Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3453/24 (M. I.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3453/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-3453/24, rješavajući apelaciju Mensura Ismića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mensur Ismić protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 175322 24 Kž 2 od 9. maja 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mensur Ismić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Admir Smailagić, advokat iz Travnika, podnio je 12. augusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 175322 24 Kž 2 od 9. maja 2024. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 175322 23 K od 12. januara 2024. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese i privremenu mjeru kojom bi odložio izdržavanja kazne zatvora po pravomoćnoj presudi do konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda od 12. januara 2024. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Općinski sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelant 5. januara 2020. godine zajedno s određenim licima na magistralnoj cesti učestvovao u fingiranju saobraćajne nezgode s ciljem da G. P. naplati štetu na vozilu koje je prethodno uvezao s oštećenjima. Dalje je utvrdio da je apelant po dogovoru pozvao i obavijestio policijsku stanicu da se dogodila saobraćajna nezgoda. Također je utvrdio da je apelant davanjem lažnih podataka da je bio u fazi preticanja i da je tako prouzrokovao saobraćajnu nezgodu policajce doveo u zabludu da se dogodila stvarna saobraćajna nezgoda i da su oštećenja na vozilima nastala u tom događaju. Dalje je utvrdio da je apelant naveo policajce da sačine izvještaj o uviđaju saobraćajne nezgode, s lažnim podacima, iako je bio svjestan i znao da se nije dogodila saobraćajna nezgoda. Također je utvrdio da je apelant htio da navede ovlaštena službena lica da sačine zapisnik s lažnim podacima, čime su se ostvarila sva bitna obilježja navedenog krivičnog djela.
3. Presudom Kantonalnog suda od 9. maja 2024. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i potvrđena je prvostepena presuda.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke u odnosu na žalbene navode istakao da je prvostepeni sud dao razloge za odbijanje prijedloga dokaza odbrane da se saslušaju određeni svjedoci na okolnosti nezakonitosti pribavljenih dokaza, tj. izjava iz istrage. U vezi s tim ukazao je da obrazloženje prvostepenog suda nije u suprotnosti sa članom 305. stav 7. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), niti u suprotnosti sa članom 15. tog zakona. Kantonalni sud je ukazao da to što je prvostepeni sud odbio pojedine prijedloge odbrane ne znači da je povrijedio načelo jednakosti stranaka iz razloga što je dao dovoljno obrazloženje za svoju odluku. Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je pobijana presuda donesena samo na osnovu iskaza svjedoka M. I. i I. S. iz razloga što je prvostepeni sud iskaze doveo u vezu s drugim dokazima, pa i s materijalnim dokazima. Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud nije povrijedio Krivični zakon kada je apelanta proglasio krivim za navedeno krivično djelo jer iz opisa radnji za koje se tereti proizlaze sva stvarna i bitna obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nema okolnosti koje bi ukazivale da djelo za koje je apelant proglašen krivim nije krivično djelo niti stanje spisa upućuje na postojanje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost.
5. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim navodima, u cijelosti prihvatio činjenični supstrat optužnog akta kojim je opisan apelantov direktni umišljaj te da stoga neosnovano prigovara subjektivnom odnosu apelanta prema krivičnom djelu. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da policajci koji su obavili uviđajne radnje nisu primijetili da do saobraćajne nezgode nije došlo. Stoga je Kantonalni sud ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je do saobraćajne nezgode došlo, da su nastupile određene posljedice, te da se radi o namještenoj saobraćajnoj nezgodi. Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud opravdano nije prihvatio vjerodostojnim iskaze svjedoka I. S. i apelanta koje su dali na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka jer su na glavnom pretresu odstupili od svojih prethodnih iskaza, te zato što ti navodi nisu potvrđeni niti jednim dokazom. Kada se ima u vidu da je za navedeno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, da je apelantu izrečena uvjetna osuda, kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, s periodom provjere od dvije godine, Kantonalni sud je ukazao da je uvjetna osuda pravilno izrečena.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, osporava ocjenu dokaza i ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman