Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3515/22 (E. K.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Kazna
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3515/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3515/22, rješavajući apelaciju Elvira Koče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Kočo protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 834829 22 Kž od 31. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Kočo iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. septembra 2022. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem testu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 834829 22 Kž od 31. maja 2022. godine.
2. Apelant je 18. oktobra 2022. godine dopunio apelaciju. U tom podnesku je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložio postupak izvršenja uputnog akta i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud) kojim se apelant upućuje i raspoređuje na izvršenje rada za opšte dobro na slobodi u trajanju od 30 radnih dana. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri broj AP-3515/22 od 1. decembra 2022. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev.
3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 834829 20 K od 10. juna 2021. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela posjedovanje i omogućavanje uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Na osnovu relevantnih odredbi KZ Općinski sud je odredio da se kazna, uz apelantovu saglasnost, zamjenjuje radom za opšte dobro na slobodi u trajanju od 30 radnih dana.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant u toku postupka priznao krivicu. Kako je sud ukazao priloženi dokazi i apelantovo priznanje zajedno predstavljaju osnov za zaključak da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude, u kojima se stiču sva bitna obilježja krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Apelant je u toku postupka samo izveo dokaze u pogledu krivične sankcije i troškova postupka. Kako je sud naveo, apelant je dostavio zahtjev koji je podnio Ministarstvu unutrašnjih poslova 23. decembra 2020. godine, za brisanje presude Općinskog suda od 9. maja 2000. godine. Općinski sud je u nastavku presude naveo da je iz dostavljenih rješenja o brisanju uslovnih osuda utvrđeno da se radi o odlukama bez klauzule pravosnažnosti.
5. Prilikom razmatranja vrste i visine krivično-pravne sankcije, sud je na kao otežavajuće okolnosti cijenio da je apelant ranije osuđivan šest puta (presude detaljno navedene u obrazloženju presude donijete u periodu od 2000-2010), od toga dva puta za isto krivično djelo iz člana 239. stav 3. KZ. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da ranije osude nisu ostvarile niti postigle specijalnu prevenciju, te da je riječ o specijalnom povratniku na koga ranije sankcije nisu uticale da se prevaspita i promijeni svoje ponašanje. Cijeneći ove, kao i olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio, sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Dalje, sud je ocijenio, uzimajući u obzir sve okolnosti koje određuju vrstu i mjeru kazne i apelantove lične prilike, da izvršenje kazne zatvora ne bi bilo prijeko potrebno za ostvarenje svrhe kažnjavanja, pri čemu uvjetna osuda ne bi bila dovoljna za postizanje opće svrhe krivično pravne sankcije. Stoga je sud zatvorsku kaznu, uz suglasnost apelanta, zamijenio radom za opšte dobro na slobodi u trajanju od 30 radnih dana.
6. Presudom broj 65 0 K 834829 22 Kž od 31. maja 2022. godine, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu. Kantonalni sud je ispitao apelantove žalbene navode kojima je pobijao prvostepenu presudu zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji. Apelant je naveo da je priznao izvršenje krivičnog djela, čime je ostvareno načelo ekonomičnosti postupka, a također je izrazio i kajanje za učinjeno krivično djelo. Apelant je ukazivao da nije počinio krivično djelo od 2005. godine, te da mu je nejasno kako je prvostepeni sud utvrdio da se radi o licu sklonom činjenju krivičnih djela. Također, apelant je naveo da se u međuvremenu zaposlio, te da bi i prvostepena presuda „možda bila drukčija da je sud imao tu informaciju“. Osim toga, prema apelantovom mišljenju, u datim okolnostima, izvršenje presude može dovesti do neželjenih posljedica. Apelant je isticao da njegovo zaposlenje govori u prilog tome da je „spoznao svoje greške i da mu je ovo posljednja šansa da ispravi svoj život“. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da je krivično djelo posljednji put počinio 2005. godine, zato što iz izvoda iz kaznene evidencije proizlazi da je nakon 2005. godine apelant pravosnažno osuđivan još dva puta. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku o krivičnopravnoj sankciji, imajući u vidu otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio, pogotovu jer ranije uvjetne osude nisu ostvarile specijalnu prevenciju. Također, Kantonalni sud je smatrao da apelantovo zasnivanje radnog odnosa ne dovodi u pitanje pravilnost prvostepene odluke.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Suština apelacije se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Sud je, kako apelant navodi, cijenio kao otežavajuću okolnost raniju osuđivanost apelanta, iako su te ranije presude trebale biti brisane, te je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelant u apelaciji također ističe da je redovnom sudu dostavio dokaze „da je izvršio brisanje određenih ranijih osuda“, ali ih sud nije uzeo u obzir jer nisu imala klauzulu pravosnažnosti. Apelant se u dopuni pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu AP-7172/18 ukazujući na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i „prava na rad“. Apelant navodi da je dobio posao o čemu je obavijestio sud, te da je to njegovo prvo zaposlenje i da je „počeo ispravno da živi“. Apelant je istakao da je sud trebao imati razumijevanja da se liječio od narkotika. Apelant upućuje na cilj generalne prevencije, te ukazuje da je sud trebao u ovim okolnostima biti „senzitivniji“.
Relevantni propisi
8. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17, 31/23 i 58/25).
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 125. Brisanje osude (1) Pod uslovom da počinitelj krivičnog djela nije ponovo osuđen za novo krivično djelo, osuda se briše po sili zakona kada proteknu sljedeći rokovi: […]
b) uslovna osuda briše se iz kaznene evidencije po proteku roka od jedne godine od dana prestanka vremena provjeravanja, ako za to vrijeme osuđenik ne počini novo krivično djelo, […] (5) Osuda se ne može brisati iz kaznene evidencije dok traje krivični postupak za novo krivično djelo. (7) Brisanjem osude iz kaznene evidencije pod uslovima iz st. (1) do (3) ovog člana počinitelj krivičnog djela smatra se neosuđivanim.
9. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:
Član 227. stav 1.
Davanje podataka iz kaznene evidencije (1) Podaci iz kaznene evidencije mogu se dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova u vezi sa krivičnim postupkom koji se vodi protiv lica koje je ranije bilo osuđivano, kao i nadležnim organima za izvršenje krivičnopravnih sankcija i nadležnim organima koji učestvuju u postupku davanja amnestije, pomilovanja ili brisanja osude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud najprije ukazuje da neće ispitivati navode apelanta u odnosu na pravo na imovinu, jer su isti istaknuti protekom roka od 60 dana, suprotno Pravilima Ustavnog suda, i to na bazi činjenica koje su apelantu bile poznate u momentu podnošenja apelacije, već samo u odnosu na navode o povredi prava na pravičan postupak.
14. Ustavni sud podsjeća da, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Apelant problematizira obrazloženje redovnih sudova u kojima se ukazuje na njegovu raniju osuđivanost, kao otežavajuću okolnost, iako su sve ranije presude, pa i „one koje je apelant brisao“ trebale u biti zakonski obrisane, a sud je trebao da pazi na pravilnu primjenu odredbi zakona. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu AP-7172/18 (Odluka o dopustivosti i meritumu od 23. juna 2020. godine, točka 43, dostupna na www.ustavnisud.ba), utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u navedenom predmetu proizvoljno primijenili materijalno pravo pri odmjeravanju kazne apelantu računajući njegovu raniju osuđivanost kao otežavajuću okolnost, ne nudeći pri tom bilo kakve razloge i obrazloženja da li su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih neka od ranijih presuda ne bi mogla biti brisana u smislu člana 125. stav 5. KZ.
17. Nakon navedenog predmeta, Ustavni sud je u svojoj praksi razmatrao pravne posljedice brisanja osude (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U-8/21 od 23. septembra 2021. godine, tač. 35-38, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je, ukazujući na odredbe Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu ZKP) i KZ zaključio da se brisanjem osude iz kaznene evidencije ne postiže faktičko anuliranje osude i krivične sankcije obuhvaćene tom brisanom osudom, kao što se brisanjem osude ne postiže ni pravno anuliranje ranije osude s obzirom na to da se podaci o osuđivanosti mogu dati sudovima, tužilaštvima i organima unutrašnjih poslova radi obavljanja poslova iz njihove nadležnosti, u skladu sa odredbom člana 227. ZKP. Ustavni sud je ukazao da KZ određuje brisanje presude, ali sadrži i ograničenja kao npr. da se ne počini novo krivično djelo.
18. U konkretnom predmetu apelant je, kako je sud naveo, šest puta osuđivan, što mu je sud cijenio kao otežavajuću okolnost. Apelant pred prvostepenim sudom nije dokazao da su sve ranije presude brisane, što proizlazi i iz njegovog navoda u apelaciji „da je izvršio brisanje određenih ranijih osuda“, kao i sadržaj osporene presude u kojoj se ukazuje da određene odluke o brisanju nemaju klauzulu pravosnažnosti. Ustavni sud ukazuje da se u odredi člana 125. KZ najprije postavlja zahtjev „pod uslovom da nije ponovo osuđen“ te zakon dalje propisuje kada i kako se brišu osude. Osim toga, ključna razlika između konkretnog predmeta u odnosu na predmet AP-7172/18, jeste činjenica da u žalbenom postupku apelant nije isticao da su mu ranije osude morale biti brisane (vidi tačka 5. ove odluke). Apelant je očito tražio pred redovnim sudom, a isto čini u apelaciji da mu se izrekne uvjetna osuda, a sud je utvrdio da ista nije dovoljna da se ostvari specijalna prevencija. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je na izričitu suglasnost apelanta sud kaznu zatvora od četiri mjeseca zamijenio radom za opšte dobro, a problem je nastao kada je apelant, nakon što je izjavio žalbu, dobio posao. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da osobe koje su proglašene krivima moraju biti svjesni činjenice da presuda može izazvati određena ograničenja. U apelantovom slučaju, uz njegovu suglasnost, kazna zavora od četiri mjeseca je zamijenjena radom za opšte dobro. Stoga je apelant, dobrovoljno pristao da snosi posljedice zbog krivičnog djela koje je počinio u smislu obavljanja rada za opšte dobro.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman