Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2755/24 (B. V.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2755/24
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2755/24, rješavajući apelaciju Bojana Vukmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bojana Vukmana podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 84 0 K 074742 24 Kž od 19. aprila 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bojan Vukman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 K 074742 24 Kž od 19. aprila 2024. godine i Rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 K 074742 24 Kv 2 od 5. aprila 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su dostavljeni apelantovom braniocu radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu Tužilaštva, rješenjem od 7. marta 2024. godine apelantu odredio pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Određeno je da pritvor može trajati mjesec dana.
5. Tužilaštvo je 29. marta 2024. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo napada na službeno lice u vršenju službene dužnosti. Sudija za prethodno saslušanje je, nakon ispitivanja dokaznog materijala dostavljenog uz optužnicu, rješenjem od 1. aprila 2024. godine potvrdio optužnicu. Uz podignutu optužnicu Tužilaštvo je podnijelo prijedlog za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice zbog postojanja osnova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a.
Osporena rješenja
6. Osporenim rješenjem Osnovnog suda apelantu je produžen pritvor na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a. Navedeno je da se pritvor na osnovu odredbe člana 202 stav 2 tačka a) ZKP-a produžava za najviše jednu godinu, te se ima računati od 1. aprila 2024. godine kao dana potvrđivanja optužnice, tako da po tom rješenju može trajati najduže do 1. aprila 2025. godine ili do nove odluke suda, s tim da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.
7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora nakon potvrđivanja optužnice osnovan. Sud je utvrdio da iz dokaza provedenih u toku postupka proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka – policijskih službenika proizlazi da su oni u ugostiteljskom objektu prišli stolu za kojim je u alkoholiziranom stanju sjedio apelant i pozvali ga da pristupi u prostorije PS Brod, ali apelant je to odbio. Nakon toga je apelantu izdato naređenje da pođe u policijsku stanicu, što je apelant ponovo odbio. Zbog toga mu je izdato naređenje da je lišen slobode zbog prekršaja iz člana 24 Zakona o javnom redu i miru RS. Apelant je prvo pružio pasivni otpor onemogućivši izvršenje radnje službenim licima. Nakon toga su policijski službenici apelanta uhvatili ispod ruke i pridigli sa stolice te leđima položili na betonski dio podloge. Apelant je pružao otpor ne dozvoljavajući stavljanje lisica. Zatim je apelant, prilikom smještaja u vozilo, pružao aktivni otpor odbijajući sjesti u vozilo i odgurujući se nogama o vozilo. Kada je smješten u vozilo apelant je kroz otvoren prozor policijskom službeniku rekao: „Ubiću te, tebe ću prvog ubiti“. Iz navedenog proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, iskazi svjedoka u vezi s drugim materijalnim dokazima dostavljenim uz prijedlog za određivanje i produženje pritvora bez ikakve sumnje zadovoljavaju stepen osnovane sumnje potreban za određivanje pritvora.
8. Dalje, sud je utvrdio da postoje okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Sud je do tog zaključka došao cijeneći činjenicu da je apelant presudom Osnovnog suda od 20. juna 2022. godine zbog krivičnog djela tjelesne povrede osuđen na uslovnu kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, s rokom provjere od jedne godine. Dakle, apelant je ranije osuđen za djelo koje u sebi sadrži elemente nasilja. Kada se uzmu u obzir činjenice da je apelant i ranije djelo koje je predmet tog postupka izvršio pod dejstvom alkohola i da je PS Brod apelantu izdala prekršajni nalog, i to zbog prekršaja iz oblasti Zakona o javnom redu i miru koji je apelant izvršio u prostorijama Centra za socijalni rad, postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo.
9. Sud je istakao da sve navedene okolnosti ukazuju na to da se svrha koja se želi postići određivanjem pritvora ne može ostvariti bilo kojom drugom zaštitnom mjerom. Osim toga, u konkretnom slučaju se radi o vanrednim okolnostima u situaciji kada postoji osnovana sumnja da je krivično djelo izvršeno napadom na službeno lice u vršenju službene dužnosti, a u kratkom roku prije tog događaja i napadom na službenike Javne ustanove „Centar za socijalni rad Brod“. Navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje su van uobičajenog načina izvršenja krivičnih djela i koje same po sebi ukazuju na posebnu težinu djela.
10. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je apelantova žalba. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze i u osporenom rješenju dao valjane razloge u pogledu činjenice da je apelant sklon vršenju krivičnih djela. Apelant je do tada osuđivan za krivično djelo tjelesne povrede, djelo koje u sebi sadrži elemente nasilja, počinjeno u alkoholiziranom stanju kao i konkretno djelo. Osim toga, protiv apelanta se vode dva krivična postupka po potvrđenim optužnicama zbog krivičnih djela lažnog prijavljivanja krivičnog djela i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Sve te okolnosti predstavljaju okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela. Stoga je Okružni sud zaključio da apelant svojim navodima nije doveo u pitanje zaključke prvostepenog suda.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Apelant je naveo da u prijedlogu za produženje pritvora nisu navedene bilo kakve nove činjenice i okolnosti u odnosu na činjenično stanje iz rješenja o određivanju pritvora a koje bi opravdale produženje pritvora, što znači da je prijedlog za produženje pritvora bio neosnovan. Dalje, apelant navodi da prilikom lišenja slobode nije nanio bilo kakvu povredu bilo kojem policijskom službeniku, iz čega je sud mogao da zaključi da ne postoji bojazan da će ostvariti prijetnju. Apelant ukazuje da se nakon zadržavanja u policijskoj stanici izvinio policijskom službeniku, što pokazuje da je prijetnja izrečena bez stvarne volje i namjere i da nije bila ozbiljna. Dalje, apelant navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da okolnost da je ranije osuđen za krivično djelo tjelesne povrede ukazuje da je sklon vršenju krivičnih djela. Takođe, navodi da je sud povrijedio princip pretpostavke nevinosti jer je, argumentujući zaključak o apelantovoj sklonosti vršenju krivičnih djela, ukazao na postupke po potvrđenim optužnicama za krivična djela lažnog prijavljivanja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici. Takvim je postupkom suda prekršena odredba iz člana 3 ZKP-a jer je svako nevin dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. U međuvremenu je apelant na prvom stepenu oslobođen u oba slučaja, što diskredituje to rješenje. Apelant, takođe, smatra pogrešnim zaključak suda da se mjerama zabrane ne može postići svrha koja se postiže pritvorom.
b) Odgovori na apelaciju
13. Okružni sud je naveo da se u apelaciji ponavljaju argumenti iz žalbe, na koje je taj sud već odgovorio. Istaknuto je da, suprotno apelantovim navodima, nije uvijek nužno postojanje novih razloga koji bi opravdali produženje pritvora, naročito kada je u pitanju postojanje bojazni od ponavljanja ili dovršenja krivičnog djela.
14. Osnovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
15. Tužilaštvo smatra da je u toku postupka postupano u skladu s važećim propisima pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Apelant je u izjašnjenju na odgovore naveo da su odgovori neosnovani i potvrđuju povredu njegovog prava na pravično suđenje zbog povrede principa pretpostavke nevinosti i zbog povrede prava na obrazloženu odluku.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
Član 202. Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
a) godinu dana u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina,
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, apelantovi navodi o razlozima za postojanje pritvora pokreću pitanja poštovanja garancija iz člana 5 Evropske konvencije, zbog čega će ih Ustavni sud ispitati po tom pravnom osnovu.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
21. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo [...] bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. 3.Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije određena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast”, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema tački (c), mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186 s daljnjim referencama).
23. Dalje, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti je conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti i da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Grubnyk protiv Ukrajine, presuda od 17. septembra 2020. godine, predstavka broj 58444/15, tačka 112). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojima je sudska odluka zasnovana nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti iskazale „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (ibid.).
Pritvor
24. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka
v) ZKP-a. U postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao da nastavi činiti krivična djela ili da dovrši krivično djelo. Rješenje prvostepenog suda je, po apelantovoj žalbi, preispitao Okružni sud i utvrdio da je osporena odluka pravilna i zasnovana na zakonu. Ustavni sud zaključke iz navedenih rješenja ne može ocijeniti proizvoljnim budući da navedene opasnosti, odnosno postojanje naročitih okolnosti nije ocijenjeno in abstracto, već je potkrijepljeno konkretnim činjenicama i dokazima. To se posebno odnosi na činjenicu na kojoj apelant insistira, tj. da njegova ranija osuđivanost ne znači da je sklon nasilju, kao i da njegovo ponašanje nakon počinjenog krivičnog djela ukazuje na to da on nema namjeru da dovrši to djelo ili da počini novo krivično djelo. Ustavni sud, u tom pogledu, zapaža da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dali argumente za svoj zaključak da činjenica da je apelant u alkoholiziranom stanju počinio krivično djelo za koje je pravosnažno osuđen, a onda i djelo koje je predmet ovog postupka, i to protiv službenih lica – policijskih službenika, kao i protiv zaposlenika Centra za socijalni rad, ukazuje da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju daljnje trajanje pritvora. Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi redovnih sudova opravdavali produženje pritvora apelantu po tom pravnom osnovu i predstavljali relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji su, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da produženje pritvora na osnovu osporenih rješenja nije bilo „nezakonito“ u smislu člana 5 Evropske konvencije. Konačno, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka protiv njega, o čemu su takođe dali relevantne razloge.
26. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Princip pretpostavke nevinosti
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
28. Član 6 stav 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
29. Apelacijom se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije jer je u prvostepenom rješenju prilikom obrazlaganja postojanja naročitih okolnosti ukazano na činjenicu da su protiv apelanta u toku dva postupka pred Osnovnim sudom po potvrđenim optužnicama za krivična djela lažnog prijavljivanja i nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici.
30. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedeća tri elementa: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98).
31. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da se mora napraviti osnovna razlika između izjave da je neko samo osumnjičen da je počinio zločin i jasne izjave, u nedostatku pravosnažne osude, da je pojedinac počinio taj zločin. U vezi s tim, Evropski sud je naglasio važnost odabira riječi javnih dužnosnika u njihovim izjavama prije nego što je licu suđeno i proglašeno krivim za određeno krivično djelo. Iako je upotreba jezika od ključne važnosti u tom smislu, sud je istakao da se činjenica da li je izjava javnog dužnosnika u suprotnosti s principom pretpostavke nevinosti mora utvrditi u kontekstu posebnih okolnosti u kojima je osporena izjava data. Kada se uzmu u obzir priroda i kontekst konkretnog postupka, čak i korišćenje neprimjerenog jezika ne može biti odlučujuće s obzirom na to da u sudskoj praksi postoje slučajevi u kojima nije utvrđena povreda člana 6 stav 2 iako je kritiziran jezik kojim su se koristile domaće vlasti i sudovi (vidi Evropski sud, C. O. protiv Njemačke, presuda od 17. septembra 2024. godine, predstavka broj 16678/22, tačka 58 s daljnjim referencama).
32. Ustavni sud podsjeća da se prvostepeni sud u rješenju o produženju pritvora referisao na ostale postupke koji se vode protiv apelanta, i to prilikom ocjene apelantovog ponašanja i karaktera, obrazlažući postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, mogao da ponovi ili dovrši krivično djelo za koje se tereti. Naime, prvostepeni sud je u toku postupka utvrdio da ta bojazan postoji budući da iz dokaza proizlazi da je apelant sklon činjenju krivičnih djela u alkoholiziranom stanju. Apelant pri tome nije osporio da su se ti postupci protiv njega stvarno vodili, niti razloge zbog kojih su se vodili. Štaviše, apelant je ukazao da je prvostepenim nepravosnažnim presudama u oba postupka oslobođen optužbe. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje, analizirajući sadržaj osporenih rješenja i problematizovanih navoda iz njih, da, suprotno apelacionim navodima, obrazloženje rješenja Okružnog suda na koje je apelant ukazao u apelaciji ne ukazuje da je sud zauzeo stav o apelantovoj krivnji ili da postupke na koje se referisao smatra pravosnažno okončanim. Upravo suprotno, redovni sud nigdje u osporenim rješenjima, pa tako ni u spornim rečenicama, nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi s apelantom a da nije koristio riječi kao što su „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“, što je vidljivo iz problematizovanog obrazloženja. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su ti apelacioni prigovori neosnovani i da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je sud unaprijed zaključio da je apelant kriv za krivična djela za koja se sumnjiči u konkretnom postupku ili u postupcima na koje se sud referisao (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-
1305/21 od 23. juna 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 64).
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljne, jasne i argumentovane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP-a zbog kojih je apelantu produžen pritvor na osnovu osporenih rješenja.
35. Nema povrede principa pretpostavke nevinosti u situaciji kada redovni sud, obrazlažući postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo i pri tome se referišući na postupke koji se vode protiv njega, nije prejudicirao apelantovu krivnju.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.