Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2601/24 (N.R.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2601/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-2601/24, rješavajući apelaciju N. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. R. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 044550 24 Kž od 23. maja 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokat Miroslav Debeljak iz Banje Luke, podnio je 20. juna 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 044550 24 Kž od 23. maja 2024. godine i S1 2 K 044550 od 28. decembra 2023. godine. Apelant je 23. septembra 2024. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud stavio van pravne snage uputni akt Suda BiH od 3. septembra 2024. godine. Apelant je 7. oktobra 2024. godine dopunio apelaciju.

2. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 044550 od 28. decembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je, zajedno s J. T., proglašen krivim da je radnjama, pobliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, te je sud donio odluku kojom se apelantu oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u preciziranom novčanom iznosu. Također, naloženo je apelantu da plati troškove krivičnog postupka i sudskog paušala u preciziranim iznosima.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da su apelant i optuženi J. T. službena lica Granične policije Bosne i Hercegovine i da su inkriminiranog dana bili raspoređeni na službenim dužnostima. Zatim je navedeno da je nesporno da je kritične prilike apelant na preciziranom graničnom prelazu kontrolirao dva lica (M. S. i D. S.) prilikom ulaska u Bosnu i Hercegovinu. Također je utvrđeno nespornim da je u inkriminirano vrijeme bila na snazi precizirana odluka kojom je bilo propisano da strani državljani moraju predočiti negativan PCR test na novi virus SARS-COV2. Za sud je bilo sporno jesu li apelant i J. T. zahtijevali, a zatim primili dar u novcu kako bi navedenim licima omogućili ulazak u Bosnu i Hercegovinu bez posjedovanja navedenog testa. Na osnovu iskaza svjedoka – M. S. i D. S. sud je utvrdio da je optuženi J. T. za rješenje problema prelaska državne granice od njih tražio „bijeli papir“, za koji su oni protumačili da podrazumijeva novac. Dalje je iz iskaza navedena dva svjedoka utvrđeno da su oni stavili precizirani novčani iznos u presavijeni papir i odnijeli ga u kontrolnu kabinu u kojoj su se nalazili apelant i optuženi J. T. Na osnovu snimka nadzorne kamere utvrđeno je da je apelantu predat presavijeni papir, koji je on oprezno pregledao bez otvaranja sadržaja, te ga pokušao neprimjetno spustiti ispod pulta, da bi ga ubrzo nakon toga stavio u svoj džep. Sud BiH je istakao da su opisane apelantove radnje na odlučujući način doprinijele izvršenju krivičnog djela i da je kod njega postojala svijest o zajedničkom djelovanju. Pri tome je navedeno da apelantova uračunljivost u inkriminirano vrijeme nije bila dovedena u pitanje, da je bio svjestan značaja djela i svojih postupaka i radnji, te htio njegovu zabranjenu posljedicu. Konačno, Sud BiH je istakao da je prilikom izricanja krivičnopravne sankcije kao olakšavajuće okolnosti cijenio da apelant nije ranije osuđivan, da se radi o porodičnoj osobi, da je u međuvremenu penzionisan, zatim je cijenio njegovo držanje tokom cijelog trajanja postupka, kao i činjenicu da se radi o jednoj krivičnopravnoj radnji. Sud BiH je navedene okolnosti ocijenio kao naročito olakšavajuće, zbog čega je zaključeno da će se u konkretnom slučaju izrečenom blažom kaznom postići svrha kažnjavanja.

4. Presudom Suda BiH S1 2 K 044550 24 Kž od 23. maja 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude.

5. U obrazloženju presude je, suprotno apelantovim žalbenim tvrdnjama, navedeno da precizirani videosnimci u cijelosti potvrđuju iskaz svjedoka M. S. te da nema prepreka da sud odlučne činjenice utvrđuje ocjenom iskaza tog svjedoka. Istaknuto je da se radi o neposrednom učesniku inkriminiranog događaja, koji je detaljno iznio sadržaj komunikacije s optuženima, pri čemu je iskaz navedenog svjedoka saglasan i s drugim dokazima. Zbog toga je navedeno da je isključena mogućnost da je bilo ko osim optuženih učesnik inkriminiranog događaja. Zatim je navedeno da je, suprotno žalbenim tvrdnjama, dokazima utvrđena apelantova namjera da ostvari i zadrži nezakonitu imovinsku korist. Konačno je istaknuto da, iako je prvostepeni sud utvrdio postojanje naročito olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani, svrha kažnjavanja se, suprotno navodima odbrane, ne bi mogla postići izricanjem uvjetne osude imajući u vidu težinu djela i okolnosti pod kojima je počinjeno.

6. Iz stanja spisa predmeta (apelacionog spisa) proizlazi da je 3. septembra 2024. godine Sud BiH izdao uputni akt da se apelant 3. oktobra 2024. godine javi na izdržavanje kazne zatvora na osnovu pravomoćne prvostepene presude.

7. Iz dopuna apelacije od 7. oktobra 2024. godine proizlazi da je rješenjem Suda BiH od 1. oktobra 2024. godine odbijena kao neosnovana apelantova molba za odgađanje izvršenja kazne zatvora izrečene pravomoćnom prvostepenom presudom. U obrazloženju rješenja je navedeno da činjenica da je Ustavnom sudu podnesena apelacija ne predstavlja zakonski osnov za odgađanje izvršenja kazne zatvora u smislu člana 145. stav (1) Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Negira da je počinio krivično djelo, te smatra da su redovni sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze u vezi s utvrđenjem njegove krivice. U vezi s tim ukazuje na kršenje načela presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo. Isto tako, apelant smatra da radnje koje su mu stavljene na teret nemaju karakter krivičnopravnih radnji. Pri tome osporava i visinu izrečene sankcije navodeći da redovni sudovi nisu cijenili olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili pravo na njegovu štetu. U dopuni apelacije od 23. septembra 2024. godine apelant je podnio zahtjev Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere (vidi tačku 1. ove odluke). U dopuni apelacije od 7. oktobra 2024. godine apelant je obavijestio Ustavni sud da je Sud BiH odbio kao neosnovanu njegovu molbu za odgađanje izvršenja kazne zatvora izrečene pravomoćnom prvostepenom presudom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, ističe da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Loizides protiv Kipra, presuda od 5. jula 2022. godine, predstavka broj 31029/15, tač. 39–40. s daljnjim referencama, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1669/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti raspravili sva ključna pitanja koja su problematizirana apelacijom i relevantna za donošenje osporenih odluka, te su o tome dali razloge koji se ne mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su u konkretnom slučaju posebno jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su utvrdili radnje koje je apelant preduzeo kao saizvršilac krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da se apelantova krivica zasnivala samo na jednom dokazu – iskazu svjedoka M. S., već je rezultat cjelokupno provedenog dokaznog postupka, tj. iskaza ostalih svjedoka, te videosnimaka nadzornih kamera. Pri tome, apelant ne tvrdi, niti to proizlazi iz činjenica predmeta, da je bio onemogućen unakrsno ispitati svjedoke tužilaštva, odnosno pobijati sadržaj svih izvedenih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari, nisu izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Isto tako, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da se u svjetlu svih okolnosti konkretnog predmeta svrha kažnjavanja može ostvariti samo izricanjem zatvorske kazne umjesto uvjetnom osudom kako je to predlagala apelantova odbrana. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2601/24 (N.R.) | Sudska praksa | Aktio