Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/24 (D. O.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3475/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3475/24, rješavajući apelaciju Dalibora Ostojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Ostojića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 010012 24 Kž 7 od 24. juna 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dalibor Ostojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa advokat Marko Mirjanić iz Bijeljine, podnio je 14. avgusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 010012 24 Kž 7 od 24. juna 2024. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 010012 24 Kv 10 od 17. juna 2024. godine. Uvodne napomene

2. Protiv apelanta je pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela ubistva u pokušaju u sticaju sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga i krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa oružja eksplozivnih materija.

3. Nakon potvrđivanja optužnice, apelantu je rješenjem Okružnog suda od 25. januara 2024. godine produžen pritvor na osnovu člana 197. stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Vršeći kontrolu opravdanosti pritvora, Okružni sud je rješenjem od 26. marta 2024. godine produžio pritvor apelantu. To rješenje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 4. aprila 2024. godine, protiv kojeg je apelant podnio apelaciju koja je u Ustavnom sudu evidentirana pod brojem AP-1695/24.

4. U postupku kontrole opravdanosti apelantovog pritvora, Okružni sud je 28. maja 2024. godine donio rješenje kojim se ukida pritvor apelantu, te umjesto pritvora izriču mjere zabrane sastajanja sa M. C. (u daljnjem tekstu: oštećeni) i približavanje oštećenom na preciziranoj udaljenosti. Navedeno rješenje Okružnog suda je ukinuto rješenjem Vrhovnog suda od 10. juna 2024. godine i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.

Osporena rješenja

5. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 010012 24 Kv 10 od 17. juna 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantu je određen pritvor zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret optužnicom, a iz razloga propisanog članom 197. stav (1) tačka v) ZKPRS. Tim rješenjem je određeno da pritvor može trajati do izricanja presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice, odnosno do 23. januara 2026. godine. Rješenjem je, također, određeno da će kontrola opravdanosti apelantovog pritvora biti izvšena po isteku dva mjeseca od dana donošenja tog rješenja.

6. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju, Okružni sud je istakao da je cijenio iskaz oštećenog, kojeg je doveo u vezu sa iskazima svjedoka M. O., A. Š., A. O., A. H., E. M. i S. C. o njihovim „neposrednim zapažanjima inkriminisanog događaja“ i posrednim opažanjima apelantovih postupaka. U vezi s tim je Okružni sud cijenio i sadržaj zapisnika o uviđaju, kriminalističko-tehničkim izvještajima, te rezultatima vještačenja privremeno oduzetih sprejeva pronađenih u apelantovom vozilu. S obzirom na navedeno, utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da je apelant kritične prilike nakon završetka vjerskog obreda u preciziranoj džamiji došao svojim putničkim vozilom ispred kuće svjedoka A. Š. i vrijeđao prisutne vjernike. Nakon toga je sjeo u svoje putničko vozilo i krećući se brzinom 70-80 km/h usmjerio ga u pravcu oštećenog koji je stajao ispred ulazne kapije džamije i uočivši dolazeće vozilo odbacio se u stranu kako bi izbjegao nalet vozila pri čemu je vozilo udarilo u ivičnjak i ćošak ograde džamije. Zatim je apelant izašao iz zaustavljenog vozila i uzeo sprej, čiji je sadržaj lako zapaljiv, i upotrebom upaljača izazvao plamen u dužini od oko dva metra prema oštećenom, koji je uspio izbjeći da ga plamen ne zahvati. Na osnovu navedeno je utvrđeno da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant pokušao lišiti života oštećenog i da je na taj način mogao učiniti krivično djelo ubistva u pokušaju.

7. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS, kojim je propisano da se pritvor može produžiti „ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna“, Okružni sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant bez ikakvog povoda vrijeđao i psovao učesnicima vjerskog skupa, ispoljavajući pri tome naročitu drskost i agresivnost. Na navedeni način je, kako je to ukazano, apelant ispoljio naročitu upornost i riješenost da bezobzirno napadne i ugrozi život učesnika vjerskog skupa. Kod ocjene postojanja naročitih okolnosti u vezi sa iteracijskom opasnošću (dovršiti pokušano krivično djelo ili učiniti istovrsno krivično djelo prema oštećenom), Okružni sud je cijenio prvenstveno opisani način izvršenja krivičnog djela za kojeg se apelant tereti, te činjenicu da je apelant u svojoj kući držao bombu i improviziranu eksplozivnu napravu. Također je cijenjen i zaključak vještaka psihijatra da apelanta karakteriše poremećaj ličnosti koji datira više godina zbog čega nefleksibilno reaguje u širokom opsegu ličnih i socijalnih situacija. To je ocijenjeno kao značajna devijacija u odnosu na ponašanje prosječne osobe „naše kulturne sredine“. Pri tome je navedeno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine. Konačno je ocijenjeno da se ni u ovoj fazi postupka ne može zamijeniti mjera pritvora sa nekom blažom mjerom, budući da se samo pritvorom može otkloniti bojazan od ponovnog izvršenja krivičnog djela. S obzirom na navedeno je zaključeno da se „u ovoj fazi postupka nisu izmijenile relevantne okolnosti na kojima je zasnovana odluka o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, niti su se pojavile neke druge činjenice i okolnosti koje bi ukazale na neopravdanost dalje primjene mjere pritvora“.

Dodatne napomene

8. Iz stanja spisa predmeta (odgovora na apelaciju Vrhovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini) proizlazi da je 9. oktobra 2024. godine Okružni sud donio prvostepenu presudu kojom je apelanta oglasio krivim za krivična djela za koja je optužen, te da mu je nakon izricanja navedene presude produžen pritvor po istom pritvorskom osnovu iz člana 197. stav (1) tačka v) ZKPRS temeljem pravosnažnog rješenja Okružnog suda od 9. oktobra 2024. godine.

9. Osim toga, Ustavni sud ističe da je 14. novembra 2024. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1695/24 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju koju je apelant podnio protiv rješenja Vrhovnog suda od 4. aprila 2024. godine i rješenja Okružnog suda od 26. marta 2024. godine (vidi, tačka 3. ove odluke).

10. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom kontekstu apelant prije svega osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju, smatrajući da nema nijednog pouzdanog dokaza da je kod njega postojala svijest i htijenje da liši života oštećenog, kao i da se svojim vozilom kretao velikom brzinom u pravcu oštećenog u namjeri da ga usmrti. Ističe da se te važne i odlučne činjenice zasnivaju samo na pretpostavkama i procjeni oštećenog, te da se moglo jedino raditi o drugom krivičnom djelu-izazivanje opšte opasnosti. Također, apelant osporava i postojanje posebnog pritvorskog razloga-iteracijske opasnosti, te ističe da su redovni sudovi propustili razmotriti mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora. Pri tome, u prilog nepostojanja iteracijske opasnosti u konkretnom slučaju, apelant ukazuje da svoj boravak na slobodi od 28. maja do 17. juna 2024. godine nije iskoristio ni zloupotrijebio za lišenje života oštećenog, već je iskoristio za obavljanje posla u preciziranom preduzeću.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opće principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost lišenja slobode u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom.

16. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom ponovnog određivanja pritvora apelantu, u osporenim rješenjima, obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju. Ustavni sud prvenstveno smatra da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja sadrži razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivično djelo za koje je naknadno i osuđen presudom od 9. oktobra 2024. godine. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen zbog postojanja iteracijske opasnosti iz člana 197. stav (1) tačka

v) ZKPRS. Naime, Ustavni sud smatra da osporeno prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Vrhovnog suda, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju naročitih okolnosti koje su opravdavale bojazan da bi apelant, boravkom na slobodi, mogao dovršiti pokušano krivično djelo (ubistva) ili učiniti istovrsno krivično djelo prema oštećenom. Ove okolnosti su bile u toj fazi postupka bile dovoljne da uvjere Ustavni sud da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge. Dakle, u apelantovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnog djela i zaprijećena kazna za krivično djelo, već i konkretne okolnosti postojanja iteracijske opasnosti. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke u mjerodavno vrijeme nisu bile stereotipno formulisane kao i da iteracijska opasnost nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pritom je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, razmotreno i može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3475/24 (D. O.) | Sudska praksa | Aktio