Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-822/22 (T. i D. D.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-822/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

822/22, rješavajući apelaciju Tomislava Dangubića i Dare Dangubić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tomislava Dangubića i Dare Dangubić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 055986 20 Gž od 22. maja 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tomislav Dangubić i Dara Dangubić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnijeli su 2. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 055986 20 Rev od 1. decembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 055986 20 Gž od 22. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 055986 18 P od 25. novembra 2019. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2810/20 od 14. oktobra 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-2824/20 koju su apelanti podnijeli protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 P 055986 20 Gž od 22. maja 2020. godine jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji koju su apelanti izjavili protiv te presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2810/20 od 14. oktobra 2020. godine, tač. 9–11, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 055986 18 P od 25. novembra 2019. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno da su oni održajem stekli pravo svojine na zemljištu u Trebinju, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: prva nepokretnost), što su tuženi D. S., V. G., O. K., V. S., M. S. i G. K. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni trpjeti i izdati im valjanu ispravu da se apelanti upišu kao vlasnici te nepokretnosti u zemljišnim knjigama. Odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da sud utvrdi da su održajem stekli pravo svojine na drugom zemljištu u Trebinju, precizno opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporna nepokretnost). Osnovni sud je u obrazloženju na osnovu iskaza svjedoka utvrdio da su prednici apelanata 1963. godine kupili prvu nepokretnost od tadašnjih zemljišnoknjižnih vlasnika, na njoj napravili kuću i nastavili da nesmetano koriste tu nepokretnost. Stoga je Osnovni sud naveo da su apelanti dokazali da su oni i njihovi prednici samostalni držaoci prve nepokretnosti neprekidno duže od 20 godina, te je zaključio da su na toj nepokretnosti apelanti stekli pravo svojine održajem u smislu člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. U odnosu na spornu nepokretnost Osnovni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da su savjesni posjednici te nepokretnosti u traženom periodu. U vezi s tim je istakao da je ta nepokretnost bila u svojini i posjedu I. G., koji ju je 1989. godine poklonio tuženoj A. R., koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica te nepokretnosti. Osim toga, sud je istakao da su apelanti potvrdili da su pokušali kupiti spornu nepokretnost, ali da se nisu uspjeli dogovoriti oko kupoprodajne cijene.

4. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 055986 20 Gž od 22. maja 2020. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju podržao zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na spornu nepokretnost. U vezi s tim je istakao da su saslušani svjedoci potvrdili da su prednici apelanata kupili prvu nepokretnost. Međutim, sud je ukazao da saslušani svjedoci nisu tvrdili da su prednici apelanata kupili i spornu nepokretnost. Osim toga, naglasio je da ta nepokretnost nikada i nije bila uknjižena kao svojina lica od kojih su prednici apelanata kupili prvu nepokretnost. Pri tome, Okružni sud je naveo da nije od uticaja žalbeni navod da su apelanti u katastarskoj evidenciji upisani kao posjednici sporne nepokretnosti jer posjed nije dokaz o svojini. Konačno, Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode da tužena A. R. nije dokazala da su apelanti znali i mogli znati da na spornoj nepokretnosti postoji pravo svojine trećeg lica, odnosno da su bili nesavjesni posjednici. U vezi s tim je istakao da su apelanti imali mogućnost uvida u zemljišne knjige kao javnu evidenciju s pravom slobodnog uvida, u kojoj je kao vlasnica sporne nepokretnosti upisana tužena A. R.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 055986 20 Rev od 1. decembra 2021. godine odbačena je revizija koju su apelanti izjavili protiv drugostepene presude jer nije ispunjavala uslove iz člana 237. Zakona o parničnom postupku. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, ocijenio neosnovanim pozivanje apelanata na Presudu tog suda broj 77 0 P 016865 14 Rev od 16. septembra 2016. godine, uz obrazloženje da se u tom predmetu radilo o drukčijem činjeničnom stanju.

6. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da je stav Okružnog suda u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda iz Presude broj 77 0 P 016865 14 Rev od 16. septembra 2016. godine i Odluke Ustavnog suda broj AP-1774/12 od 17. juna 2015. godine. Apelanti ističu da je u tim odlukama afirmisan stav da je savjestan posjednik lice koje drži nepokretnost u uvjerenju da je njen vlasnik, čak i u situaciji da je ta nepokretnost u zemljišnim knjigama upisana kao svojina drugog lica. Stoga, apelanti smatraju da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana

58. Zakona o stvarnim pravima.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelanti nisu stekli pravo svojine na spornoj nepokretnosti održajem jer nisu dokazali da su bili savjesni posjednici te nepokretnosti u periodu propisanom članom 58. Zakona o stvarnim pravima. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. U vezi s pozivanjem apelanata na Presudu Vrhovnog suda broj 77 0 P 016865 14 Rev od 16. septembra 2016. godine, Ustavni sud primjećuje da su u tom predmetu saslušani svjedoci potvrdili da je tužilac iz tog predmeta kupio nepokretnosti usmenim ugovorom iako su one ostale upisane u katastarskoj evidenciji kao posjed. Te okolnosti su determinisale da sudovi zaključe da je tužilac iz tog predmeta bio savjestan. Međutim, u ovom predmetu saslušani svjedoci su potvrdili da su prednici apelanata kupili prvu nepokretnost, ali ne i spornu nepokretnost (vidi tačku 3. ove odluke). Stoga se apelantova situacija u bitnom razlikuje od predmeta na koji se pozvao, na šta je ukazao i Vrhovni sud (vidi tačku 5. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim pozivanje apelanata na navedenu presudu. Iz istih razloga Ustavni sud smatra neosnovanim pozivanje apelanata na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1774/12 od 17. juna 2015. godine, u kojem predmetu je, za razliku od ovog, utvrđeno da je prvotuženi u tom postupku kontinuirano bio u posjedu nepokretnosti, obrađivao ih i brinuo se o njima duže od 40 godina (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1774/12 od 17. juna 2015. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelanti u postupku nisu dokazali da su održajem stekli svojinu na spornoj nepokretnosti, pa samim tim ni da ta nepokretnost predstavlja njihovu imovinu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo na imovinu apelanata došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-822/22 (T. i D. D.) | Sudska praksa | Aktio