Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1831/24 (S. K.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izručenje
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Nije krivična optužba
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1831/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1831/24, rješavajući apelaciju Stefana Kovača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3 tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stefan Kovač protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 047235 24 Kž od 28. marta 2024. godine i rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-347/24 od 17. aprila 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stefan Kovač protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 047235 24 Kž od 28. marta 2024. godine i rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 08-14-7-347/24 od 17. aprila 2024. godine u odnosu na navode o povredi iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stefan Kovač (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jasmin Alikadić advokat iz Sarajeva, podnio je 29. aprila 2024 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 047235 24 Kv 4 od 14. marta 2024. godine i S1 3 K 047235 24 Kž od 28. marta 2024. godine i rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08-14-7-
347/24 od 17. aprila 2024. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Ministarstva pravde od 17. aprila 2024. godine.
2. U postupku pred Sudom BiH, rješenjem broj S1 3 K 047235 24 Kv 4 od 14. marta 2024. godine, utvrđeno je da su ispunjene pretpostavke za izručenje apelanta, državljanina Crne Gore, pravosudnim organima Republike Austrije. Sud se pozvao na relevantne odredbe člana 34. tač. a-i) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, te je utvrdio da apelant nije državljanin Bosne i Hercegovine, niti uživa pravo azila u BiH. Dalje, Sud BiH je utvrdio da krivičnopravne radnje koje se apelantu stavljaju na teret predstavljaju krivično djelo i po zakonodavstvu BiH, a nije izvršeno na teritoriji BiH protiv državljana BiH. Sud BiH je opisao djela koja se apelantu stavljaju na teret i naveo da nisu politička i vojna djela. Također, Sud je utvrdio da nije nastupila zastarjelost gonjenja. Konačno, Sud BiH je utvrdio da apelant nije osuđen odnosno oslobođen, te da nije zbog istog krivičnog djela pokrenut krivični postupak u BiH, kao i da je utvrđen apelantov identitet. Sud je naveo da se izručenja apelanta ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog rase, pola, nacionalnog porijekla i drugo, kao ni za krivično djelo sa propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države moliteljice. Dakle, Sud BiH je zaključio da su ispunjeni uslovi za izručenje.
3. Rješenjem broj S1 3 K 047235 24 Kž od 28. marta 2024. godine, Sud BiH je odbio apelantovu žalbu i potvrdio rješenje od 14. marta 2024. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su ispunjeni uslovi za apelantovo izručenje. U pogledu apelantovog žalbenog navoda da je prvostepeno vijeće u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 8. Evropske konvencije o ekstradiciji, Sud BiH je istakao da ovaj član ne obavezuje zamoljenu državu da odbije izručenje lica koje se traži ako se to lice i u drugom postupku krivično goni za djelo zbog kojeg se traži izručenje. Stoga je sud ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi. Također, Sud BiH je u rješenju naveo da je Austrija uputila zamolnicu Bosni i Hercegovini za izručenje, a Crna Gora nije. Dakle, kako je navedeno u rješenju, Sud BiH je postupao po aktivnoj zamolnici Republike Austrije.
4. Rješenjem Ministarstva pravde broj 08-14-7-347/24, od 17. aprila 2024. godine dopušteno je izručenje apelanta u Austriju, u svrhu nastavka krivičnog postupka koji se vodi pred pravosudnim organima Austrije, zbog krivičnog djela članstvo u kriminalnoj organizaciji, u vezi sa krivičnim djelom ubistva i zločinačke zavjere iz Krivičnog zakona Republike Austrije. Dalje je navedeno da se izručenje dopušta pod uslovom da se protiv apelanta ne može poduzeti krivično gonjenje za drugo krivično djelo, niti se može prema apelantu izvršiti kazna za drugo krivično djelo počinjeno prije izručenja. Također je navedeno da se apelant ne može izručiti trećoj državi zbog krivičnog djela počinjenog prije dopuštenog izručenja. U tački III rješenja Ministarstva pravde je navedeno ko će izvršiti rješenje.
5. Apelant se pozvao na povredu prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukazao na tok postupka i na činjenicu da je u toku postupka ukazivao da se za isto krivično djelo postupak vodi u Crnoj Gori. Dakle, apelant smatra da je Sud BiH u rješenju pogrešno utvrdio činjenično stanje, iako je bilo dovoljno dokaza da se protiv apelanta vodi postupak u matičnoj državi. Apelant ukazuje da sud prilikom donošenja rješenja od 14. marta 2024. godine nije cijenio i nije se osvrnuo na apelantove navode o postupku u Crnoj Gori, kao ni Ministarstvo pravde u svom rješenju od 17. aprila 2024.godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „krivičnoj optužbi“ protiv te osobe u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Evropski sud je ukazao da se pojam „odlučivanje o krivičnoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je osoba kriva ili ne za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem se odlučuje o tome da li treba biti izručena drugoj državi (vidi, Toniolo protiv San Marina i Italije, presuda od 26. juna 2012. godine, predstavka broj 44853/10, tač. 59. i 60, sa daljnjim referencama). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi s povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na slobodu i sigurnost
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na slobodu i sigurnost. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava vidi u tome što je sud utvrdio da postoje zakonske pretpostavke za izručenje, iako se postupak protiv apelanta vodi u matičnoj državi za isto krivično djelo.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zakonitost ekstradicionog pritvora, niti se osporeno rješenje odnosi na pritvor, već smatra da je sud utvrdio da postoje zakonske pretpostavke za izručenje iako po njemu nisu postojali uslovi za izručenje, te ukazuje na kršenje i člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da apelant samo paušalno navodi kršenje ovog prava. Ustavni sud naročito ukazuje da je Sud BiH jasno naveo da su ispunjeni uslovi za izručenje, te je ukazao da je samo Republika Austrija tražila izručenje apelanta (vidi tačku 3. ove odluke). Ustavni sud ukazuje da apelant nije predočio bilo kakve razloge niti dostavio dokaze kojima bi opravdao svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da je moglo doći do kršenja navedenog ustavnog prava, niti su takve povrede očigledne (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2969/23 od 11. jula 2024.godine).
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić