Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2599/22 (H. B. i druge)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nasljedstvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavinski postupak
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2599/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2599/22, rješavajući apelaciju Hatije Bataković i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hatije Bataković, Šemse Pilipović, Safije Topčagić i Šefike Kapić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 017957 22 Gž od 24. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hatija Bataković, Šemsa Pilipović, Safija Topčagić i Šefika Kapić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Velike Kladuše, koje zastupa Mirsada Bašić, advokat iz Velike Kladuše, podnijele su 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 017957 22 Gž od 24. maja 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-DN-21-000 097 od 22. marta 2022. godine.
Uvodne napomene
2. Na osnovu smrtovnice sačinjene 26. januara 2012. godine u Matičnom uredu Mala Kladuša pokrenut je ostavinski postupak iza Š. Ć. (u daljnjem tekstu: ostavilac) koji je umro 1968. godine. Općinski sud je, nakon prekida i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje, donio Rješenje broj 23 0 O 0 15495 16 O 3 od 22. augusta 2017. godine kojim je odlučio da se zaostavština iza ostavioca neće raspravljati.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 O 015495 17 Gž 3 od 23. marta 2018. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđeno je prvostepeno rješenje tako što su u cijelosti prihvaćene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda. U obrazloženju je navedeno da iz uvjerenja nadležnog katastra proizlazi da ostavilac nije upisan kao posjednik nekretnina u katastru, dok je na osnovu presude od 7. novembra 2014. godine utvrđeno da je Mustafa Ćufurović stekao pravo vlasništva na nekretninama s dijelom 1/1, na kojima je do tada kao suvlasnik bio upisan ostavilac. Zaključeno je da je u međuvremenu, od pokretanja ostavinskog postupka do donošenja osporene odluke, došlo do promjene upisa u zemljišnim knjigama prema kojima ostavilac više nije upisan kao suvlasnik spornih nekretnina.
4. Navedeno rješenje ukinuo je Ustavni sud Odlukom broj AP-2750/18. Ustavni sud je obrazložio da su redovni sudovi, zbog načina vođenja postupka i primjene pozitivnog prava od strane ostavinskog suda, apelanticama uskratili pravni osnov za zaštitu već stečenih prava po osnovu Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN). Ustavni sud je naveo da je ponašanjem ostavinskog suda dovedeno u pitanje de facto pravo pristupa sudu i povrijeđeno ustavno načelo vladavine prava jer su apelantice dovedene u teži položaj nego prije pokretanja ostavinskog postupka.
5. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda Općinski sud je donio Rješenje o nasljeđivanju broj 23 0 O 015495 20 O 4 od 14. oktobra 2020. godine kojim je raspravljena zaostavština iza ostavioca. Rješenjem je precizno označena imovina ostavioca, dok su kao zakonski nasljednici na zaostavštini proglašeni Mustafa Ćufurović i apelantice. Konstatirano je da će se rješenje nakon pravomoćnosti dostaviti katastru i zemljišnoknjižnom uredu na daljnje postupanje.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
6. Općinski sud je Rješenjem broj 023-0-DN-21-000 097 od 22. marta 2022. godine dozvolio uknjižbu prava vlasništva zakonskim nasljednicima (apelanticama i Mustafi Ćufuroviću) na nekretninama ostavioca upisanim u zk. ul. br. 11, 35, 177, 272, 358, 361, 1292. i 1321. KO SP Mala Kladuša (stav I izreke). Stavom II izreke sud je odbio zahtjev za upis prava vlasništva na preciziranim k. č. (15 čestica) upisanim u zk. ul. br. 184. KO Mala Kladuša, zatim nekretnini upisanoj u zk. ul. br.
287. KO Mala Kladuša te nekretninama upisanim u zk. ul. br. 185, 1138, 239, 1014, 364, 365. i 357. sve SP Mala Kladuša (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine).
7. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je uvidom u zemljišnu knjigu utvrdio da su u postupku uspostavljanja i zamjene zemljišne knjige iz katastra zemljišta preuzete nekretnine navedene u stavu II izreke rješenja. Sud je istakao da na tim nekretninama ostavilac nije upisan ni kao vlasnik ni kao suvlasnik, odnosno da se u tom dijelu izvršna isprava ne slaže sa stanjem u zemljišnim knjigama. Sud je primjenom odredbe člana 43. stav 2. tačka 4. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) odbio zahtjev apelantica i Mustafe Ćufurovića za upis prava vlasništva na nekretninama navedenim u stavu II izreke rješenja. U rješenju je konstatirano da se nije odlučivalo o zahtjevu za upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u KO Todorovska Slapnica zato što sud nema evidenciju za te nekretnine po novom premjeru.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 017957 22 Gž od 24. maja 2022. godine odbijena je žalba apelantica i potvrđeno je prvostepeno rješenje. Kantonalni sud je u obrazloženju kratko ponovio razloge prvostepenog suda zbog kojih je odbio zahtjev za upis prava vlasništva na spornim nekretninama. Također, sud je cijenio i sadržaj odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-2750/18, kojom je data uputa ostavinskom sudu u pogledu donošenja rješenja o nasljeđivanju. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da se ostavinski sud u novom rješenju o nasljeđivanju nije odredio u pogledu posljedica presude parničnog suda koje su prouzrokovale promjene vlasništva u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama. Sud je ukazao na sadržaj odredbi člana 42. stav 2. i člana 43. stav 2. tačka 4. ZZK kojima je propisano da se kod zahtjeva za upis ispituje da li su dokumenti (isprave) identični stanju u zemljišnoj knjizi, odnosno da se zahtjev odbija ako postoji neka smetnja koja sprečava upis. Također, ukazao je na odredbu člana 9. stav 1. ZZK kojom je propisano da se upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra tačnim te da se smatra da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji. U vezi s tim, smatra pravilnim odlučenje prvostepenog suda u odnosu na sporne nekretnine, zbog neslaganja isprave sa stanjem zemljišne knjige. Smatra da je prvostepeni sud pravilno proveo rješenje o nasljeđivanju budući da se ne može preispitivati zakonitost osnova za upis prava na nekretninama u zemljišnim knjigama. Ovo posebno ako se ima u vidu stav iz citirane Odluke Ustavnog suda broj AP-
2750/18, prema kojem se zakonitost odluke može cijeniti samo u postupku u kojem je odluka donesena. Dakle, zakonitost presuda na osnovu kojih su izvršeni upisi u zemljišne knjige na spornim nekretninama u korist drugih lica ne može se cijeniti u vanparničnom, ostavinskom niti postupku uknjižbe rješenja o nasljeđivanju. U vezi s tim je istakao da apelantice, u skladu s odredbama ZN-a, imaju pravo da zahtijevaju ponavljanje parničnog postupka u kojem je donesena presuda, koja je bila osnov za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama u korist drugih lica.
9. Apelantice smatraju da je osporenim odlukama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantice ponavljaju navode koje su isticale u žalbi, a naročito da su odluke redovnih sudova proizvoljne i nezakonite, da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZZK, odnosno da su pogrešno protumačili Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-2750/18 kada su odbili zahtjev za upis prava vlasništva na spornim nekretninama. U vezi s tim, smatraju da im je odbijanjem zahtjeva za upis rješenja o nasljeđivanju u zemljišnu knjigu povrijeđeno i načelo vladavine prava. Pored toga, ističu da su pred nadležnom općinskom službom izvršile upis pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju u katastarskom operatu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U vezi s navodima apelantica koji se, u suštini, tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZZK, u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi razmotrili zbog čega nije moguće izvršiti upis prava vlasništva u skladu s pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju i u odnosu na sporne nekretnine navedene u tački II rješenja. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sud prilikom donošenja osporenih odluka imali u vidu sadržaj odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP-2750/18, odnosno stav da se zakonitost odluke može cijeniti samo u postupku u kojem je ta odluka donesena. Ustavni sud ukazuje da su apelantice u tom predmetu osporavale odluke suda donesene u ostavinskom postupku i problematizirale primjenu odredbi ZN-a zbog činjenice da nisu učestvovale u parničnom postupku koji je vodio nasljednik Mustafa Ćufurović. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su predmet ovog postupka rješenja donesena u postupku upisa u zemljišnu knjigu, te smatra, imajući u vidu relevantne odredbe ZZK na kojima su sudovi zasnovali osporena rješenja, da su očigledno neosnovani i navodi apelantica da je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo vladavine prava zbog djelimičnog odbijanja zahtjeva za upis rješenja o nasljeđivanju u zemljišnu knjigu. Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelantica na pravično suđenje. Osim toga, apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je donošenjem osporenih rješenja njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman