Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3564/24 (D.P.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3564/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3564/24 , rješavajući apelaciju D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. P. protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske broj T12 0 KTP 0002026 24 od 9. jula 2024. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 23. augusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) broj T12 0 KTP 0002026 24 od 9. jula 2024. godine.
2. Naredbom o neprovođenju istrage Republičkog javnog tužilaštva - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Posebno odjeljenje) od 25. juna 2024. godine odlučeno je da se neće provesti istraga po apelantovoj krivičnoj prijavi protiv prijavljenog fizičkog lica (S. Ž.) jer prijavljeno djelo nije krivično djelo. U obrazloženju naredbe Posebno odjeljenje je navelo da je apelant podnio krivičnu prijavu protiv navedenog lica koje je obavljalo funkciju vršioca dužnosti glavnog tužioca Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci. U vezi s tim, istaklo je da iz apelantovih navoda proizlazi da je prijava podnesena zbog postojanja osnova sumnje da je prijavljeni izvršio krivično djelo povrede zakona od strane sudije ili javnog tužioca iz člana 346. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Pri tome, navelo je da je apelant svoje navode zasnivao na tvrdnji da je prijavljeni kao glavni tužilac, donio nezakonitu odluku u drugom istražnom predmetu koji se odnosio na neplaćanje alimentacije, te da je na taj način apelantovom djetetu prouzrokovao štetu u određenom iznosu. Međutim, Posebno odjeljenje je istaklo da je prijavljeni u tom predmetu postupao u okviru svojih zakonskih ovlaštenja i da je u svojstvu glavnog tužioca donio zakonitu odluku kojom je okončan sporni istražni predmet. Imajući u vidu navode iz apelantove krivične prijave, Posebno odjeljenje je zaključilo da apelant nije naveo niti jednu radnju izvršenja ili namjeru prijavljenog, kojim bi se ostvarila obilježja krivičnog djela povrede zakona od strane sudije ili javnog tužioca iz člana 346.
KZRS.
3. Rješenjem Republičkog javnog tužilaštva od 9. jula 2024. godine odbijena je kao neosnovana apelantova pritužba izjavljena protiv navedene naredbe. U obrazloženju osporenog rješenja Republičko javno tužilaštvo je navelo da je izvršen uvid u kompletan spis predmeta i izvršene detaljne analize priloženih dokaza, te da su u navedenoj naredbi jasno obrazloženi razlozi na osnovu kojih je zaključeno da prijavljeno djelo očigledno nije krivično djelo.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te je ukazao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da se apelant pozvao na pravo na život. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz sadržaja prava na život, kako je to garantovano članom 2. Evropske konvencije, proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantuje pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zajamčeno pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-
2332/07 od 25. februara 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći ovo u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi kojima ukazuje da je prijavljeno lice donijelo nezakonitu odluku u drugom istražnom predmetu uslijed čega je prouzrokovana šteta apelantovom djetetu, ne dovode u pitanje poštovanje standarda iz člana iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te su stoga ti navodi ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Također, apelant smatra da je žrtva i povrede prava lica da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud najprije ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi naveo da član 3. Evropske konvencije štiti neke od osnovnih vrijednosti demokratskog društva. To je jedno od „apsolutnih prava“ Evropske konvencije, od čijeg poštovanja države nikada ne mogu odstupati, čak ni u periodu rata. U vezi procesnih garancija člana 3. Evropske konvencije, zabrana mučenja i nečovječnog postupanja nameće državi obavezu da efikasno istraži sve tvrdnje o takvom postupanju i da, prema potrebi, krivično goni navodne počinioce. Međutim, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja smatra kako se navodi iz apelacije ni na koji način ne mogu dovesti u vezu sa povredom navedenog prava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom postupku odlučeno da se neće provoditi istraga protiv prijavljenog lica zbog moguće štete koju je to lice prouzrokovalo apelantovom djetetu, eventualnim vršenjem krivičnog djela povrede zakona od strane sudije ili javnog tužioca. Stoga, navodi apelanta ne ulaze u opseg člana 3. Evropske konvencije, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1102/22 od 6. jula 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Razmatrajući pitanje da li su u konkretnom slučaju na apelanta primjenjive garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se postupak u kojem je donesena osporena odluka, odnosi na „osnovanost krivične optužbe“ protiv trećeg lica, u kojem se apelant pojavljuje u svojstvu podnosioca krivične prijave. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, u krivičnim postupcima, član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se „utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe“, zato što se samo takva osoba može smatrati „žrtvom“ u smislu tog člana. Obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv druge osobe, prevazilazilo bi jezičke okvire tumačenja navedenog člana 6. (vidi, Ustavni sud, između ostalih, Odluke o dopustivosti br. AP-19/02 od 17. marta 2004. godine, AP-2641/17 od 7. septembra 2017. godine i AP-3809/20 od 12. januara 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Iz navedenog proizlazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Imajući u vidu ovakav zaključak, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesorno pravo) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U skladu sa navedenim, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman