Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2972/22 (S.K.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2972/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2972/22, rješavajući apelaciju S. K. vlasnice S.p. „Kremen Komerc“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. K. vlasnice S. p. „Kremen Komerc“ Banjaluka podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 134722 21 Pž od 16. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. vlasnica S.p. „Kremen Komerc“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa ZAK Kremenović & Mikanović iz Banjaluke, podnijela je 27. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 134722 21 Pž od 16. maja 2022. godine.
2. „Mlin Pavlović“ d.o.o. Crnjelovo Gornje (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 10. novembra 2020. godine podnio tužbu protiv apelantice, radi naplate duga. Tužitelj je u zahtjevu naveo da je apelantici isporučivao mlinske proizvode, te da apelantica nije uredno vršila plaćanje i svoje obaveze prema njemu zbog čega je nastao dug u preciziranom novčanom iznosu. Apelantica je osporila tužbene navode i istakla prigovor zastare potraživanja.
3. Presudom Okružnog privrednog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 134722 21 Ps od 21. septembra 2021. godine odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev. Sud je naveo da među strankama nije sporno da su bili u poslovnom odnosu, koji odgovara ugovoru o kupoprodaji robe, regulisanom odredbama čl. 454. do 551. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, tuženi je isporučio robu i ispostavio račune apelantici koja to nije osporavala, ali je račune djelimično plaćala. Dalje, sud je ukazao na odredbe čl. 374. i 387. ZOO-a kojima je propisan rok zastare za međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, odnosno da se zastarjevanje prekida kada dužnik prizna dug. U vezi s tim, sud je naveo da je tužba podnesena 10. novembra 2020. godine, dok se tužiteljevo potraživanje zasniva na računima koji su izdati od 21. aprila 2011. godine do 1. septembra 2012. godine. Također, nesporno je da su stranke potpisale Izvod otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: IOS) kojim su utvrdile međusobna potraživanja, kao i da je apelantica potpisivanjem IOS-a priznala dug prema tužitelju. Sud je dalje naveo da je apelantica vršila povremena plaćanja duga, te da je posljednje plaćanje izvršila 2. novembra 2017. godine čime je, u smislu odredbe člana 387. ZOO-a, prekinuta je zastara za iznose koje je do tada apelantica platila tužitelju. Međutim, sud je istakao da za preostali iznos duga zastara nije prekinuta. Stoga je imajući u vidu datum podnošenja tužbe zaključio da je tužiteljev zahtjev neosnovan jer je podnesena nakon trogodišnjeg roka propisanog odredbom člana 374. ZOO. Sud je istakao da činjenica da je apelantica brisana iz registra poduzetnika ne utiče na činjenicu njenog dugovanja prema tužitelju budući da za obaveze poduzetnika odgovara vlasnik radnje cjelokupnom svojom imovinom. Također, zaključio je da su bez uticaja na odluku navodi tužitelja koji se odnose na rokove zastare uslijed donošenja odluka i Uredbe Vlade RS.
4. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 134722 21 Pž od 16. maja 2022. godine uvažena je žalba tužitelja i preinačena je prvostepena presuda, na način što je obavezana apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga i naknadi troškove postupka. Viši privredni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je pravilan zaključak da se na prigovor zastarjelosti primjenjuju odredbe člana 374. ZOO-a. Također, ponovio je činjenicu da je apelantica potpisivanjem IOS-a priznala dug prema tužitelju, da je apelantica vršila povremena plaćanja duga i da je posljednju uplatu izvršila 2. novembra 2017. godine. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 6. Uredbe predsjednika Republike Srpske sa zakonskom snagom o rokovima i postupanju u sudskim postupcima za vrijeme vanrednog stanja [zbog pojave COVID] za teritoriju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Uredba sa zakonskom snagom). Obrazložio je da je navedenom odredbom regulisano da rokovi zastarjelosti, propisani zakonima iz građanskopravne oblasti, nisu tekli u periodu od 3. aprila do 23. maja 2020. godine kada je trajalo vanredno stanje na teritoriji Republike Srpske. S obzirom na činjenicu da je apelantica zadnju uplatu izvršila 2. novembra 2017. godine, a da je tužba podnesena 10. novembra 2020. godine, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja.
5. Apelantica navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Tvrdi da je Viši privredni sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu, kao i da je arbitrarno primijenio odredbe ZOO-a i Uredbe sa zakonskom snagom. Ističe da je sud pogrešno računao rok od 52 dana iz Uredbe sa zakonskom snagom kao dodatni rok u kojem je tužitelj mogao podnijeti tužbu nadležnom sudu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
8. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i Uredbe sa zakonskom snagom, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud posebno obrazložio da je preinačio prvostepenu presudu, budući da je prvostepeni sud zanemario odredbu člana 6. Uredbe sa zakonskom snagom prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti tužiteljevog potraživanja. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud razmotrio sve apelantove navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupkuodgovor na žalbu tužitelja. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, odnosno ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman