Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4652/24 (Talal R. A. Altarabulsi)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4652/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4652/24, rješavajući apelaciju Talal R. A. Altarabulsi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Talal R. A. Altarabulsipodnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 1112988 24 Kv od 27. septembra 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Talal R. A. Altarabulsi (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dženita Homarac i Amer Homarac iz Ilidže, podnio je 21. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 K 1112988 24 Kv od 27. septembra 2024. godine i 65 0 K 1112988 24 Kpp od 19. septembra 2024. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 k 1112988 24 Kpp od 19. septembra 2024. godine, koje je donio sudija za prethodni postupak (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantu je kao osumnjičenom određen pritvor iz zakonskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo nasilja u porodici i krivično djelo oduzimanja tuđe pokretnine. Rješenjem je određeno da apelantov pritvor može trajati najduže jedan mjesec, počev od 17. septembra do 17. oktobra 2024. godine ili do drugačije odluke suda.
3. U odnosu na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela, Općinski sud je cijenio iskaze apelantove supruge A. R. (u daljnjem tekstu: oštećena) koje je dala u policiji, kao i apelantove iskaze kojeg je dao u policiji u svojstvu osumnjičenog. Također su cijenjeni i materijalni dokazi koji se odnose na medicinsku dokumentaciju na ime oštećene, kao i policijske izvještaje i zabilješke. Ocjenom navedenih dokaza je utvrđeno postojanje sumnje da je apelant kritičnog dana na javnom mjestu-ulici nasiljem, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrozio mir i tjelesnu cjelovitost svoje supruge-oštećene sa kojom živi u zajedničkom domaćinstvu. To je, kako je istaknuto, apelant učinio na način da je joj je prije svega prijetio da će je ubiti, te je vrijeđao ugrožavajući njen psihički mir, nakon čega je oštećenu više puta udario nanijevši joj tjelesne povrede, a potom joj uzeo i prisvojio precizirane pokretne stvari. Zatim je Općinski sud naveo da je izjava oštećene, koju je dala u svojstvu svjedoka na okolnosti kritičnog događaja, potkrijepljena medicinskom dokumentacijom u kojoj su konstatovane precizirane povrede koje se odnose na njen fizički integritet. Općinski sud je ukazao da iz izvedenih dokaza, a prije svega iskaza svjedoka oštećene, proizlazi osnovana sumnja u stepenu potrebnom za određivanje pritvora da je apelant počinio krivična djela, slijedom čega je zaključeno da je ispunjen opšti pritvorski uslov. Pri tome je Općinski sud istakao da se istraga u ovom predmetu nalazi u ranoj početnoj fazi kada sve okolnosti kritičnog događaja nisu u cijelosti rasvijetljene i kada pred nadležnim tužilaštvom stoji niz radnji dokazivanja koje se trebaju preduzeti. Zbog toga su ocijenjeni kao neosnovani apelantovi navodi da se osnovana sumnja temelji samo na iskazu oštećene i da se u konkretnom slučaju ne može raditi o krivičnom djelu otuđenja tuđe pokretnine jer se radi o stvarima koje čine zajedničku-bračnu imovinu, kao i da je oštećena imala povrede prije inkriminisanog događaja što po mišljenju suda potvrđuje iskaz oštećene da u dijelu u kojem govori da je apelant i ranije bio nasilan. S druge strane, Općinski sud je smatrao da je apelantov iskaz-kojim negira izvršenje krivičnih djela dat isključivo s ciljem umanjenja vlastite krivične odgovornosti.
4. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga-opasnost od bjekstva, Općinski sud je istakao da se navedena opasnost prije svega ogleda u činjenici da je apelant strani državljanin koji Bosne i Hercegovine boravi na osnovu studentske vize koja mu ističe 31. oktobra 2024. godine, te da je imao namjeru da promijeni osnov svog boravka u Bosni i Hercegovini po osnovu braka sa oštećenom. Zatim je navedeno da iz dokaza proizlazi da apelant nije poslovno, ni porodično vezan za Bosnu i Hercegovinu, jer nema svoje imovine dok je oštećena izjavila u svom iskazu da ne želi dalje da nastavi bračnu zajednicu sa apelantom. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da je cijenio i apelantovo ponašanje nakon izvršenja krivičnih djela za koja se osnovano sumnjiči da je počinio. Navedeno je da iz dokaza proizlazi da se apelant skoro sedam dana nakon inkriminisanog događaja nalazio u bjekstvu i da su ga policijski službenici pokušali pronaći na svim poznatim adresama, zbog čega je za njim bila raspisana i potraga. U vezi s tim je navedeno i da je apelant u svojoj izjavi opisao kretanje nakon inkriminisanog događaja, pravdajući to strahom za vlastitu sigurnost ali i strahom od policije, uslijed čega je iznajmio vozilo i krio se u različitim preciziranim gradovima u Bosni i Hercegovini. Općinski sud je istakao da je apelant upoznat sa težinom krivičnih djela koja mu se stavljaju na teret i propisanim krivičnopravnim sankcijama, te da sve naprijed navedeno može djelovati motivirajuće za apelanta da odlaskom na teritorij druge države, prvenstveno Palestine iz koje je apelantova ekstradicija nemoguća, izbjegne krivično gonjenje i na taj način oteža, odnosno u potpunosti onemogući vođenje krivičnog postupka. Konačno, imajući u vidu sve istaknute okolnosti, zaključeno je da se blažim mjerama od pritvora ne može otkloniti opasnost od apelantovog bjekstva, te da je pritvor jedini adekvatan i svrsishodan. U vezi s tim je navedeno da bi kršenjem neke od drugih blažih mjera, odnosno apelantovim napuštanjem teritorije Bosne i Hercegovine, nastupila nepopravljiva šteta za krivični postupak jer se apelantu u tom slučaju ne bi mogla odrediti mjera pritvora zbog kršenja obaveza iz izrečene (blaže) mjere. Slijedom toga, Općinski sud nije prihvatio prijedlog apelantovog branioca da bi apelant uz obavezno javljanje nadležnoj policiji boravio u stanu ili kući gdje je živio sa prijateljem prije zasnivanja bračne/vanbračne zajednice sa oštećenom. Općinski sud je istakao da na te okolnosti nisu dostavljeni nikakvi dokazi, niti se takvim prijedlogom pružaju garancije da je njima obezbjeđeno i osigurano apelantovo prisustvo, zbog čega je navedeni prijedlog odbijen kao neosnovan.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 1112988 24 Kv od 27. septembra 2024. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju je Općinski sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje da nema dokaza da je došlo do ugrožavanja tjelesnog integriteta ili duševnog zdravlja oštećene. U vezi s tim je navedeno da je u ovoj fazi postupka sasvim dovoljno da je oštećena svojim iskazom potvrdila da je apelant prema njoj preduzeo nasilne i agresivne radnje (kako se to osnovano sumnja), a koje su dodatno potkrijepljene medicinskom dokumentacijom. Pri tome je navedeno da se osporavanje pojedinih povreda u pogledu vremena njihovog nastanka ne mogu utvrditi u ovoj fazi postupka, što će biti predmetom odlučivanja kada se prikupe svi dokazi. U odnosu na žalbene navode koji se odnosili na posebni pritvorski razlog-opasnost od bjekstva i mogućnost izricanja blažih mjera zabrane umjesto pritvora, Općinski sud je ponovio argumentaciju i saglasio se sa zaključcima iz prvostepenog rješenja.
6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je prije svega osporio postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, kao i postojanje posebnog pritvorskog razloga-opasnost od bjekstva. Ističe da u konkretnom slučaju ne postoji opasnost od bjekstva osim činjenice da je strani državljanin. U vezi s tim ističe da zbog situacije u njegovoj matičnoj državi-Palestini ne želi napustiti Bosnu i Hercegovinu u kojoj, kako navodi, legalno boravi kao student. Pri tome navodi da redovni sudovi nisu razmotrili mogućnost izricanja blaže mjere umjesto pritvora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant ukazao na kršenje više različitih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Međutim, budući da se apelacijom problematizira zakonitost apelantovog lišenja slobode temeljem osporenih rješenja, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u smislu poštivanja garancija iz člana 5. Evropske konvencije.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. U svjetlu primjene člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na opće principe iz prakse Evropskog suda u predmetima Merabishvili protiv Gruzije (presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186, sa daljnjim referencama) kada je u pitanju zakonitost lišenja slobode u vezi sa krivičnim postupkom, odnosno proceduralna i materijalna zaštita pritvorenih osoba i sudska obaveza preispitivanja svih pitanja u vezi sa pritvorom.
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora apelantu, u osporenim rješenjima, obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela. Ustavni sud prvenstveno smatra da obrazloženje osporenog prvostepenog rješenja sadrži razloge koji bi, u smislu stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant u mjerodavno vrijeme mogao počiniti krivična djela za koja se tereti. Kada je u pitanju zakonitost postupka za određivanje pritvora, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen temeljem člana 146. stav 1. tačka a) ZKPFBiH-opasnost od bjekstva. Naime, Ustavni sud smatra da osporeno prvostepeno rješenje, koje je potvrđeno osporenim drugostepenim rješenjem, sadrži dovoljno jasno obrazloženje o postojanju okolnosti koje ukazuju na opasnost od apelantovog bjekstva. Ove okolnosti su u ovoj fazi postupka dovoljne da uvjere Ustavni sud da su redovni sudovi dali „relevantne i dovoljne“ razloge za određivanje pritvora apelantu. Dakle, u apelantovom slučaju nije uzeta u obzir samo težina krivičnih djela i zaprijećena kazna za krivična djela, već i konkretne okolnosti postojanja opasnosti od bjekstva. Zbog toga Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu stereotipno formulisane kao i da opasnost od bjekstva nije ocijenjena in abstracto, već je potkrijepljena konkretnim činjenicama, odnosno dokazima. Pritom je, suprotno apelantovim navodima, razmotreno i može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega i dati razlozi zašto nije prihvaćen prijedlog apelantovog branioca da sud apelantu umjesto pritvora odredi mjeru zabrane napuštanja boravišta uz obavezno javljanje nadležnoj policijskoj upravi (vidi tačku 4. ove odluke) .
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman