Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1687/24 (Đ. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1687/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-1687/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Đino Medić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đino Medić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 55 0 Rs 004356 23 Rev od 8. veljače 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Đino Medić iz Čitluka (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 17. travnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 55 0 Rs 004356 23 Rev od 8. veljače 2024. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 004356 21 Rsž od 18. svibnja 2023. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku broj 55 0 Rs 004356 19 Rs od 9. srpnja 2021. godine.
2. Apelant je 30. siječnja 2019. godine podnio tužbu protiv JP Broting d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) radi zaštite prava iz radnog odnosa u vidu isplate pripadajućih naknada. Tijekom postupka 4. veljače 2020. godine apelant je konačno preinačio tužbeni zahtjev isticanjem novog tužbenog zahtjeva za utvrđenje i isplatu uz postojeći.
3. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odbačena je apelantova tužba u odnosu na tužbeni zahtjev da sud utvrdi da je apelant u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme počevši od 1. svibnja 2013. godine, s tim da je od 11. studenog 2015. godine obavljao poslove stručnog savjetnika, od kada i za koje radno mjesto je tuženi dužan zaključiti s njim ugovor o radu na neodređeno vrijeme i isplatiti mu: plaće, troškove prijevoza na posao i s posla, topli obrok, uplatiti za njega doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje, sve za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. travnja 2020. godine, regres za korištenje godišnjeg odmora u 2018. i 2019. godini, kao i naknade za slučaj smrti užeg člana obitelji (prvi tužbeni zahtjev). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati troškove prijevoza na posao i s posla za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2017. godine (drugi tužbeni zahtjev). Vrhovni sud je obrazložio presudu navodeći da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je Odlukom Nadzornog odbora tuženog (u daljnjem tekstu: Odluka i NO) apelant imenovan za direktora tuženog na mandat od četiri godine s početkom od 1. svibnja 2013. godine. Na temelju te odluke, tuženi i apelant su zaključili ugovor o radu na temelju kojeg je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog, te je kao direktor počeo s radom 1. svibnja 2013. godine. Apelant je 11. studenog 2015. godine podnio ostavku na mjesto direktora, a istog dana ga je i NO razriješio te dužnosti. Utvrđeno je da je tuženi nakon 11. studenog 2015. pa sve do 31. prosinca 2017. godine isplaćivao apelantu plaće, topli obrok, regres i uplaćivao mu doprinose, ali da je od 1. siječnja 2018. godine prestao to činiti. Apelant je u travnju 2018. godine tražio od tuženog da zaključe novi ugovor o radu za drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, ali je tuženi to odbio, te je negirao da je apelant u radnom odnosu kod njega. Utvrđeno je da navedenom apelantovom ostavkom i Odlukom nije prestao apelantov radni odnos kod tuženog i da je on nakon toga trebao biti raspoređen na neko drugo radno mjesto. U odnosu na apelantov prvi tužbeni zahtjev, točnije njegov dio kojim je tražio utvrđenje postojanja radno-pravnog odnosa iz kojeg bi za njega proizlazila određena prava koja u ovom sporu također štiti, sud je ukazao da je apelant zaštitu prava iz radnog odnosa tražio podnošenjem tužbe za utvrđenje postojanja određenog pravnog odnosa, protekom prekluzivnog roka od 90 dana iz članka 114. stavak 2. Zakona o radu. Utvrđeno je da je tuženikovim odbijanjem apelantovog zahtjeva da zaključe novi ugovor o radu i odjavljivanjem apelanta s osiguranja prestao apelantov ugovor o radu kod tuženog, o čemu se nije ni trebala donositi posebna odluka. Stoga su neutemeljene suprotne apelantove tvrdnje. Dakle, utvrđeno je da je apelant od 11. studenog 2015. godine znao da s tuženim nema zaključen ugovor o radu i da njegov radno-pravni status kod tuženog treba riješiti zaključenjem novog ugovora o radu za radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Također je utvrđeno da je apelant 1. siječnja 2018. godine saznao da mu je prekinut radni odnos kod tuženog time što ga je tuženi odjavio s osiguranja i prestao mu isplaćivati plaće, kao i time što je tuženi u travnju 2018. godine odbio da zaključi novi ugovor o radu s njim negirajući da je kod njega u radnom odnosu. Istaknuo je da je apelant morao u roku od 90 dana od kada je tuženi odbio da s njim zaključi novi ugovor o radu i odjavio ga s osiguranja podnijeti tužbu radi zaštite svojih prava, shodno članku 114. stavak 2. Zakona o radu iz 2016. godine. Međutim, apelant je to učinio tek 4. veljače 2020. godine kada je preinačio tužbu istaknuvši novi tužbeni zahtjev za utvrđenje, pa se taj datum smatra danom podnošenja tužbe glede zahtjeva za utvrđenje. Iz tog razloga je zaključio da je protekom roka od 90 dana iz članka 114. stavak 2. Zakona o radu iz 2016. godine od dana kada je apelant saznao da s tuženim nema zaključen ugovor o radu ugašeno ne samo apelantovo pravo na isticanje zahtjeva već i samo subjektivno pravo. Kako je odbačena apelantova tužba u odnosu na dio prvog tužbenog zahtjeva za utvrđenje, sud je posljedično odbio preostali dio tog tužbenog zahtjeva jer je njegova utemeljenost i ovisila o utemeljenosti tužbenog zahtjeva za utvrđenje. U odnosu na apelantov drugi tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je neutemeljen jer je u utuženom razdoblju živio u drugom mjestu, a ne u mjestu koje je naveo u tužbenom zahtjevu.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da tuženi nije donio niti dostavio apelantu bilo kakvu odluku o otkazu ugovora o radu apelantu jer bi tek u slučaju njezinog postojanja apelant tražio zaštitu svojih prava iz radnog odnosa i podnio tužbu. Stoga smatra da su sudovi nepravilno odbacili njegovu tužbu u odnosu na prvi dio tužbenog zahtjeva zbog proteka prekluzivnog roka. Apelant smatra da je nepravilna i odluka redovnog suda kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu troškova prijevoza na posao i s posla jer je u utuženom razdoblju živio s ocem na adresi navedenoj u tužbi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojavena temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
7. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, cijeneći utvrđene činjenice da je apelant 1. siječnja 2018. godine saznao da mu je prekinut radni odnos kod tuženog, a da je tek 4. veljače 2020. godine podnio tužbeni zahtjev za utvrđenje radi zaštite svojih prava zbog prestanka radnog odnosa, zaključio da je protekom rokova iz članka 114. stavak 2. Zakona o radu iz 2016. godine ugašeno ne samo apelantovo pravo na isticanje zahtjeva već i samo subjektivno pravo. Dakle, zaključio je da više ne može utvrđivati nedopuštenost prestanka ugovora o radu kojim je povrijeđeno apelantovo pravo, niti kao prethodno pitanje po tužbi za utvrđenje postojanja pravnog odnosa u vidu radno-pravnog statusa. Osim toga, Vrhovni sud je dao dovoljne razloge za zaključak da je neutemeljen apelantov drugi tužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da su navodi i prigovori koje je apelant iznio u apelaciji već razmotreni pred Vrhovnim sudom i da su o tome dana dovoljna i relevantna obrazloženja u osporenoj odluci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnog suda. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. Također, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno sudjeluje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neutemeljeni njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stajališta navedena u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman