Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2408/24 (V. M.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2408/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembar 2025. godine, u predmetu broj AP-2408/24 , rješavajući apelaciju Vinka Matića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) točka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vinko Matić protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 034149 24 Kž 6 od 8. aprila 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Boban Savić, advokat iz Doboja, podnio je 6. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 034149 24 Kž 6 od 8. aprila 2024. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 034149 23 K od 26. marta 2024. godine. Apelant je tažio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će apelanta odmah pustiti na slobodu.

2. Osporenim rješenjem Okružnog suda utvrđeno je da nisu prestali razlozi zbog kojih je ranijim rješenjem apelantu produžen pritvor i to zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio kazneno djelo ubojstva, te postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 167. stav 1. točka g) Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Rješenjem je određeno da pritvor može trajati do izricanje prvostupanjske presude, najdulje dvije godine, uz obveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svaka dva mjeseca.

3. U obrazloženju rješenja sud je naveo da je u ovom kaznenom predmetu protiv apelanta potvrđena optužnica zbog kaznenog djela ubojstva. Osnovana sumnja, kako je naveo sud, utvrđena je na temelju apelantovog iskaza, u kojem je opisao svoj sukob sa sada pokojnim R. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni), kojemu je povrede nanio štapom i sjekirom. Ovi predmeti su pronađeni u apelantovoj kući prilikom pretresa. Sud je, dalje, ukazao na suglasne iskaze svjedoka koji su svjedočili o događaju, navodeći da ih je oštećeni zvao iz šume dok je ležao povrijeđen u posljednjim trenutcima života i rekao im da ga je napao apelant. Sud je naveo da su ovi iskazi suglasni s obdukcijskim nalazom vještaka o povredama oštećenog. Osim toga, sud je ukazao da je kontakt između apelanta i oštećenog potvrđen DNK vještačenjem predmeta s uviđaja.

4. Sud je ocijenio da, osim postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor, i dalje postoji i posebni razlog iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP-a, zbog kojeg je apelantu potrebno pritvor produžiti nakon potvrđivanja optužnice. Sud je smatrao da se nekom drugom mjerom blažom od pritvora ne bi mogla ostvariti ista svrha. Okružni sud je ukazao da se apelantu stavlja na teret da je izvršio kazneno djelo ubojstva za koje je propisana kazna zatvora od pet do 20 godina. Sud je istakao da su posljedice tog djela vanredne i čine djelo posebno teškim, a apelanta tako opasnim da bi njegovo puštanje na slobodu u ovoj fazi postupka rezultiralo i stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Sud je također ukazao na postojanje vanrednih okolnosti za produženje pritvora po ovom osnovu, ističući dugotrajno loše odnose između apelanta i oštećenog čiji je nesmanjeni intenzitet iskazao kod susreta na mjestu izvršenja kaznenog djela, oko prava prolaza kroz šumu. Sud je naveo način izvršenja i okolnosti koje su pratile izvršenje djela: nanošenje brojnih i teških povreda znatno starijem oštećeniku, te ostavljanju oštećenika samog u šumi da iskrvari. Sud je ukazao i na apelantov „psihopatski i psihološki profil“. Osim toga, sud je imao u vidu da su apelant i oštećeni živjeli u maloj sredini, kao i da su iza oštećenog ostali bliski rođaci i prijatelji „u realnom strahu za svoj život i živote svojih porodica“. Sud je ukazao da je apelant konfliktna osoba, da nije u dobrim odnosima ni sa bratom i sestrom, da je u zavadi sa ostalim susjedima, koja se prema nalazu i mišljenju vještaka teško ili nikako ne uklapa u društvene norme ponašanja. Ocjenom svega navedenoga sud je zaključio da se radi o okolnostima koje ovo kazneno djelo čine tako teškim, a apelanta kao počinitelja tako opasnim, da bi njegovo puštanje na slobodu kod mještana sela izazvalo osjećaj uznemirenosti i nesigurnosti za sigurnost, što se realno može manifestirati javnim protestima i sukobima sa apelantom.

5. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda je odbijena apelantova žalba. Vrhovni sud je ukazao da je osnovana sumnja o tome da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret utvrđena potvrđivanjem optužnice i utemeljena na dokazima koji su uz optužnicu dostavljeni sudu. Radi se o suglasnim i detaljnim iskazima svjedoka, ali i materijalnim dokazima i vještačenjima, koji u međusobnoj vezi, tu osnovanu sumnju u potpunosti održavaju na snazi. Stoga se, kako je Vrhovni sud istakao, ovaj opći uvjet za produženje pritvora ne može sa uspjehom dovesti u sumnju neutemeljenim apelantovim prigovorima u odnosu na pravnu kvalifikaciju krivičnog djela. Vrhovni sud je potvrdio i zaključke o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP-a.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije i prava iz člana 13. Europske konvencije. Apelant problematizira pravnu kvalifikaciju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, te navodi da prema činjeničnoj osnovi iz optužnice „proizlazi teška tjelesna povreda“, te da mu se „pritvor ne može produžiti“. Dalje, apelant smatra da ne postoje uvjeti za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP-a, jer se sva argumentacija sudova odnosi na okolnosti potrebne za argumentaciju opasnosti od ponavljanja kaznenog djela iz člana 197. stav 1. točka v) ZKP-a. Apelant smatra da ovakvo obrazloženje ne prolazi test vremena budući da reakcija javnosti protekom vremena postaje manje vjerojatna. Ovo posebno kada se ima u vidu da sud stereotipno ponavlja identične činjenice koje u konkretnom slučaju ne stoje. Apelant tvrdi da sud nije razmotrio izricanje blažih mjera. Traži da se apelacija usvoji, utvrdi povreda, te da mu se nadoknadi nematerijalna šteta, kao i troškovi sastava apelacije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Iako se u konkretnom slučaju apelant pozvao na navodno kršenje prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije, te člana 13. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da pitanja problematizirana apelacijom u biti pokreću samo pitanja u vezi sa pravom na slobodu i sigurnost.

10. Apelant osporava postojanje osnovane sumnje zbog pravne kvalifikacije djela koje mu se stavlja na teret, navodeći da je u pitanju teška tjelesna povreda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u pogledu postojanja osnovane sumnje redovni sud dao jasne razloge, pozivajući se na provedene dokaze (vidi toč. 3. i 5. ove odluke). Ustavni sud smatra da na navedene zaključke suda ne utječe to što apelant tvrdi da je trebao biti optužen za tešku tjelesnu povredu, naročito imajući u vidu da je oštećeni preminuo.

11. Dalje, apelant smatra da ne postoje razlozi da se pritvor produži iz osnova člana 197. stav 1. točka g) ZKP-a. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ništa od onoga što je sud naveo u obrazloženju u odnosu na postojanje opasnosti od uznemirenja javnosti nije osporio kao netočno, a sud je dao jasne razloge koju mogu poslužiti kao razlog da se pritvor produži iz osnova člana 197. stav 1. točka g) ZKP-a. Stoga, Ustavni sud apelantove navode smatra neutemeljenima. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se sud jasno odredio i u pogledu blažih mjera (vidi točku 4. odluke). Iz navedenog proizlazi da je sud postupio u skladu sa zakonom i da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost.

12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, kao ni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Također, u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, apelant nema pravo na troškove sastava apelacije.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2408/24 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio