Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4829/24 („Levent“ d.o.o. Srebrenik)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Hipoteka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4829/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine , u predmetu broj AP-4829/24, rješavajući apelaciju koju je podnio „Levent“ d.o.o. Srebrenik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Levent“ d.o.o. Srebrenik protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 Ip 109602 24 Pž od 27. septembra 2024. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Levent“ d.o.o. Srebrenik protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 30 0 Ip 109602 24 Pž od 27. septembra 2024. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Levent“ d.o.o. Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Enver Hogić, Amir V. Mešić i Azra Rustemović“ iz Tuzle, podnio je 2. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 30 0 Ip 109602 24 Pž od 27. septembra 2024. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio provođenje svih izvršnih radnji koje se vode pred prvostepenim sudom, posebno radnje pražnjenja i predaje u posjed prodanog objekta, odnosno nepokretnosti bliže označene u navedenom prijedlogu, uključujući i stambeno-poslovni objekat na toj parceli do donošenja odluke po apelaciji“.
2. Tražilac izvršenja („Ziraat Bank BH“ d.d. Sarajevo) podnio je prijedlog za izvršenje protiv apelanta na osnovu izvršne isprave – otpravka izvornika ugovora o zasnivanju hipoteke od 19. januara 2018. godine radi naplate. Predloženo je izvršenje zabilježbom, procjenom i prodajom nekretnine. Prvostepeni sud je 7. juna 2022. godine donio rješenje o izvršenju.
3. Rješenjem Općinskog suda u Srebreniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 28. decembra 2023. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 27. septembra 2024. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a njegov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju odbačen kao neblagovremen.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je članom 328. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ako stranka propusti ročište ili rok za preduzimanje neke radnje u postupku i zbog toga izgubi pravo na preduzimanje te radnje, sud će toj stranci na njen prijedlog dopustiti da naknadno obavi tu radnju ako ocijeni da je do propuštanja došlo uslijed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi se usvojio apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Naime, Kantonalni sud je ukazao da dostavnica o prijemu sudskog pismena ima karakter javne isprave koja kao takva dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje. Kantonalni sud je naveo da je dopušteno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, što apelant dostavljenim dokazima nije dokazao. Međutim, čak i u slučaju da prijem rješenja o izvršenju lično nije primio apelantov zastupnik po zakonu, Kantonalni sud je ukazao na član 339. stav (2) ZPP-a koji propisuje da se dostava pravnim licima obavlja predajom pismena licu ovlaštenom za prijem pismena ili zaposleniku koji se tu zatekne. Stoga, u situaciji kada je na dostavnici konstatiran dan prijema navedenog rješenja o izvršenju (21. juni 2022. godine) i svojeručan potpis određenog lica, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantu dostava navedenog rješenja bila u skladu s odredbama ZPP-a. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je apelant bio upoznat s vođenjem izvršnog postupka po prijedlogu tražioca izvršenja i prije 27. novembra 2023. godine jer je bio prisutan na dan procjene predmeta izvršenja te zato što je potpisao zapisnik koji je sačinio sudski izvršilac. Kantonalni sud je ukazao da su neprihvatljivi apelantovi navodi da je sud prije odlučivanja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje bio dužan zakazati ročište jer izvršni sud zakazuje i održava ročište kad je to zakonom određeno ili kad smatra da je održavanje ročišta svrsishodno. Kako je apelant uz prijedlog za povrat u prijašnje stanje dostavio dokaze za svoje činjenične navode iz prijedloga, a nije naveo da ima namjeru da na okolnosti osnovanosti tog prijedloga predloži i izvede druge dokaze i da u tom smislu sud zakaže ročište, to nije postojala obaveza suda da ročište održi prije odluke o navedenom prijedlogu. Kantonalni sud je ukazao da je apelant u žalbi naveo da ne poznaje niti jedan od službenih jezika suda. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je apelant imao mogućnost da o tome obavijesti sud, tj. da u izvršnom postupku komunicira posredstvom tumača, što nije učinio. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant bez primjedbe potpisao zapisnik koji je sačinjen prilikom procjene predmeta izvršenja te da zato u žalbi ne može navoditi da ne zna jedan od službenih jezika, odnosno da zbog toga nije bio upoznat s tim da se vodi navedeni izvršni postupak. Konačno, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odbacio kao neblagovremen apelantov prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju jer je izjavljen nakon proteka roka propisanog odredbom člana 12. stav 3. ZIP-a.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je sud povrijedio pravila postupka dostavljanja pismena stranci i pravo stranke na upotrebu svog jezika i pisma. Ističe da je za rješenje o izvršenju saznao tek 27. novembra 2023. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud dao jasne razloge za svoje odlučenje, o čemu se izjasnio i Kantonalni sud povodom apelantove žalbe, čime su odgovorili na sve navode, koje apelant ponavlja i u apelaciji. S obzirom na to, te kako apelant, osim što ponavlja identične navode, nije ponudio relevantne argumente niti dokaze koji bi ukazali na suprotno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno, odnosno da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-
21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o izvršenju na osnovu izvršne isprave – otpravka izvornika ugovora o zasnivanju hipoteke od 19. januara 2018. godine. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman