Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/24 (V. N.)

Odluka donesena 19. 12. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
  • Izbori
  • Državni službenik
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2949/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 12. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. decembra 2024. godine, u predmetu broj AP-

2949/24, rješavajući apelaciju koju je podnijela Vesna Novarlić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Vesna Novarlić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 048145 24 Iž od 27. maja 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vesna Novarlić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, podnijela je 9. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercgovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 048145 24 Iž od 27. maja 2024. godine i Rješenja Centralne izborne komisije BiH (u daljnjem tekstu: CIK) broj 06-1-07-1-99/23 od 3. maja 2024. godine.

2. Rješenjem CIK-a od 3. maja 2024. godine data je saglasnost na rješenje Skupštine grada Prnjavor od 19. marta 2024. godine, kojim se na dužnost u članstvu Gradske izborne komisije Prnjavor imenuju N. B. – P., B. K. i B. M.

3. Rješenjem Suda BiH od 27. maja 2024. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja od 3. maja 2024. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da nije blagovremeno obaviještena o rang listi i načinu njenog sačinjavanja. Ovo iz razloga što odredbama Uputstva o utvrđivanju kvalifikacija, broja, imenovanju, obuci i razrješenju članova izborne komisije osnovne izborne jedinice u BiH (u daljnjem tekstu: Uputstvo) nije propisana obaveza komisije da utvrđenu rang listu dostavlja kandidatima, kao ni da ih obavještava o ostvarenim bodovima. Pored navedenog, Sud BiH je naveo da je apelantica na petom mjestu rang liste, zbog čega nema opravdan pravni interes da osporava odluku komisije, a ni Skupštine grada Prnjavor. U odnosu na navode kojima se ukazuje na duži vremenski period trajanja postupka imenovanja, Sud BiH je ukazao da je konkursna komisija provela dva postupka imenovanja, da je to prozrokovalo duži period trajanja, ali da je i pored toga postupak proveden u okviru rokova propisanih navedenim Uputstvom. Sud BiH je naveo da je članom 4. stav (2) Uputstva propisano da za člana izborne komisije ne može biti imenovano lice obuhvaćeno članom 2.3 Izbornog zakona BiH, kao ni lice koje obavlja izvršnu funkciju, niti lice koje je aktuelni kandidat ili je bio kandidat za bilo koji nivo vlasti na posljednjim opštim ili lokalnim izborima. Kako je imenovano lice N. B. - P. dostavilo izjavu da nije obuhvaćena navedenim članom, Sud BiH je ukazao da su neosnovani navodi da to lice nije moglo biti imenovano na mjestu članice i predsjednice Gradske izborne komisije grada Prnjavor.

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka, te smatra da je redovni sud i CIK pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešnio primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je rješenje CIK procesnopravno manjkavo jer ne sadrži adekvatno obrazloženje za donesenu odluku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelanta osporava odluke donesene u postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, pozivajući se na povredu prava garantovanih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (vidi, Evropski sud, presuda od 19. aprila 2007. godine, predstavka broj 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje. (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2231/06 od 23. novembra 2007. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulisano da apelantica kao kandidat za člana izborne komisije nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu osporene odluke, nesporno je da je apelantica shodno domaćem pravu imala pristup sudu, pa je prema tome član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na slučaj.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2949/24 (V. N.) | Sudska praksa | Aktio