Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2630/24 (E. Ž.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2630/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-2630/24, rješavajući apelaciju Ehmedina Žune, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ehmedin Žuna protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 126702 23 Kž 2 od 10. oktobra 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ehmedin Žuna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokatica iz Zenice, podnio je 22. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 126702 23 Kž 2 od 10. oktobra 2023. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 126702 23 K 2 od 15. marta 2023. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da ne preduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora koja je apelantu izrečena presudom Općinskog suda od 15. marta 2023. godine.
2. Apelant je 30. augusta 2018. godine saslušan u svojstvu osumnjičenika. Na teret mu je stavljeno počinjenje krivičnih djela razbojničke krađe i izazivanja opće opasnosti. Tom prilikom apelant se izjasnio da će izjavu dati kada mu bude postavljen branilac po službenoj dužnosti. Tužilaštvo je 26. oktobra 2018. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta kojom mu je stavljeno na teret počinjenje krivičnih djela razbojničke krađe i nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Optužnica je potvrđena rješenjem Općinskog suda od 30. oktobra 2018. godine. Apelant je 7. decembra 2018. godine podnio prigovor na navedenu optužnicu ukazujući da nije saslušan prije njenog podizanja, kako to nalaže odredba člana 240 stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP). Zbog navedenog propusta postoje razlozi iz člana 248. stav 1. tačka c) ZKP-a – postojanje formalnih nedostataka u optužnici. Rješenjem Općinskog suda od 27. decembra 2018. godine taj apelantov prigovor je usvojen i rješenje o potvrđivanju optužnice je stavljeno van snage. U obrazloženju rješenja je konstatirano da apelant zaista nije saslušan prije podizanja optužnice, čime je prekršena odredba člana 248. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a. Zbog toga je zapisnik o saslušanju apelanta vraćen Tužilaštvu, uz napomenu da će sud, nakon vremena potrebnog za otklanjanje nedostataka u optužnici, u daljnjem roku od 30 dana odlučiti o optužnici.
3. Apelant je 21. februara 2019. godine u prisustvu braniteljice saslušan u svojstvu osumnjičenika. Tom prilikom apelant je izjavio da se neće izjašnjavati na bilo koje okolnosti u pogledu krivičnih djela koja su mu stavljena na teret. Apelantova braniteljica je u istoj izjavi istakla da prethodni prigovor na optužnicu apelant nije podnio zbog razloga propisanih u članu 248. stav 1. tačka
d) ZKP-a, da nije osporavana zakonitost dokaza – zapisnika o saslušanju apelanta, nego zbog okolnosti da apelant nije saslušan prije podizanja optužnice. Zbog toga je braniteljica ukazala da je sud trebao odbiti potvrđivanje optužnice.
4. Optužnicom Tužilaštva od 22. februara 2019. godine apelant je optužen da je radnjama opisanim u optužnici počinio krivično djelo razbojničke krađe u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Optužnica je potvrđena 5. marta 2019. godine. Apelant je 22. aprila 2019. godine podnio prethodni prigovor na optužnicu, uz navode da je prekoračen rok od 30 dana koji je dat Tužilaštvu za ispravku utvrđenih nedostataka. Rješenjem Općinskog suda od 29. decembra 2020. godine taj prigovor je odbijen, uz obrazloženje da je sud, nakon što je apelant 21. februara 2019. godine ispitan u prisustvu svoje braniteljice, potvrdio optužnicu utvrdivši da u njoj ne postoje formalni nedostaci.
5. Presudom Općinskog suda od 21. marta 2022. godine odbijena je optužba protiv apelanta na osnovu člana 298. tačka e) ZKP-a, ali je rješenjem Kantonalnog suda od 9. novembra 2022. godine uvažena žalba Tužilaštva te presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
6. Osporenom presudom Općinskog suda apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela razbojničke krađe, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te za krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i tri mjeseca. Istom presudom od apelanta su trajno oduzeti automatska puška i mobilni aparat. Apelant je obavezan oštećenoj R. L. i Sportskoj kladionici „Sport plus“ d.o.o. Novi Travnik naknaditi štetu u označenim iznosima.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je iz dokaza odbrane – zapisnika o ispitivanju apelanta od 30. augusta 2018. godine vidljivo da je napravljen propust od ovlaštenih službenih lica i tužioca. Naime, apelant je, nakon što mu je predočeno za šta se sumnjiči, izjavio da se radi o dva ozbiljna krivična djela. Budući da se nalazio na izdržavanju kazne i nije bio u mogućnosti angažirati branioca po slobodnom izboru, apelant je tražio da mu se rješenjem nadležnog suda postavi branilac po službenoj dužnosti u ličnosti advokatice Mujkić, u čijem prisustvu će se izjasniti o djelima koja mu se stavljaju na teret. Općinski sud je istakao da se navedeni propust ogleda u činjenici da nije sagledana mogućnost da se optuženom najprije postavi branilac na osnovu člana 59. stav 5. ili člana 60. stav 1. ZKP-a kako bi mu se osiguralo pravo na odbranu i da se nakon toga ispita. Suprotno tome, protiv apelanta je podignuta optužnica od 26. oktobra 2018. godine a da nije bio ispitan u istrazi i da se nije izjasnio da će se braniti šutnjom. Sud je, međutim, ukazao da je taj propust ispravljen. Naime, nakon što je sud rješenjem od 27. decembra 2018. godine stavio van snage rješenje o potvrđivanju optužnice od 26. oktobra 208. godine zbog formalnih nedostataka i sporni zapisnik o ispitivanju apelanta vratio Tužilaštvu radi otklanjanja nedostataka, apelant je ponovo ispitan, ovaj put u prisustvu braniteljice. Dakle, Tužilaštvo je postupilo po uputi suda i saslušalo apelanta, te potom podiglo uređenu optužnicu od 22. februara 2019. godine po kojoj se vodi ovaj postupak. Sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da apelantu nisu povrijeđena prava na odbranu u ovom krivičnom postupku, niti postoje druge okolnosti koje sprečavaju vođenje postupka po uređenoj optužnici.
8. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
9. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu osnovani apelantovi navodi da se optužnica nije mogla potvrditi. Apelant je tvrdio da se iz zapisnika o njegovom prvom saslušanju može utvrditi da je izjavio da će se izjasniti o krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret u prisustvu branioca. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz stanja spisa proizlazi da je Tužilaštvo, nakon što je rješenje o potvrđivanju optužnice od 26. oktobra 2018. godine stavljeno van snage, podiglo novu optužnicu 22. februara 2019. godine. Podizanju te nove optužnice prethodilo je ispitivanje tada osumnjičenog apelanta, kojom prilikom je sačinjen i zapisnik o ispitivanju osumnjičenog od 21. februara 2019. godine. Stoga je na navedeni način ispoštovano pravo tada osumnjičenog da mu se saopći za koja se krivična djela tereti i koji osnovi sumnje stoje protiv njega.
10. Sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da u potvrđenoj optužnici nije opisan apelantov subjektivni odnos prema radnjama koje je preduzeo i za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, sud je ukazao da se krivično djelo razbojničke krađe može počiniti samo s direktnim umišljajem koji obuhvata svijest da se tuđa pokretna stvar oduzima drugom, te da se zadržavanje ukradene stvari vrši upotrebom sile ili prijetnje. Međutim, treba imati u vidu da je u optužnici opisano da je apelant, u trenutku kada ga je pri izvršenju krivičnog djela zatekao vlasnik kuće, zaprijetio da će direktno napasti na njegov život i tijelo, držeći automatsku pušku koju je usmjerio u oštećenog govoreći mu „ubit ću te“. Iz navedenog se nedvojbeno može zaključiti da je apelantov subjektivni odnos jasno vidljiv iz njegovog protivpravnog postupanja.
11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, osporavajući primjenu procesnog prava i ukazujući na povredu prava na odbranu, ističe propuste počinjene prilikom njegovog prvog saslušanja. Naveo je da prilikom prvog saslušanja nije bio ispitan na okolnosti svih krivičnih djela za koja je kasnije optužen optužnicom Tužilaštva od 26. oktobra 2018. godine. Zbog tih je razloga apelantova odbrana uložila prethodne prigovore na optužnicu. Općinski sud je te prigovore usvojio, pa je stavljeno van snage rješenje suda o potvrđivanju optužnice Tužilaštva od 26. oktobra 2018. godine. Dakle odbrana smatra da se nova optužnica nije mogla podići, nego u roku od 30 dana ispraviti ranija, odnosno prva optužnica. Osim toga, apelant ističe da odbrana u prethodnim prigovorima nije osporavala zakonitost dokaza – apelantovog iskaza, nego se pozivala na odredbu člana 240. stav 3. ZKP-a kojom je propisana obaveza Tužilaštva da ispita osumnjičenika prije podizanja optužnice.
12. Apelant također problematizira stav suda da su službena lica i postupajući tužilac napravili propust. Odbrana smatra da se to ne može smatrati propustom, nego povredom odredbi člana 92. ZKP-a jer apelant nije ispitan na okolnosti složenih krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret. Dalje, apelant tvrdi da se taj zapisnik o ispitivanju nije mogao izdvojiti kao nezakonit dokaz nakon što je stavljeno van snage rješenje o potvrđivanju optužnice, te da se izdvajanjem dokaza kao nezakonitog nije mogla ispraviti i ozakoniti proizvoljnost u postupanju Općinskog suda.
13. Dalje, apelant je naveo da u činjeničnom opisu radnji koje je počinio nije naveden i opisan njegov subjektivni odnos prema djelu i posljedicama, pa se stoga on nije mogao proglasiti krivim.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud obrazložio da je podizanju nove optužnice prethodilo ispitivanje tada osumnjičenog apelanta, u prisustvu njegove braniteljice (vidi tačku 9. ove odluke). Također, u pogledu apelantovog subjektivnog odnosa prema radnjama koje je preduzeo, sud je detaljno obrazložio da iz opisa apelantovih radnji, kako je navedeno u optužnici, nedvojbeno proizlazi kakav je taj odnos bio (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman