Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3687/24 (D. S. i drugi)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dijete
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Usvojenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3687/24

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3687/24, rješavajući apelaciju Dijane Sabljić i Siniše Sabljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dijane Sabljić i Siniše Sabljića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 035604 23 U od 17. jula 2024. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dijana Sabljić i Siniša Sabljić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnijeli su 3. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 035604 23 U od 17. jula 2024. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i JU Centar za socijalni rad Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centar) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su radi eventualnog izjašnjenja dostavljeni apelantima. Apelanti su dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. D. R. (u daljnjem tekstu: biološka majka) je u visokoj trudnoći bila privremeno zbrinuta u sigurnu kuću jer je ograničenih intelektualnih sposobnosti i nije u mogućnosti samostalno voditi brigu o sebi i svojim potrebama. Biološka majka je 9. septembra 2020. godine rodila kćerku (u daljnjem tekstu: usvojenica). Očinstvo nije utvrđeno, a otac je nepoznat. Tokom posjete stručnog tima Centra biološka majka je upoznata s odredbama Porodičnog zakona koje se odnose na prava i dužnosti roditelja. Stručna lica su upoznala biološku majku da je usvojenica dijete bez roditeljskog staranja koje treba staviti pod starateljstvo, u skladu s odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti, i privremeno smjestiti u ustanovu socijalne zaštite ili zbrinuti u hraniteljsku porodicu. Biološka majka se tom prilikom izjasnila da nije u prilici da preuzme brigu o usvojenici. Biološka majka je razgovarala sa svojom majkom i tetkom koje nisu bile u prilici da joj pomognu, a željela je da se usvojenica smjesti u porodicu koja će brinuti o njoj i izrazila je želju da je viđa. Na pitanje o potencijalnom usvojenju usvojenice, biološka majka je izjavila da nije spremna na to jer želi da je viđa. Biološka majka je dala pismenu izjavu da ne može preuzeti brigu o usvojenici, te da je saglasna da se usvojenica zbrine u porodicu koja bi brinula o njoj. Nakon toga je po službenoj dužnosti pokrenut postupak stavljanja usvojenice pod starateljstvo. Rješenjem Centra od 21. oktobra 2020. godine usvojenici je priznato pravo na zbrinjavanje u hraniteljsku porodicu apelantice, te je zaključen i ugovor o hraniteljstvu.

6. Pravomoćnim rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 9. novembra 2021. godine biološkoj majci je djelimično oduzeta poslovna sposobnost u dijelu koji se odnosi na davanje izjave da nije saglasna s potpunim usvojenjem usvojenice. Imajući u vidu navedeno rješenje Osnovnog suda, rješenjem Centra od 29. novembra 2021. godine biološka majka je stavljena pod starateljstvo Centra. Apelanti su 3. augusta 2022. godine podnijeli zahtjev za potpuno usvojenje usvojenice.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

7. Rješenjem Centra broj 01-UP/I-60206-1/22 AL od 24. novembra 2022. godine zasnovano je potpuno usvojenje između apelanata i usvojenice. Centar je u obrazloženju istakao da je, s obzirom na to da je biološkoj majci djelimično oduzeta poslovna sposobnost, staratelj nad biološkom majkom dao pismenu izjavu – saglasnost da se usvojenica može dati na potpuno usvojenje. Staratelj je naveo da smatra da je navedeno u interesu usvojenice uzimajući u obzir činjenicu da se radi o trajnom obliku zbrinjavanja djeteta. Centar je istakao da su apelanti izjavili da žele potpuno usvojiti usvojenicu jer su je zavoljeli kao svoje biološko dijete, te da je kod njih dvije godine smještena u hraniteljstvo. Posebno su istakli da su se stvorile jake emotivne veze između usvojenice i njihovo dvoje djece te da se djeca jako lijepo slažu. Dalje je istaknuto da je stalni staratelj usvojenice izjavio da je usvojenica zbrinuta kod apelanata odmah po izlasku iz porodilišta, da je njihov odnos vrlo kvalitetan te da smatra da apelanti adekvatno brinu o usvojenici. Staratelj usvojenice je također istakao da je usvojenica pokazala vezanost prema apelantima i adaptirala se u njihovu porodicu, zbog čega je saglasan s potpunim usvojenjem jer smatra da je to u njenom najboljem interesu. Centar je odluku donio primjenom odredbi čl. 156−174. Porodičnog zakona i odredbi Uputstva o postupku usvojenja djece.

8. Rješenjem Ministarstva broj 11/05-543-4/22 od 9. novembra 2023. godine, tačkom 1. dispozitiva poništeno je prvostepeno rješenje od 24. novembra 2022. godine po pravu nadzora, dok je tač. 2. i 3. dispozitiva Centru naloženo ponavljanje postupka stavljanja pod starateljstvo usvojenice i ponavljanje postupka zbrinjavanja usvojenice u hraniteljsku porodicu. Ministarstvo je u obrazloženju istaklo da je članom 149. Porodičnog zakona propisano da usvojenje može biti potpuno i nepotpuno. Ministarstvo je istaklo da majka, koja je djelimično lišena poslovne sposobnosti, za davanje pristanka za zasnivanje potpunog usvojenja svog djeteta nije mogla niti smjela biti odstranjena iz postupka usvojenja njenog djeteta. Naime, član 157. Porodičnog zakona propisuje da je za zasnivanje potpunog usvojenja potreban pristanak roditelja ako dijete ima roditelje, što znači da nije dozvoljeno da se navedeni pristanak nadomješta pristankom datim od nekog trećeg lica. Ministarstvo je istaklo da s obzirom na to da u konkretnom postupku biološka majka nije dala pristanak za zasnivanje potpunog usvojenja svog djeteta, do potpunog usvojenja usvojenice nije moglo doći. Ministarstvo je istaklo da se radnje organa starateljstva (djelimično oduzimanje poslovne sposobnosti biološkoj majci, stavljanje majke pod starateljstvo, davanje izjave – saglasnosti njenog staratelja za potpuno usvojenje djeteta) smatraju nedozvoljenim radnjama u smislu člana 248. stav 1. tačka 5) Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP).

9. Ministarstvo je istaklo da su članovi stručnog tima za usvojenje Centra u toku postupka koji je prethodio donošenju rješenja o potpunom usvojenju dali pojedinačna mišljenja o usvojenju usvojenice, ali niko se od njih nije izjasnio o interesu djeteta da bude potpuno usvojeno ili zbrinuto na drugi način. U mišljenju članova tima se navodi hronologija u zbrinjavanju biološke majke i intervencije koje su prema njoj preduzete, te konstatacija socijalnog radnika da se odobrava potpuno usvojenje djeteta. U mišljenju je također navedeno da je usvojenica okružena ljubavlju, da je apelanti odvode na preglede, da nema većih zdravstvenih problema, da bi bilo kakvo odvajanje ili premještaj djeteta donio znatne posljedice na emocionalnom planu djeteta, te da apelanti ispunjavaju uvjete za potpuno usvojenje usvojenice. Dalje je navedeno da diplomirani psiholog, član stručnog tima Centra, u svom mišljenju odobrava usvojenje djeteta, bez navođenja da li je i zbog čega u interesu djeteta da bude potpuno usvojeno ili pak nepotpuno usvojeno. Ministarstvo je istaklo da, imajući u vidu značaj koji postupak potpunog usvojenja ima na porodično stanje usvojenice, ali i biološke majke, obrazloženje prvostepenog rješenja je moralo sadržavati razloge koji upućuju na odluku da je u najboljem interesu usvojenice da bude potpuno usvojena.

10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 035604 23 U od 17. jula 2024. godine odbijena je tužba apelanata podnesena protiv tačke 1. dispozitiva rješenja Ministarstva, dok je usvojena u odnosu na tač. 2. i 3. rješenja Ministarstva. Okružni sud je u obrazloženju citirao član 157. Porodičnog zakona kojim je propisano koje se dijete može potpuno usvojiti, kao i člana 152. istog zakona koji se odnosi na nepotpuno usvojenje. Imajući u vidu navedene odredbe, kao i činjenicu da biološka majka nije dala pristanak za zasnivanje potpunog usvojenja usvojenice, Okružni sud je konstatirao da do potpunog usvojenja usvojenice nije moglo doći. Naime, izjava/saglasnost staratelja biološke majke za zasnivanje potpunog usvojenja djeteta ne može proizvesti pravno djelovanje niti se može smatrati pristankom na usvojenje, te se smatra nedozvoljenom radnjom u smislu člana 248. stav 1. tačka 5) ZOUP-a. Okružni sud je istakao da smatra da ako je zakonodavac želio predvidjeti mogućnost potpunog usvojenja djeteta čijim su roditeljima oduzeli roditeljsko pravo ili poslovnu sposobnost, to bi izričito i propisao. Pored toga, Okružni sud je naveo da ostali razlozi koje Ministarstvo navodi u obrazloženju osporenog akta o tome da su nezakonite radnje kojima se predlaže djelimično oduzimanje poslovne sposobnosti biološkoj majci i stavljanje majke pod starateljstvo nisu relevantni za rješavanje ove upravne stvari. Naime, pravomoćnim rješenjem Osnovnog suda biološkoj majci je oduzeta poslovna sposobnost u dijelu koji se odnosi na davanje izjave. Okružni sud je istakao da stavljanje biološke majke pod starateljstvo nije nezakonita radnja s obzirom na to da joj je djelimično oduzeta poslovna sposobnost, a u spisu se ne vide razlozi koji bi ukazivali na suprotno.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pored toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava djeteta, s obzirom na to da iz apelacionih navoda proizlazi da se apelanti pozivaju na kršenje Konvencije o pravima djeteta bez pozivanja na bilo koju odredbu iz te konvencije. Apelanti smatraju da je iz dokaza koji su prethodili odluci Centra vidljivo da su preduzete sve zakonom propisane neophodne radnje i da je odluka Centra donesena u interesu usvojenice, kako je to propisano članom 146. Porodičnog zakona. Apelanti navode da Okružni sud gubi iz vida činjenicu da, u skladu sa zakonom, roditeljima može potpuno ili djelimično biti oduzeta poslovna sposobnost, da im može biti postavljen staratelj koji će zastupati njihove interese i da je kao takav ovlašten dati izjavu u ime lica kojem je oduzeta poslovna sposobnost. Apelanti smatraju da se odredba člana 157. Porodičnog zakona ne može tako kruto tumačiti jer bi se time anulirala uloga zastupnika, staratelja štićenika koji su ovlašteni zastupati interese lica u postupku. Apelanti su istakli da je članom 192. stav 1. Porodičnog zakona, koji je bio važeći u vrijeme donošenja rješenja, propisano da staratelj zastupa štićenika, a članom 203. stav 1. istog zakona da je staratelj ovlašten da u ime i za račun štićenika zaključuje pravne poslove. Apelanti ponovo naglašavaju da član 157. Porodičnog zakona ne može biti isključiv u toj pravnoj situaciji. Apelanti navode da je Okružni sud nepravilno tumačio odredbe Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djeteta jer su i navedeni zakon i konvencija prvenstveno posvećeni interesu djeteta i zaštiti tog interesa. Apelanti smatraju da je Okružni sud zanemario isključivi interes djeteta.

12. U vezi s djelotvornim pravnim lijekom, apelanti su istakli da Okružni sud nije detaljno ispitao navode njihove tužbe, čime je povrijeđeno njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek.b)Odgovori na apelaciju

13. Okružni sud je istakao da ostaje pri svim razlozima koje je naveo u svojoj odluci, te da je apelacija neosnovana.

14. Ministarstvo je, između ostalog, istaklo da bez pristanka roditelja djeteta, ako dijete ima roditelje, nema potpunog usvojenja djeteta. Naime, dijete čijem je roditelju oduzeta poslovna sposobnost može se nepotpuno usvojiti i u tom slučaju nije potreban pristanak roditelja (član 152. stav

2. Porodičnog zakona). Dakle, u konkretnom slučaju organ starateljstva je mogao razmatrati mogućnost nepotpunog usvojenja usvojenice, što je još jedan od vidova zaštite djece bez roditeljskog staranja, ali ne i potpunog usvojenja. Ministarstvo je istaklo da nije sporno da se usvojenica nalazi u porodici apelanata, da ima pruženu pažnju i ljubav, kao i materijalne uvjete za život i odrastanje, međutim, nisu bili ispunjeni uvjeti za potpuno usvojenje djeteta.

15. Centar je u suštini istakao da je rješenje o potpunom usvajanju usvojenice donio u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, te je predložio da se apelacija usvoji.

16. U izjašnjenju na odgovore apelanti su u suštini istakli da je njihova apelacija osnovana, a da su odgovori Ministarstva i Okružnog suda paušalni i bez pravnog uporišta.

V.Relevantni propisi

17. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 146.

Usvojenje mora biti u interesu usvojenika. Član 149.

Usvojenje može biti nepotpuno i potpuno.

1. Nepotpuno usvojenje

Član 150. (1)Nepotpunim usvojenjem se između usvojenika i usvojioca i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece ako zakonom nije drukčije određeno. (2)Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.

Član 152. (1)Za nepotpuno usvojenje potreban je pristanak oba roditelja djeteta, ako dijete ima roditelje. (2)Nije potreban pristanak roditelja:

- kome je oduzeto roditeljsko pravo,

- kome je oduzeta poslovna sposobnost,

- čije je boravište nepoznato najmanje jednu godinu, a u tom periodu se ne brine za dijete.

2. Potpuno usvojenje

Član 156.

Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao da se radi o krvnom srodstvu.

Član 157.

Potpuno usvojiti se može samo dijete uzrasta do pet godina, koje nema žive roditelje, ili su mu roditelji nepoznati, odnosno koji su dijete napustili, a više od jedne godine ne zna im se mjesto boravka, ili čiji su roditelji pred nadležnim organima starateljstva pristali da njihovo dijete bude potpuno usvojeno.

Član 160.

Potpunim usvojenjem prestaju sva međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika.

18. Konvencija o pravima djeteta Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta [donesena 20. novembra 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku] („Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/08)

Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik, kako je objavljena u „Službenom listu SFRJ“, ali lektorirana na službene jezike u Bosni i Hercegovini, u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.

2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je neophodna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i preduzimaju s tim ciljem sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.

3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima koje su utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.

VI.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pored toga, apelanti su se pozvali i na kršenje Konvencije o pravima djeteta.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

a) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.(...)

23. Apelanti u suštini smatraju da je u osporenoj odluci proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

24. Ustavni sud smatra da su Okružni sud u obrazloženju osporene odluke i Ministarstvo u dijelu odluke koji je potvrđen odlukom Okružnog suda dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud zapaža da je u tim odlukama jasno obrazloženo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti za potpuno usvojenje usvojenice iz člana 157. Porodičnog zakona. Naime, Ustavni sud zapaža da je jasno obrazloženo da s obzirom na to da biološka majka nije dala pristanak za zasnivanje potpunog usvojenja usvojenice, do potpunog usvojenja ne može doći, bez obzira na činjenicu da je biološkoj majci djelimično oduzeta poslovna sposobnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 157. Porodičnog zakona proizlazi da je za potpuno usvojenje neophodna saglasnost roditelja da njihovo dijete bude potpuno usvojeno. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 152. Porodičnog zakona, na koju se također pozvao Okružni sud, proizlazi da za nepotpuno usvojenje nije potrebna saglasnost roditelja kojem je oduzeta poslovna sposobnost. Imajući u vidu navedene odredbe, Ustavni sud ne smatra da je proizvoljan zaključak Okružnog suda da ako je „zakonodavac želio predvidjeti mogućnost potpunog usvojenja djeteta čijim su roditeljima oduzeli roditeljsko pravo ili poslovnu sposobnost, to bi izričito predvidio“. U vezi s navodima apelanata da Ministarstvo i Okružni sud nisu vodili računa o interesu usvojenice shodno odredbama Porodičnog zakona i Konvencije o pravima djeteta, Ustavni sud zapaža da je Ministarstvo u svojoj odluci jasno ukazalo da u rješenju Centra upravo nedostaje obrazloženje zašto je u najboljem interesu usvojenice potpuno usvojenje ili možda nepotpuno usvojenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u odgovoru na apelaciju Ministarstvo navelo da nije sporno da se usvojenica nalazi u porodici apelanata, da ima pažnju i ljubav, kao i materijalne uvjete za život i odrastanje, ali da nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za potpuno usvojenje djeteta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni apelanti u apelaciji ne navode zašto je u konkretnom slučaju u najboljem interesu usvojenice da bude potpuno usvojena, odnosno zašto se najbolji interes usvojenice ne može ostvariti putem nepotpunog usvojenja. Naime, Ustavni sud zapaža da Porodični zakon predviđa nepotpuno i potpuno usvojenje, te da je navedenim zakonom propisana razlika između ta dva načina usvojenja (vidi Relevantne propise, čl. 150, 156. i 160. Porodičnog zakona). Ustavni sud ponovo naglašava da za nepotpuno usvojenje nije potrebna saglasnost roditelja kojem je oduzeta poslovna sposobnost kao u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da je odlučenje Okružnog suda proizvoljno ili očigledno nerazumno, niti da je zanemario interes usvojenice pa da je proizvoljno tumačena Konvencija o pravima djeteta, kako to apelant navodi.

25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

26. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da su apelanti iskoristili dostupan pravni lijek, tj. podnijeli tužbu Okružnom sudu protiv rješenja Ministarstva, a činjenica da pravni lijek nije uvažen u cijelosti ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka u smislu člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da navodi apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije ne pokreću pitanje kršenje tog prava, pa te navode neće posebno ispitivati.

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su Ministarstvo i Okružni sud u konkretnom slučaju detaljno, argumentirano i jasno obrazložili zašto nisu ispunjeni uvjeti za potpuno usvojenje usvojenice u konkretnom slučaju.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3687/24 (D. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio