Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/22 („Brovis“ d. d. Visoko)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4540/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4540/22, rješavajući apelaciju „Brovis“ d. d. Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Brovis“ d. d. Visoko podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 081643 21 Gž od 12. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Brovis“ d. d. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 2. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 081643 22 Rev od 16. augusta 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 081643 21 Gž od 12. januara 2022. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1211/22 od 11. maja 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 081643 19 P od 24. septembra 2021. godine utvrđeno je da je tužilac H. H., na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), pa je apelant dužan priznati i trpjeti da se on u zemljišnim knjigama uknjiži sa pravom vlasništva 1/1.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je Skupština opštine Visoko, Srez Sarajevo, rješenjem od 25. juna 1966. godine izuzela sporne nekretnine (koje su eksproprisane rješenjem od 10. oktobra 1964. godine) iz eksproprijacije i ostavila ih u posjedu dotadašnjim vlasnicima, odnosno tužiočevom predniku. Također, ukazao je da je na osnovu iskaza svjedokȃ utvrđeno da je tužilac u mirnom i savjesnom posjedu nekretnina od smrti svojih prednika, do danas, da te nekretnine obrađuju i da ih u njihovom posjedu niko nije ometao. Dalje, sud je naveo da je apelant vlasništvo na spornim nekretninama stekao kupovinom u postupku privatizacije 2003. godine, te da se tada uknjižio sa pravom raspolaganja, a nakon toga i sa pravom vlasništva. Pri tome, sud je naveo da apelant nije nikada ušao u posjed spornih nekretnina. Općinski sud je naveo da u postupku privatizacije nije istraživano vanknjižno stanje, iako se sporne nekretnine nalaze izvan ograde koja ograđuje apelantov posjed. U postupku privatizacije sporne nekretnine su bile evidentirane kao društvena svojina, iako su bile vanknjižno vlasništvo tužioca. Ugovorom o kupoprodaji apelant je stekao više prava nego što je imao njegov pravni prednik. Primjenom pravnog načela da niko ne može prenijeti na drugog više prava nego što ga sam ima, Općinski sud je zaključio da apelant ima slabiji pravni osnov, jer je nekretnine stekao od nevlasnika, da te nekretnine nisu bile društvena svojina, da apelantov prednik nije bio posjednik tih nekretnina, niti ih je apelant preuzeo u posjed. Sud se pozvao, između ostalog, na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kojima su propisani uslovi za sticanje prava vlasništva dosjelošću. Imajući u vidu da je tužilac zakonit i savjestan posjednik spornih nekretnina lično od 1986. godine, a njegovi prednici od 1966. godine, Općinski sud je zaključio da je protekao rok od deset godina potreban za sticanje prava vlasništva dosjelošću, te da je on po samom zakonu postao vlasnik tih nekretnina.

5. Kantonalni sud je presudom broj 41 0 P 081643 21 Gž od 12. januara 2022. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sadržaj rješenja o izuzimanju od eksproprijacije od 25. juna 1966. godine. Naime, sud je ukazao da je apelant zanemario da je na glavnoj raspravi održanoj 2021. godine, nakon što je izvršen uvid u ovjerenu kopiju navedenog rješenja, izjavio da na navedeni dokaz nema primjedbi. Stoga, naveo je da su neosnovani apelantovi prigovori da je prvostepeni sud odluku donio na osnovu rješenja iz 1966. godine koje nije pravosnažno. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je tužilac zakonit i savjestan posjednik spornih nekretnina te da je vlasništvo stekao na osnovu dosjelosti po isteku zakonskog roka od 10 godina, propisanog članom 32. stav 1. ZVPO-a. Kantonalni sud je naveo da je rok od 10 godina istekao 1996. godine jer je tužilac nekretnine naslijedio 1986. godine.

6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

7. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime apelant navodi da nije jasno na osnovu kojih dokaza su redovni sudovi utvrdili da su tužilac i njegovi prednici bili posjednici spornih nekretnina, kada su stupili u posjed tih nekretnina i od kada se računao početak vremena potrebnog za dosjelost. S tim u vezi, apelant navodi da je tužilac bio dužan da dokaže te činjenice, a da je u konkretnom slučaju to izostalo. Osim toga, apelant navodi da sudovi nisu mogli, kao dokaz, cijeniti rješenje o izuzimanju od eksproprijacije od 25. juna 1966. godine budući da tužilac nije dostavio original, nego fotokopiju navedenog rješenja. Također, navodi da je bio savjestan kupac jer je 2003. godine na osnovu zakonitog osnova postao vlasnik spornih nekretnina, što su sudovi zanemarili, te su nesavjesnost tužioca stavili njemu na teret.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud, neće djelovati kao sudovi „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZVPO-a, u obrazloženju osporene odluke razmotrio sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoju odluku. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno ukazao da je tužilac sporne nekretnine naslijedio 1986. godine, te da je rok za sticanje prava vlasništva po osnovu dosjelosti, predviđen odredbama člana 32. stav 1. ZVPO, istekao 1996. godine. Također, Ustavni sud podsjeća da je u praksi razmatrao skoro identične apelacione navode (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-4223/22 od 11. jula 2024. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4540/22 („Brovis“ d. d. Visoko) | Sudska praksa | Aktio