Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4975/23 (M. V.)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Nehumano postupanje
  • Uslovi pritvora ili zatvora
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4975/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4975/23 , rješavajući apelaciju Milorada Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Vuković protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 23 Kž 13 od 11. oktobar 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Vuković iz Banja Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vanja Pavlović advokat iz Banje Luke, podnio je 29. novembra 2023 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 029460 23 Kž 13 od 11. oktobar 2023. godine. Apelant je predložio donošenje privremene mjere, kojim bi se apelant pustio iz pritvora, do donošenja odluke po apelaciji, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uslovima u pritvoru. Odlukom broj AP-4975/23, od 28. decembra 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev.

2. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je rješenje broj 11 0 K 029460 22 K od 26. septembra 2023. godine, kojim je apelantu produžio pritvor zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, odnosno zbog pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP). U rješenju je navedeno da pritvor može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi.

3. U rješenju je navedeno da je apelanat osuđen prvostepenom presudom od 26. septembra 2023. godine zbog krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, te mu se pritvor nakon izricanja presude produžava na osnovu člana 203. stav 3. ZKP. Okružni sud nadalje navodi na osnovu kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja, ukazujući na ranije rješenja o pritvoru, kao i na potvrđenu optužnicu.

4. Nadalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP, Okružni sud je ukazao na 16 ranijih osuda, da je apelant osuđivan za istovrsno krivično djelo, dakle da je u pitanju specijalni povratnik. Uzimajući u obzir činjenicu da osude za ranije učinjena krivična djela nisu postigle svrhu specijalne prevencije, kao i da način izvršenja krivičnog djela iz potvrđene optužnice predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, ukoliko bude pušten da se brani sa slobode, mogao ponoviti isto ili slično krivično djelo. Okružni sud je nadalje naveo da je apelant nezaposlen, bez stalnih izvora prihoda i imovine i da se izdržava od pomoći roditelja, kao i da je nesporno konzument skupe opojne droge kokain za čije se neovlašteno prometovanje u Banjaluci tokom više godina osnovano sumnjiči u ovom krivičnom predmetu. Slijedom navedenog sud zaključuje da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti isto ili neko drugo krivično djelo kako bi na taj način pribavljao novac potreban za egzistencijalne potrebe i nabavku opojne droge kokain za ličnu upotrebu. Stoga je sud zaključio da i dalje egzistira i poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP i da se nekom blažom mjerom ne bi mogla postići ista svrha, tj. otkloniti realna opasnost od apelantove nove kriminalne aktivnosti.

5. Rješenjem broj 11 0 K 029460 23 Kž 13, od 11. oktobra 2023. godine Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je naveo da se apelant neosnovano poziva na nepostojanje osnovane sumnje. Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 203. stav 1. ZKP kojom je propisano da će sud optuženom produžiti pritvor kada izrekne presudu na kaznu zatvora, ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tačka a), v) i g). Vrhovni sud navodi da sud odluku o pritvoru u ovoj fazi postupka donosi po službenoj dužnosti, pri čemu je dužan da ispita postojanje samo posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačke a), v) i g) ZKP, jer je donijeta prvostepena presuda.

6. U vezi sa apelantovim prigovorima kojima je osporavao postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, po mišljenju Vrhovog suda, u pobijanom rješenju su dati argumentovani razlozi zbog čega postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ukoliko bude pušten na slobodu, ponoviti krivično djelo. Dalje je sud ukazao da odredba člana 90 KZ predviđa mogućnost zakonske rehabilitacije samo pod uslovom da osuđeni u vremenu propisanom odredbama tog člana ne izvrši novo krivično djedo. U konkretnom slučaju, u pogledu apelanta kao višestrukog povratnika u vršenju krivičnih djela kojem je izrečeno 16 osuda, nisu se stekli uslovi za primjenu citirane zakonske odredbe. Vrhovni sud je naveo da se pobijanim rješenjem pravilno ova okolnost dovodi u vezu sa ostalim okolnostima, uključujući njegovo imovno stanje i nezaposlenost, što u svojoj ukupnosti, a u kontekstu prirode krivičnih djela za čije se počinjenje osnovano sumnjiči, opravdava bojazan da će ovaj optuženi boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Vrhovni sud je naveo da je odbrana ukazivala na mogućnost mjera zabrane. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da je prvostepeni sud je dao obrazloženje o primjenama mjera zabrane kada je utvrdio da je neophodno produžiti pritvor.

7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz čl. II/3.b), d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. 5. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava razloge koje je sud naveo u vezi sa postojanjem osnovane sumnje, te se poziva na određene dijelove osuđujuće presude u kojima „sud priznaje“ da u odnosu na apelanta nema dokaza. Također, ukazuje da se rješenje poziva na svjedoke koji uopšte ne dovode apelanta u kontekst izvršenja krivičnog djela. Apelant navodi da je u pritvoru skoro dvije godine i da sud ponavlja iste razloge u rješenjima kojima mu je produžavao pritvor. Apelant smatra da ga u ovom postupku „tereti“ samo njegova prošlost i krivična djela izvršena u mladosti. Dalje, sud je cijenio činjenicu da je nezaposlen i da mu pomažu roditelji kao posebne okolnosti, pri čemu je načinom obrazloženja prekršio pretpostavku nevinosti. Pri tome, prema mišljenju apelanta, diskriminisan je po osnovu „ranije osuđivanosti“ i socijalnog statusa. Apelant se također žali na tok postupka, odnosno kako je sud zakazivao ročišta za glavni pretres u pritvorskom predmetu, kao i da sud nije odgovorio na njegove četiri molbe da se pusti iz pritvora zbog zdravstvenih razloga. Apelant ukazuje da mu je u junu 2023. godine dijagnosticiran „Raynaud sindrom“, te mu se stanje pogoršava uslijed vlage i betona u pritvoru. Apelant navodi da je podnio molbu i Tužilaštvu da odustane od zahtjeva za pritvor zbog njegovog zdravstvenog stanja, o čemu također nikada nije dobio odgovor. Takođe apelant ukazuje da o njegovim molbama za ukidanje pritvora i pored intevencija na glavnom pretresu, sud nije reagovao, te je samo donosio rješenja u okviru dvomjesečne kontrole. Prema navodima apelanta sud nikada nije razmotrio ni mogućnost izricanja blažih mjera. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu njegovih prava, da mu se naknadi šteta i troškovi sastava apelacije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W. A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, broj predstavke 38958/16, tač. 32. i 33. sa daljnjim referencama). Osim toga, svako lišenje slobode mora biti „zakonito“, što uključuje i poštivanje „zakonom propisanog postupka“. U vezi s tim, Evropska konvencija upućuje na nacionalno pravo i postavlja obvezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i procesnim pravilima tog prava (vidi, Evropski sud, Asanović protiv Crne Gore, presuda od 20. maja 2021. godine, broj predstavke 52415/18, tačka 64. sa daljnjim referencama).

11. U konkretnom slučaju, nesporno je da je apelant prvostepenom presudom Okružnog suda proglašen krivim da je počinio krivično djelo i da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. To znači da postoji direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju apelantovog pritvora. Ono što apelant ističe u apelaciji i na čemu istrajava je da nema osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Međutim, pritvor apelantu je produžen jer je donijeta osuđujuća prvostepena presuda, a svoje navode koje iznosi u apelaciji apelant može iznositi u daljem toku postupka, odnosno u postupku po žalbi, o čemu će odlučiti sud. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 203. stav 1. ZKP-a, propisano određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude i da se ono vezuje za ocjenu suda da postoje razlozi iz člana 197. stav 1. tač. a), v) i g) ZKP-a. Ustavni sud smatra da je Okružni sud cijenio relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti i, na osnovu toga, zaključio da postoje razlozi za produženje apelantovog pritvora, odnosno da postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, koja je propisana članom 197. stav 1. tačka v) ZKP-a. Obrazloženja koja su redovni sudovi dali u vezi sa navedenim okolnostima Ustavni sud smatra jasnim, preciznim i dovoljno obrazloženim (vidi, tač. 4. i 6. ove odluke). Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti i to apelantovu ličnost, raniju osuđivanost, djelo za koje je osuđen i životne prilike. Na osnovu toga su zaključili da bi apelant mogao ponoviti ili izvršiti novo krivično djelo. Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede prava apelanta na pretpostavku nevinosti. Također, Ustavni sud ukazuje da načinom kako je sud obrazložio postojanje iteracijske opasnosti apelant nije diskriminisan, kako to apelant navodi u apelaciji. Naime, radi se o okolnostima koje je sud cijenio prilikom odlučenja o pritvoru, a što je uobičajeno u ovakvim predmetima.

12. Ostali navodi koji se tiču revnosti postupka u pritvorskom predmetu, te kako je sud donosio rješenja u ranijoj fazi postupka apelant je isticao u apelaciji AP -3598/23. Osim toga, ovi prigovori se odnose na raniju fazu postupka i ranije postupanje u okviru člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 3. Evropske konvencije. Ustavni sud opet konstatuje da je predmet osporavanja apelacijom pritvor nakon donošenja prvostepene presude, te da u konkretnom slučaju trebaju biti ispunjene garancije iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Stoga, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, zbog čega se ne može reći da su osporena rješenja nezakonita ili proizvoljna.

13. Dalje, apelant u konkretnom predmetu ističe i povredu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U apelaciji apelant ukazuje da je obilio, te da mu se zdravstveno stanje pogoršava zbog uslova u pritvoru.

14. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud u predmetu Kudla protiv Poljske, predstavka broj 30210/96, presuda od 26 oktobra 2000 godine, st. 93-94, naveo šta predstavlja nehumano i ponižavajuće postupanje. Također je navedeno da mjere lišavanja slobode često mogu uključivati takav element. Ipak, ne može se reći da izvršenje pritvora samo po sebi postavlja pitanje prema članu

3. Evropske konvencije. Također, taj član ne može tumačiti tako da propisuje opštu obavezu oslobađanja pritvorenika iz zdravstvenih razloga ili njegovog smještaja u civilnu bolnicu, kako bi mu se omogućilo da dobije određenu vrstu medicinskog tretmana.

15. Dakle povredu člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije apelant vidi u činjenici da o njegovim ranijim molbama za ukidanje pritvora, iznijetim tokom suđenja, redovni sud nije odlučio ni kada je ukazao da mi je narušeno zdravlje. Ove navode, Ustavni sud je ispitao u apelaciji AP-3598/23, u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije, te je utvrdio da je apelacija neosnovana. Kako je navedeno u Odluci AP-3598/23, Vrhovni sud je ove apelantove navode razmotrio i zaključio da to nije okolnost zbog koje apelant ne bi mogao biti u pritvoru, s obzirom na to da je apelantu u pritvoru pružena adekvatna medicinska njega. Dakle, apelant opet ponavalja iste navode, dovodeći ih sada u vezi sa povredom prava na navodno nehumano postupanje. Međutim, Ustavni sud ukazuje, a isto proizlazi i iz prakse Evropskog suda, da samo zbog činjenice da je apelant bolestan ne znači da ne može biti u pritvoru. Osim toga, iz zdravstvene dokumentacije dostavljene uz konkretnu apelaciju, nesporno je da apelant i u pritvoru dobija potrebnu zdravstvenu pomoć i njegu. Imajući u vidu prethodni zaključak da je apelantov pritvor određen u skladu sa članom 5. stav a) Evropske konvencije, činjenica da je apelant u pritvoru samo po sebi ne ukazuje i na nehuman tretman, kako apelant ističe.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev da mu se dosudi naknada zbog povrede prava, dok troškovi sastava apelacije nisu predviđeni Pravilima Ustavnog suda.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4975/23 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio