Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4880/24 (JP Grijanje d.o.o. Kakanj)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
- Privatizacija
- Zastara
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4880/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-4880/24, rješavajući apelacije JP Grijanje d.o.o. Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JP „Grijanje“ d.o.o. Kakanj podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 36 0 I 061441 24 Gž od 20. augusta 2024. godine, 36 0 I 061437 24 Gž od 20. augusta 2024. godine, 36 0 I 061435 24 Gž od 20. augusta 2024. godine, 36 0 I 061471 24 Gž2 od 18. septembra 2024. godine, 36 0 I 061460 24 Gž od 11. septembra 2024. godine, 36 0 I 061430 24 Gž od 18. septembra 2024. godine, 36 0 I 061447 24 Gž od 24. septembra 2024. godine i 36 0 I 061446 24 Gž od 18. septembra 2024. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije JP „Grijanje“ d.o.o. Kakanj podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici br. 36 0 I 061441 24 Gž od 20. augusta 2024. godine, 36 0 I 061437 24 Gž od 20. augusta 2024. godine, 36 0 I 061435 24 Gž od 20. augusta 2024. godine, 36 0 I 061471 24 Gž2 od 18. septembra 2024. godine, 36 0 I 061460 24 Gž od 11. septembra 2024. godine, 36 0 I 061430 24 Gž od 18. septembra 2024. godine, 36 0 I 061447 24 Gž od 24. septembra 2024. godine i 36 0 I 061446 24 Gž od 18. septembra 2024. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Grijanje d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Semir Mušija advokat iz Kakanja, podnio je 4. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 I 061441 24 Gž od 20. augusta 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 I 061441 22 I 2 od 17. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4880/24.
2. Apelant je 4. decembra 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 36 0 I 061437 24 Gž od 20. augusta 2024. godine i Rješenja Općinskog suda broj 36 0 I 061437 22 I 2 od 17. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4881/24.
3. Apelant je 4. decembra 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 36 0 I 061435 24 Gž od 20. augusta 2024. godine i Rješenja Općinskog suda broj 36 0 I 061435 22 I od 18. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4882/24.
4. Apelant je 4. decembra 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 36 0 I 061471 24 Gž2 od 18. septembra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda broj 36 0 I 061471 23 I 2 od 25. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4883/24.
5. Apelant je 4. decembra 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 36 0 I 061460 24 Gž od 11. septembra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda broj 36 0 I 061460 22 I od 18. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4884/24.
6. Apelant je 4. decembra 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 36 0 I 061430 24 Gž od 18. septembra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda broj 36 0 I 061430 22 I od 18. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4885/24.
7. Apelant je 5. decembra 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 36 0 I 061447 24 Gž od 24. septembra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda broj 36 0 I 061447 22 I od 21. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4911/24.
8. Apelant je 5. decembra 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 36 0 I 061446 24 Gž od 18. septembra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda broj 36 0 I 061446 22 I od 24. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-4912/24.
9. Apelant je u svim apelacijama zahtijevao da Ustavni sud donese privremene mjere, kojima bi naložio odlaganje provođenja rješenja o izvršenja Općinskog suda do donošenja odluka o apelacijama.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4880/24.
Činjenice
11. Tražioci izvršenja (zaposlenici kod apelanta) i apelant su 24. maja 2012. godine, pred Općinskim sudom, zaključili sudsku nagodbu kojom se apelant obavezao tražiocima izvršenja isplatiti određene novčane iznose na ime neisplaćenih plata i regresa. Sudskom nagodbom je precizirano da je apelant obavezan isplatiti sporni novčani iznos tražiocima izvršenja u roku od 30 dana od dana upisa u sudski registar novog vlasnika iz procesa privatizacije. Osim toga, ugovoreno je da će apelant sporne iznose isplatiti u roku od 30 dana ukoliko nekom od tražilaca izvršenja otkaže ugovor o radu – zbog proglašenja tehnološkim viškom ili u ostalim slučajevima prestanka njihovog radnog odnosa, ili od dana upisa statusne promjene apelanta u sudskom registru.
12. Tražioci izvršenja su podnijeli prijedloge za izvršenje protiv apelanta i to na osnovu izvršne isprave – sudske nagodbe. Općinski sud je rješenjima iz 2022. godine usvojio prijedloge tražilaca izvršenja.
13. Osporenim rješenjima Općinskog suda odbijeni su apelantovi prigovori izjavljeni protiv rješenja o izvršenju. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se nisu ostvarili odložni uvjeti pod kojim je zaključena sudska nagodba tj. da nije došlo do privatizacije apelanta, da nije bilo statusnih promjena niti su tražioci izvršenja prestali biti apelantovi zaposlenici. Općinski sud je naveo da je potrebno napraviti razliku između dospjelosti obaveze i roka za dobrovoljno ispunjenje obaveze. U tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da iz sudske nagodbe jasno proizlazi da je potraživanje tražilaca izvršenja dospjelo, jer se potraživanja odnose na isplatu neisplaćenih plata i regresa za određeni period. Dakle potraživanja su iz radnog odnosa. Imajući u vidu period na koji se odnosi potraživanje i datum kada je zaključena sudska nagodba kao izvršna isprava, Općinski sud je ocijenio da je jasno da je potraživanje tražilaca izvršenja, u trenutku zaključenja sudske nagodbe, već bilo dospjelo. Osim toga, s obzirom da se radi o potraživanju iz radnog odnosa, Općinski sud je ocijenio da su primjenjive odredbe Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), kojima je propisano da razdoblje za isplatu plaće ne može biti duže od 30 dana. Stoga, Općinski sud je zaključio da je potraživanje tražilaca izvršenja dospjelo. Općinski sud je, primjenom relevantnih odredaba Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zaključio da nisu osnovani apelantovi prigovori. Pri tome, Općinski sud je naveo da iz sadržaja izvršne isprave proizlazi da je rok za dobrovoljno ispunjenje dospjele obaveze uslovljen privatizacijom apelanta ili prestankom radnog odnosa tražilaca izvršenja. Kako niti jedan od navedenih uslova nije nastupio, niti je apelant ispunio svoju dospjelu obavezu iz izvršne isprave, Općinski sud je zaključio da je paricioni rok protekao, jer protek roka od nepunih 10 godina od nastanka izvršne isprave predstavlja i više nego razuman rok za saznanje da do procesa privatizacije neće ni doći. Istovremeno, navedeni period predstavlja više nego razuman rok u kojem bi apelant mogao da ispuni svoju obavezu. Stoga, Općinski sud je zaključio da je protekao rok za dobrovoljno izvršenje iz sudske nagodbe, pa tražioci izvršenja imaju osnova za podnošenje prijedloga za izvršenje. Općinski sud je naveo da bi svako drugačije tumačenje u ovakvoj situaciji, u kojoj apelant kao izvršenik nije obuhvaćen privatizacijom niti je izvjesno da će biti obuhvaćen ubuduće, imalo za posljedicu da sporna potraživanja zastare u skladu sa članom 379. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
14. Osporenim rješenjima Kantonalnog suda odbijene su apelantove žalbe i potvrđena prvostepena rješenja, pri čemu su prihvaćeni zaključci prvostepenog suda o neosnovanosti izjavljenih prigovora. Apelacioni navodi
15. U svim navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je Kantonalni sud u predmetu koji je činjenično i pravno identičan njegovom donio rješenje kojim je u konačnici izvršni postupak obustavio, te je kao prilog toj tvrdnji dostavio navedeno rješenje od 9. decembra 2022. godine. Apelant navodi da je Kantonalni sud bez ikakvog obrazloženja promijenio zauzeti stav, odnosno odstupio od ranije zauzetih zaključaka i mišljenja što vodi do stvaranja pravne nesigurnosti i kršenju vladavine prava.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće te da je u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-
3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
18. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o postupcima izvršenja u kojima apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje ako se postupak izvršenja ne odnosi na novo i posebno utvrđivanje građanskih prava i obaveza prema apelantu u poređenju s parničnim postupkom koji mu je prethodio. Međutim, Ustavni sud, podsjeća i na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna www.ustavnisud.ba).
19. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjima Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovim žalbama izjavljenim u izvršnim postupcima, koji su pokrenuli tražitelji izvršenja protiv apelanta na osnovu sudske nagodbe. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u izvršnom postupku nisu utvrđivana apelanotova „nova građanska prava i obaveze“, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupci koji su rezultirali osporenim rješenjima Kantonalnog suda ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
20. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
21. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu jer je osporenim rješenjima dozvoljeno izvršenje na apelantovim novčanim sredstvima. U vezi sa pitanjem da li je miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZIP koje su jasne i dostupne. Stoga, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovo pravo na imovinu ispunjava uslov zakonitosti, u smislu standarda Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu imalo za cilj zaštitu prava drugih, u ovom slučaju tražilaca izvršenja, što nesumnjivo predstavlja legitiman cilj miješanja. Zatim, Ustavni sud ukazuje da su Općinski sud i Kantonalni sud utvrdili da iz sadržine zapisnika o sudskoj nagodbi proizlazi da je potraživanje tražitelja izvršenja već bilo dospjelo na dan zaključenja sudske nagodbe. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-2474/20, razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U navedenom predmetu Općinski sud je utvrdio da je potraživanje tražitelja izvršenja koje se odnosi na ime razlike plaće za navedeni period već bilo dospjelo na dan zaključenja sudske nagodbe. S obzirom da se u nagodbi apelant obavezao da će obavezu iz sudske nagodbe isplatit najkasnije do završetka privatizacije, pa kako apelant do podnošenje prijedloga za izvršenje svoju dospjelu obavezu nije ispunio, niti je apelant obuhvaćen procesom privatizacije, Općinski sud je naveo da ima osnova da se nakon proteka razumnog roka od zaključenja sudske nagodbe zahtijeva da apelant tu obavezu ispuni, dakle smatra se da je paricioni rok protekao (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2474/20 od 9. septembra 2020. godine; dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je praksa Ustavnog suda iz odluke AP-2474/20 primjenjiva u okolnostima konkretnog slučaja budući da ima osnova da se nakon proteka razumnog roka od zaključenja sudske nagodbe zahtijeva da apelant tu obavezu ispuni. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je odbijanjem apelantove žalbe i prigovora protiv rješenja o izvršenju postignut pravičan odnos zaštite imovinskih interesa tražilaca izvršenja i zaštite apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije stavljen poseban i pretjeran teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
22. U vezi sa apelantovim navodima o nedosljednosti sudske prakse, Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda jedan od osnovnih vidova vladavine prava načelo pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282.), koje, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141.). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je rješenje Kantonalnog suda, koje je apelant dostavio uz apelaciju i na koje se poziva doneseno 9. decembra 2022. godine. U tom rješenju Kantonalni sud je donio rješenje kojim je u konačnici izvršni postupak obustavio. Međutim, Kantonalni sud je na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda održanoj 17. aprila 2023. godine zauzeo stav da je potraživanje tražilaca izvršenja dospjelo. Nakon toga, Kantonalni sud je donio niz odluka, osporenih apelacijom, u kojima je zauzeo stav da je potraživanje tražilaca izvršenja dospjelo i kojima je odbio apelantove prigovore i rješenja o izvršenju održao na snazi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, promjena prakse Kantonalnog suda nije proizvoljna, nego je rezultirala nastojanjem tog suda da se o istom pravnom pitanju usaglasi praksa na teritoriji Zeničko – dobojskog kantona, a sve radi poštovanja načela pravne sigurnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donijete upravo u skladu sa stavom Kantonalnog suda zauzetom na sjednici građanskog odjeljenja tog suda u takvim predmetima. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa pravne sigurnosti zbog nedosljednosti sudske prakse.
23. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantove prijedloge za donošenje privremenih mjera.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić