Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1035/24 (A. Č. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1035/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine, u predmetu broj AP-1035/24, rješavajući apelacije koje su podnijeli Amir Čelik i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Amir Čelik, Elvedin Begić, Almir Bajramović, Vahidin Šahman, Nermin Bešlić i Brane Ružić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 537530 22 Rsž 3 od 23. ožujka 2023. godine;
Ilija Andrić, Amir Talović, Edin Mahić, Admir Gegić, Nenad Prelić i Mehmed Halilović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 554916 18 Rsž od 15. lipnja 2023. godine i
Samir Asani, Nijaz Suljić, Sakib Avdić, Senad Čavčić, Amir Đozo i Nedžad Otajagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 595524 24 Rev od 4. travnja 2024. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1035/24
1. Amir Čelik, Elvedin Begić, Almir Bajramović, Vahidin Šahman, Nermin Bešlić i Brane Ružić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advokatsko društvo Eterović d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 13. ožujka 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 537530 23 Rev od 19. listopada 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 537530 22 Rsž 3 od 23. ožujka 2023. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2894/23 od 28. rujna 2023. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 19. listopada 2023. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
2. AP-1421/24
3. Ilija Andrić, Amir Talović, Edin Mahić, Admir Gegić, Nenad Prelić i Mehmed Halilović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Amila, Omar i Vedran Eterović odvjetnici iz Sarajeva, podnijeli su 3. travnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 554916 23 Rev od 19. prosinca 2023. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 554916 18 Rsž od 15. lipnja 2023. godine.
4. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4056/23 od 30. studenog 2023. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 19. prosinca 2023. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. AP-3082/24
5. Samir Asani, Nijaz Suljić, Sakib Avdić, Senad Čavčić, Amir Đozo i Nedžad Otajagić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Amila, Omar i Vedran Etrović odvjetnici iz Sarajeva, podnijeli su 19. srpnja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 595524 24 Rev od 4. travnja 2024. godine.
Spajanje predmeta
6. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1035/24.
Činjenice
7. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, u dijelu koji apelanti osporavaju podnesenim apelacijama, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo unutarnjih poslova, Federalna uprava policije), na ime razlike naknade za minuli rad, isplati novčane iznose navedene u izrekama prvostupanjskih presuda.
8. U obrazloženju osporenih presuda redoviti sudovi su naveli da su apelanti postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu razlike naknade za minuli rad zasnovali na tvrdnji da im tužena nije pravilno obračunala navedenu naknadu na temelju plaća i na dodatke na plaću. U svezi s tim, ukazali su da se osnovna plaća apelanata kao policijskih službenika računa tako što se utvrđena osnovica za obračun plaće množi s koeficijentom platnog razreda. Pri tome, ukazali su da se na takvu utvrđenu plaću obračunava naknada za minuli rad u smislu članka 6. stavak (1) i članka 7. stavak (3) Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika. Redoviti sudovi su ukazali da su neutemeljeni navodi apelanata da se minuli rad treba obračunavati i na dodatke na plaću, kao što su naknade za prekovremeni rad, rad u neradne dane, u dane državnih praznika, te noćni rad. Pri tome, obrazložili su da bi u tom slučaju njihova plaća bila promjenljiva i ovisila bi od visine dodataka. Također, ukazali su da bi se plaće apelanata na temelju minulog rada povećavale dva puta, prvi put nakon množenja osnovice i koeficijenta, a drugi put nakon uvećanja za dodatke na plaću. Imajući u vidu navedeno, redoviti sudovi su zaključili da apelantima ne pripada razlika na ime takvog uvećanja plaće na temelju minulog rada.
9. U predmetima AP-1035/24 i AP-1421/24 Vrhovni sud je donio rješenja kojima je revizije apelanata odbacio kao nedopuštene. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da pravno pitanje koje su postavili apelanti nije od značaja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njihovoj primjeni. Naime, Vrhovni sud je uputio apelante na Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-271/22 od 6. travnja 2022. godine kojom je odbačena kao očigledno (prima facie) neutemeljena apelacija u kojoj se razmatralo isto činjenično i pravno pitanje. U svezi s tim, istaknuo je da je Ustavni sud utvrdio da nema proizvoljnosti u pravnom stavu Kantonalnog suda da policijskim službenicima ne pripada razlika na ime traženog uvećanja plaće po osnovi minulog rada. Slijedom toga, zaključio je da je tumačenje zakonskih odredbi apelanata suprotno pravnom shvaćanju izraženom u sudskoj praksi i da odlučenje u navedenim sporovima ne ovisi od rješavanja pitanja postavljenog u revizijama.
Apelacijski navodi
10. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatraju da su redoviti sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da se policijskim službenicima minuli rad treba obračunavati na osnovnu plaću i na druge dodatke na plaću. Također, apelanti (izuzev apelanata u predmetu AP-3082/24) ističu da su redoviti sudovi propustili izjednačiti sudsku praksu u kojoj postoje različite odluke nižestupanjskih sudova o istom činjeničnom i pravnom pitanju ukazujući da je na taj način došlo do povrede načela pravne sigurnosti. Pri tome, apelanti su kao dokaz priložili presude Kantonalnog suda br. 65 0 Rs 585545 18 Rsž od 14. siječnja 2022. godine i 65 0 Rs 516648 17 Rsž od 9. veljače 2022. godine. Osim toga, apelanti u predmetu AP-3082/24 navode povredu prava osobe da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti, ili na prisilnom ili obveznom radu iz članka II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 4. Europske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanti u apelaciji AP-3082/24 paušalno navode kršenje prava iz članka II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 4. Europske konvencije, odnosno da te navode nisu obrazlagali, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
15. Nadalje, na temelju činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da je u vezi s tim zaključio da nema proizvoljnosti u odlučenju redovitih sudova da se minuli rad ne može računati na osnovnu plaću uvećanu za dodatke na tu plaću (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-271/22 od 6. travnja 2022. godine i AP-1191/23 od 11. srpnja 2024. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud zapaža da pojedini apelanti ukazuju na povredu načela pravne sigurnosti, te da su u prilog tih tvrdnji dostavili i odluke Kantonalnog suda (vidi apelacijske navode). U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da se ovim pitanjem bavio u predmetu broj AP-4309/22 od 25. rujna 2025. godine (odluka dostupna na www.ustavnisud.ba), te da je ukinuo rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena revizija kao nedopuštena i naložio donošenje nove odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud nakon toga donio presudu broj 65 0 Rs 537493 25 Rev 2 od 4. studenog 2025. godine u kojoj je meritorno odlučio o konkretnom pitanju, odnosno odbio reviziju apelanata u tom predmetu uz obrazloženje da im ne pripada razlika naknade za minuli rad. Dakle, Ustavni sud konstatira da navedeno obrazloženje korespondira obrazloženjima u konačnim odlukama Kantonalnog suda osporenim u konkretnom slučaju. Osim toga, apelanti nisu ponudili relevantne argumente i dokaze da je u provedenim postupcima, koji su meritorno okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, prekršena neka druga procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njihovu štetu. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje, slijedom čega su njihovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman