom 90. Zakona o radu RS propisano da ukoliko radniku ne bude isplaćena plaća (odnosno naknade uz plaću) on ima pravo da protiv poslodavca pokrene postupak za naknadu štete. Također, članom 105. istog zakona je jasno propisano da radnik (apelant) svoje pravo na naknadu štete ostvaruje putem nadležnog suda, u skladu sa zakonom. Ustavni sud ukazuje da se tom odredbom upućuje na drugu zakonsku odredbu („u skladu sa zakonom“) kojom je propisan rok za podnošenje tužbe. Taj rok je, suprotno apelantovim navodima, propisan članom 118. istog zakona (vidi tačku 15. ove odluke) i iznosi jednu godinu od dana saznanja za učinjenu povredu, odnosno krajnji rok tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom na to da se radi o potraživanju mjesečne naknade za prijevoz za period od 8. aprila 2004. do 31. maja 2006. godine za čiju neisplatu je apelant saznao svaki mjesec kad mu nije isplaćena takva naknada, očigledno je da se u apelantovom slučaju primjenjuje subjektivni zastarni rok od jedne godine iz člana 105. Zakona o radu, kako su to obrazložili redovni sudovi u presudama koje se osporavaju apelacijom. Činjenica je da je apelant u spornom periodu imao direktno saznanje svaki mjesec kada mu nije isplaćena naknada za prijevoz, ali da je sudsku zaštitu tražio tek 2007. godine. Stoga se ne može smatrati da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je sporni dio apelantovog potraživanja zastario. Ustavni sud ima u vidu da je apelant stručno lice koje je obavljalo funkciju sudije i tužioca pa su mu relevantne zakonske odredbe trebale bile poznate. Također, Ustavni sud ukazuje da je zaista Zakonom o radu FBiH iz tog perioda bio propisan apsolutni rok zastare od tri godine od nastanka potraživanja. Međutim, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno da se u ovoj odluci bavi analizom i poređenjem rokova iz ta dva zakona s obzirom na to da su oba prestala da važe. Naime, i u jednom i u drugom entitetu su 2016. godine doneseni novi zakoni o radu, ali oni nisu predmet ovog apelacionog postupka jer ti novi zakoni nisu bili primijenjeni u odlukama koje se osporavaju apelacijom.
38. Dalje, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na odluke Ustavnog suda br. AP-1312/20 i AP-2985/19 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1312/20 od 12. januara 2022. godine i AP-2985/19 od 8. jula 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u tim odlukama Ustavni sud se bavio pitanjem prava apelanata na naknadu za odvojeni život i smještaj u mjestu rada, što znači da se ne radi o istim činjeničnim i pravnim osnovama kao u konkretnom predmetu. Također, u Odluci broj AP-2045/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2045/08 od 9. marta 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelacija u tom predmetu odbačena kao prima facie neosnovana, vidljivo je da su redovni sudovi također primijenili zastarni rok iz člana 106. Zakona o radu FBiH koji je apsolutan i nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja. Pored toga, imajući u vidu da su redovni sudovi o svojim zaključcima, na osnovu kojih su donijeli osporene odluke, dali dovoljna i relevantna obrazloženja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao dio prava na pravično suđenje. Pri tom, Ustavni sud ističe da sud u žalbenom i revizionom postupku nije obavezan dati odgovore na sve žalbene/revizione tvrdnje, već samo na one koji su bitni za donošenje odluke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu.
39. U odnosu na apelantove navode da je postupak predugo trajao jer je započet 2007. godine, Ustavni sud ukazuje da se u ovoj odluci može baviti samo dužinom trajanja postupka koji je po tužbi vođen pred sudovima u FBiH i koji je rezultirao presudama osporenim ovom apelacijom, a ne i dužinom radnog spora koji je vođen pred sudovima u RS po apelantovoj tužbi iz 2007. godine. Naime, apelant je mogao osporiti dužinu trajanja tog postupka u apelacijama koje je ranije podnosio Ustavnom sudu protiv presuda donesenih u tom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant podnio tužbu Općinskom sudu 30. juna 2020. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. augusta 2022. godine. Dakle, konkretan postupak je na tri sudske instance trajao dvije godine i nešto manje od dva mjeseca, što se ne može smatrati „nerazumno“ dugim trajanjem postupka.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane zaključke o tome zašto nema diskriminacije kada je u sudskom postupku na osnovu odredbi Zakona o radu RS utvrđeno da je dio apelantovog potraživanja zastario, te kada je konkretan postupak na tri instance trajao nešto duže od dvije godine, što se ne može smatrati „nerazumno“ dugim trajanjem postupka.
42. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman