Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2922/24 (S.M.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2922/24
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2922/24, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je S. M. podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 097128 24 Kž 5 od 10. juna 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 11. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 097128 24 Kž 5 od 10. juna 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 097128 24 Kv 8 od 31. maja 2024. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su dostavljeni apelantovom braniocu na izjašnjenje. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Osporenim rješenjem Općinskog suda u postupku kontrole opravdanosti pritvora apelantu, protiv kojeg se vodi postupak zbog krivičnih djela iznude u stjecaju s krivičnim djelima teške tjelesne ozljede i protivpravnog lišenja slobode, produžena je mjera pritvora za dva mjeseca iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP).
5. Općinski sud je u rješenju detaljno označio i analizirao dokaze provedene tokom postupka i nesumnjivo utvrdio da iz tih dokaza proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
6. Osim toga, sud je utvrdio da i dalje postoje posebni uvjeti za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i da nisu osnovani apelantovi navodi kojim je problematizirao postojanje posebnih uvjeta za produženje pritvora. Sud je ukazao da je prilikom donošenja odluke posebno cijenio apelantovo ponašanje u vrijeme izvršenja krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči, njegovu iskazanu opredijeljenost i upornosti pri izvršenju tih djela, dužinu trajanja protivpravnog lišenja slobode i kretanja A. R. i E. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni), bezobzirnost pri izvršenju djela za koja se osnovano sumnjiči, te iskazan visok stepen nasilja prema oštećenim. Sud je istakao da iz analize i ocjene dokaza proizlazi osnovana sumnja da su apelant i drugi optuženi najprije oštećene protivpravno lišili slobode kretanja. Zatim su ih prevezli do kuće optuženog J. H., gdje su ih i dalje protivpravno zadržavali i lišili slobode kretanja, što je trajalo sat i po. Pri tome su oštećene kontinuirano tukli i prijetili im, nanijevši im veći broj povreda koje same za sebe imaju obilježja lakih tjelesnih povreda. Zbog takvih radnji apelant je osnovano sumnjiv da je zajedno s drugim optuženim, kao sapočinilac, počinio dva krivična djela u stjecaju. Iz takvih postupaka apelanta i drugih vidljiv je visok stepen nasilnog karaktera i bezobzirnosti, njihove spremnosti da koriste nasilje za postizanje nezakonitih ciljeva, kao i opredijeljenosti i upornosti pri izvršenju djela za koja se sumnjiče. Sud je cijenio i činjenicu da postoji osnovana sumnja da je optuženi J. H. u prisustvu apelanta i ostalih optuženih prijetio smrću članovima porodice oštećenih ukoliko do ostavljenog roka ne donesu novčane iznose od po 5.000,00 KM. Osim toga, cijenjena je činjenica da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi optuženi prilikom izvršenja krivičnih djela za koja se sumnjiče kod sebe imali vatreno oružje koje im nije oduzeto. Sud je ukazao da apelant i drugi optuženi poznaju oštećene, mjesta gdje oni borave i gdje se kreću. Sud je ocijenio da su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će i apelant i drugi optuženi boravkom na slobodi prema oštećenim ponoviti krivična djela za koja se osnovano sumnjiče.
7. Sud je ukazao da ranija osuđivanost nije conditio sine qua non za određivanje/produženje pritvora po ovom pritvorskom osnovu, ali da je to okolnost koja se može cijeniti uz postojanje drugih naročitih okolnosti. Sud je ukazao da iz izvoda iz kaznene evidencije za apelanta proizlazi ne samo to da je apelant ranije osuđivan nego i postojanje vremenskog kontinuiteta u vršenju krivičnih djela i njegove sklonosti ka vršenju krivičnih djela. Naime, apelant je osuđivan zbog krivičnih djela posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga i ugrožavanja sigurnosti, što ukazuje na njegovu opredijeljenost da kontinuirano vrši krivična djela. Pri tome je apelant krivično djelo ugrožavanja sigurnosti, čije je bitno obilježje upućivanje ozbiljnih prijetnji usmjerenih ka ugrožavanju života i tijela drugih osoba, počinio uputivši ozbiljne prijetnje prema više osoba. Pri tome je sud zaključio da podaci iz izvoda iz kaznene evidencije za apelanta ukazuju da sve do sada izrečene sankcije (uvjetne osude) nisu imale nikakvog utjecaja na njega da više ne čini krivična djela.
8. Sud je utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti za izricanje blažih mjera. Prilikom razmatranja mogućnosti njihove primjene sud je razmotrio sve okolnosti konkretnog slučaja, naročito okolnosti koje karakteriziraju apelanta: njegovu sklonost ka i kontinuitet u vršenju krivičnih djela. Zatim je razmotrio apelantovu izraženu opredijeljenost i upornost, njegovo poznanstvo s oštećenim i blizinu mjesta gdje su nastanjeni i po kojima se kreću, kao i činjenicu da postoji osnovana sumnja da su optuženi ta krivična djela počinili kao sapočinioci. Imajući sve to u vidu sud je zaključio da se nijednom mjerom zabrane ne bi mogla u potpunosti otkloniti opasnost od apelantovog činjenja novih krivičnih djela.
9. Kantonalni sud je osporenim rješenjem odbio apelantovu žalbu. U obrazloženju je navedeno da je apelantov branilac u žalbi naveo da nisu ispunjeni uvjeti za produženje pritvora apelantu, ne iznoseći konkretne razloge kojim pobija prvostepeno rješenje u odnosu na opći uvjet za produženje pritvora – osnovanu sumnju. Sud je ocijenio da se ti navodi zbog njihove uopćenosti i paušalnosti ne mogu ispitati.
10. Apelant je dalje u žalbi problematizirao pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju posebnog uvjeta za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da su u obrazloženju osporenog rješenja navedeni jasni i određeni razlozi za zaključak da na apelantovoj strani i dalje postoje naročiti razlozi koji opravdavaju produženje pritvora po osnovu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Kantonalni sud je zaključio da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju boravka na slobodi ponoviti ista ili istovrsna krivična djela, odnosno počiniti krivično djelo ubistva kojim je prijetio. Pri tome, postojanje iteracijske opasnosti, suprotno tvrdnji iz žalbe, nije vezano samo za nespornu činjenicu da je apelant ranije osuđivan, nego i za okolnosti krivičnog djela za koje se osnovano sumnja da ga je počinio u smislu izražene značajnije upornosti i bezobzirnosti u odnosu na uobičajeni način počinjenja tih djela. Ukazano je da je prvostepeni sud, cijeneći sve te okolnosti zajedno, osnovano zaključio da one predstavljaju naročite okolnosti u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navod iz žalbe da je prvostepeni sud donošenjem osporenog rješenja povrijedio odredbu člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i da produženje pritvora iz navedenog zakonskog osnova ne zadovoljava zakonske i konvencijske standarde. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove žalbene navode da je pobijano rješenje identično kao ranije rješenje o produženju pritvora i da je na taj način učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka. Kantonalni sud je ukazao da je kontrola opravdanosti mjere pritvora redovno preispitivanje postojanja uvjeta za pritvor u vezi s razvojem krivičnog postupka. Sud provjerava jesu li se promijenile okolnosti u odnosu na opće ili posebne uvjete, te je li protek vremena rezultirao prestankom nekih od posebnih uvjeta. Budući da se u konkretnom slučaju okolnosti nisu promijenile u odnosu na opće i posebne uvjete od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, proizlazi da se apelantovi žalbeni prigovori ne mogu prihvatiti. Ocijenjeni su neosnovanim i apelantovi navodi kojima je problematizirana odluka prvostepenog suda o primjeni blažih mjera. Kantonalni sud se složio sa zaključkom prvostepenog suda da se primjenom blažih mjera ne bi mogla ostvariti ista svrha kao mjerom pritvora.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz čl. II/3.e) i d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6, 13. i 14. Evropske konvencije.
12. Apelant tvrdi da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja o postojanju naročitih okolnosti i razloga za produženje pritvora. U pogledu prava na slobodu i sigurnost apelant je ukazao da su redovni sudovi prezentirali minimalistički pristup u ograničavanju i isključivanju apelantovih osnovnih ljudskih prava, na koji način je suština prava umanjena i data prednost drugoj strani. Na taj način redovni sudovi su izvršili flagrantnu povredu prava na adekvatan pristup nezavisnom i nepristrasnom sudu iz člana 6. Evropske konvencije kroz nejednak tretman i narušen odnos ravnopravnosti stranaka.
13. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju razloga za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Ističe da u osporenim rješenjima nisu navedene naročite okolnosti niti razlozi koji opravdavaju primjenu pritvora. Apelant, također, tvrdi da su redovni sudovi propustili cijeniti i nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih nema mjesta određivanju mjera zabrane. Ukazao je da je u vrijeme donošenja osporenih rješenja istraga već bila okončana i optužnica potvrđena, prikupljeni su dokazi i saslušani svjedoci, pa ne postoji mogućnost da na bilo koji način utječe na tok krivičnog postupka. U tom smislu, apelant je ukazao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Evropski sud) u predmetu Peša protiv Hrvatske, kao i na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP-566/08. Apelant smatra da redovni sudovi nisu adekvatno i dovoljno obrazložili odluku o primjenjivosti pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) i okolnosti u odnosu na pravni standard „naročitih okolnosti“. Tvrdi da ni Tužilaštvo ni sudovi nisu utvrdili razlike u pogledu tzv. naročitih okolnosti na apelantovoj strani, počevši od vremena kada je određen pritvor kroz etapne faze razvoja krivičnog postupka.
14. Nadalje, apelant je naveo da su redovni sudovi povrijedili njegova prava iz člana 13. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju tako što su ga direktno diskriminirali u odnosu na Tužilaštvo. Tvrdi da su sudovi jednu stranku tretirali nepovoljnije od druge u sličnoj situaciji u skladu sa čl. 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine. Osim toga, apelant smatra da je došlo do njegove indirektne diskriminacije jer je stavljen u posebno nepovoljan položaj u poređenju s drugim osobama, što je u suprotnosti sa članom 12. Evropske konvencije i članom 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine.
15. Apelant smatra da postoji bitna povreda odredbi krivičnog postupka jer iz sadržaja obrazloženja odluke proizlazi da sud nije adekvatno i razložno pokušao raspraviti, identificirati i obrazložiti prijedlog odbrane za primjenu instituta alternativnih mjera. Smatra da su mu ustavna prava dodatno narušena kršenjem prava iz čl. 5. i 6. stav 1. i 3. Evropske konvencije obrazlaganjem činjenica iz elemenata bića krivičnog djela u odnosu na opće i posebne pritvorske razloge, pa je na taj način povrijeđeno i načelo pretpostavke nevinosti.b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni i Općinski sud smatraju da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije.
17. Tužilaštvo smatra da nijedan argument iznesen u apelaciji nije osnovan, niti su sudovi u krivičnom postupku koji se vodi u protiv apelanta počinili povrede odredbi na koje se pozvao.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odjeljak 6. Pritvor
Član 146. stav (1) tačka c)
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo pritvor joj se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna.
Član 151. stav (1)
Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz čl. II/3.e) i d) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 5, 6, 13. i 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno načelu iura novit curia, ovlašten na činjenice predmeta primijeniti relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će, imajući u vidu sadržaj apelacije i osporena rješenja, navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Naime, iako nije uvijek nužno da postupak iz člana 5. stav 4. pruži ista jamstva kao ona koja su na osnovu člana 6. potrebna za krivični ili građanski postupak, on mora biti pravosudne prirode i pružiti jamstva koja odgovaraju vrsti lišenja slobode (vidi Evropski sud, Idalov protiv Rusije, presuda od 22. maja 2012. godine, predstavka broj 5826/03, tačka 161).
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom :
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenuzakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
23. Prema praksi Evropskog suda, kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije je uvjetovana ispunjenjem tri kriterija. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186. s daljnjim referencama).
24. Nadalje, član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je osoba lišena slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti je conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti i postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Grubnyk protiv Ukrajine, presuda od 17. septembra 2020. godine, predstavka broj 58444/15, tačka 112). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li drugi osnovi na kojima je sudska odluka zasnovana nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti iskazale „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (ibid.).
25. Apelant nije osporio pitanje postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, pa se Ustavni sud tim pitanjem neće baviti. Apelant osporava rješenja kojima mu je pritvor produžen tvrdeći da redovni sudovi nisu dali adekvatna i dovoljna obrazloženja za postojanje naročitih okolnosti, koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao nastaviti činiti krivična djela ili dovršiti krivično djelo. Rješenje prvostepenog suda je, po apelantovoj žalbi, preispitao Kantonalni sud i utvrdio da je osporena odluka pravilna i zasnovana na zakonu. Ustavni sud zaključke iz navedenih rješenja ne može ocijeniti proizvoljnim budući da navedene opasnosti, odnosno postojanje naročitih okolnosti nisu ocijenjene in abstracto, već su potkrijepljene konkretnim činjenicama i dokazima. To se posebno odnosi na činjenicu na kojoj apelant insistira, a to je da redovni sudovi nisu dali adekvatna obrazloženja o naročitim okolnostima. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud cijenio apelantovo ponašanje u vrijeme izvršenja krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči, njegovu iskazanu opredijeljenost i upornost pri izvršenju tih djela, dužinu trajanja protivpravnog lišenja slobode i kretanja oštećenih, bezobzirnost pri izvršenju djela te iskazan visok stepen nasilja prema oštećenim (vidi tačku 6. ove odluke). Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud saglasio s tom ocjenom prvostepenog suda pri tome ukazavši na apelantovu raniju osuđivanost, iz koje proizlazi da je apelant sklon činjenju krivičnih djela (vidi tačku 10. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi redovnih sudova opravdavali produženje pritvora apelantu po ovom pravnom osnovu i predstavljali relevantne i dovoljne razloge od javnog interesa koji su, nezavisno od načela pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu. Konačno, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u osporenim odlukama nisu propustili razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za osiguranje apelantovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka protiv njega, o čemu su također dali relevantne razloge.
26. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Načelo pretpostavke nevinosti
27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
29. Apelacijom se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije obrazlaganjem činjenica iz elemenata bića krivičnog djela u odnosu na opće i posebne pritvorske razloge. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98).
30. Ustavni sud zapaža da je sud prilikom donošenja odluke posebno cijenio apelantovo ponašanje, iskazanu opredijeljenost i upornost, dužinu trajanja protivpravnog lišenja slobode i kretanja oštećenih, bezobzirnost i visok stepen nasilja prema oštećenim, ali samo na nivou osnovane sumnje i u načinu ponašanja apelanta koje ne zadire u biće krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči i bez kojih krivična djela ne bi postojala u takvom obliku. Dakle, sud je imao u vidu da postupa u sferi „osnovane sumnje“, kao i činjenicu da, s obzirom na biće krivičnih djela za koje se apelant sumnjiči, naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnog djela ocijeni na način koji ne zadire u biće krivičnog djela i, naročito, ne prejudicira oduku o apelantovoj krivici za krivična djela. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su ti apelacioni prigovori neosnovani i da se ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da je sud unaprijed zaključio da je apelant kriv za krivična djela za koja se sumnjiči u ovom postupku.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
32. Apelant ukazuje da je diskriminiran jer su sudovi jednu stranku tretirali nepovoljnije od druge u sličnoj situaciji, kao i zato što je stavljen u posebno nepovoljan položaj u poređenju s drugim osobama. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ocjenjuje da apelant kršenje tog prava dovodi u vezu s pravom na slobodu i sigurnost.
33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim postupanjem s osobama u analognim ili relevantno sličnim okolnostima (vidi predmet X i drugi protiv Austrije [VV], presuda od 19. februara 2013. godine, predstavka broj 19010/07, tačka 98). Međutim, ne predstavlja svako različito postupanje ujedno i povredu člana 14. Evropske konvencije. Različito postupanje je diskriminatorno ako nema objektivnog i razumnog opravdanja, drugim riječima, ako ne teži legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Guberina protiv Hrvatske, presuda od 22. marta 2016. godine, predstavka broj 23682/13, tačka 69). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant te svoje navode nije potkrijepio nikakvim dokazima iz kojih bi se mogao utvrditi bilo kakav različit tretman. Također, Ustavni sud u osporenim odlukama ne vidi da je apelant na bilo koji način tretiran drugačije od Tužilaštva, niti da su Tužilaštvu date bilo kakve privilegije koje su apelantu bile uskraćene. Stoga se apelantovi navodi ne mogu prihvatiti kao argument o diskriminaciji, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu i sigurnost.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali detaljne, jasne i argumentirane razloge za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, zbog kojih je apelantu produžen pritvor na osnovu osporenih rješenja.
36. Nema povrede načela pretpostavke nevinosti u situaciji kada je redovni sud, obrazlažući postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo, imao u vidu da postupa u sferi „osnovane sumnje“, kao i činjenicu da, s obzirom na biće krivičnih djela za koja se apelant sumnjiči, naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan od ponavljanja krivičnog djela ocijeni na način koji ne zadire u biće krivičnog djela i, naročito, ne prejudicira odluku o apelantovoj krivici za krivična djela koja su mu stavljena na teret.
37. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada apelant nije ponudio argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na suprotnu stranu ili osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto takvo vidljivo iz činjenica predmeta.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.