Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4080/22 (H. P.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4080/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-4080/22, rješavajući apelaciju Hamida Pehlivanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hamida Pehlivanovićapodnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 038609 21 Rev od 2. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamid Pehlivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 29. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 038609 21 Rev od 2. juna 2022. godine.
2. Apelant je 10. juna 2016. godine podnio tužbu protiv I. B. i T. B. ( u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi), radi isplate duga. U tužbi je naveo da je sa tuženim zaključio ugovor 2005. godine (ovjeren kod notara 2008. godine) kojim su precizirali prava i obaveze u vezi sa njihovim zajedničkim djelovanjem i osnivanjem zajedničkog privrednog društva „Brax“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: zajedničko preduzeće). Apelant tvrdi da tuženi nisu uložili dogovorena novčana sredstva u zajedničko preduzeće. S druge strane, tuženi su osporili tužbeni zahtjev i naveli da apelant ignorira faktičko stanje i poduzete poslovne aktivnosti, kao i druge okolnosti koje su sporazumom uredili sa apelantom. Pored toga su naveli da je apelant svoj suvlasnički dio otuđio, kao i da su 2013. godine zaključili Ugovor o podjeli imovine kojim su između ostalog derogirali ranije ugovore.
3. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 038609 20 P2 od 10. novembra 2020. godine obavezani su tuženi da apelantu isplate iznos od 280.000,00 Eura u protivvrijednosti 547.632,40 KM, kao i da mu naknade troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da među strankama nije sporno da su bili u poslovnom odnosu, kao i da su zaključili Ugovor 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim su regulisali svoja prava i obaveze i upravljanje zajedničkim preduzećem. Stranke su se, između ostalog, članom 3. ugovora dogovorile da udruže finansijska sredstva (u iznosima od po 280.000,00 Eura) za kupnju trgovačkog društva „Cincar“ Livno ( u daljnjem tekstu: „Cincar“) i njegovu preregistraciju u zajedničko preduzeće. Dalje, sud je utvrdio da je apelant sa V. G. (u daljnjem tekstu: treće lice) 31. decembra 2013. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je prenio trećem licu 50% vlasništva na nekretninama „Cincar“. Istog datuma apelant i tuženi su kod notara zaključili Ugovor o podjeli zajedničke imovine – nekretnine društva „Cincar“, u kojem je konstatovano da je apelant prodao svoj cjelokupni udio trećem licu. Između ostalog, dogovoreno je da taj ugovor derogira sve prethodno sklopljene ugovore koji su sklopili apelant i tuženi. Općinski sud je naveo da apelant zahtjevom traži povrat svojih novčanih sredstava koje je predao prvotuženom radi zajedničkog poslovanja. Dalje je obrazloženo da prvotuženi u postupku nije dokazao da je, u skladu sa spornim ugovorom, uložio isti iznos sredstava kao i apelant, odnosno da tuženi nisu ispunili svoju obavezu iz člana 3. navedenog ugovora. Pri tome, sud je konstatovao da je sporni ugovor bio osnov poslovnog odnosa između apelanta i tuženih. Dakle, obzirom da je apelant bio vlasnik zajedničkog preduzeća sa udjelom od 50%, sud je zaključio da je osnovan njegov zahtjev za povrat uloženog novca u iznosu od 280.000,00 Eura. Pri tome, apelant je na osnovu potvrde od 27. juna 2007. godine dokazao da je predao sporni iznos prvotuženom, dok tuženi nisu ispunili svoju obavezu ulaganja iste vrijednosti novca.
4. Presudom Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 038609 21 Gž2 od 29. juna 2021. godine uvažena je žalba tuženih i preinačena je prvostepena presuda, na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Apelant je obavezan da tuženim naknadi troškove postupka.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da prvostepeni sud nije mogao udovoljiti apelantovom tužbenom zahtjevu. Naime, apelant nije dokazao ni osnovanost ni visinu tužbenog zahtjeva, odnosno nije predlagao dokaze na okolnost utvrđenja ulaganja apelanta i tuženih u „zajedničko djelovanje u poslovnom poduhvatu i diobu očekivane dobiti“. Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije cijenio da je apelant stekao pravo suvlasništva na ½ dijela nekretnina društva „Cincar“ koje je kupoprodajnim ugovorom od od 31. decembra 2013. godine prodao trećem licu. Također, nije cijenio apelantovu izjavu iz tog kupoprodajnog ugovora kojom se obavezao da na predmetnim nekretninama neće osporavati i polagati bilo kakvo pravo prema tuženim i kupcu, kao i da „neće ispostavljati bilo kakve odštetne zahtjeve koji proizlaze iz bilo kakvih poslovnih odnosa između njih“. Dalje je obrazloženo da je nad zajedničkim preduzećem u međuvremenu zaključen stečajni postupak, te da između stranaka nikada nije napravljen obračun poslovanja na temelju kojeg bi se utvrdile relevantne činjenice za odlučivanje po apelantovom tužbenom zahtjevu. Kantonalni sud je istakao da ulaganje u poslovanje zajedničkog preduzeća ne daje apelantu pravo da traži povrat uloženog bez sagledavanja cjelokupnog poslovanja i ulaganja apelanta i tuženih. U vezi s tim je obrazloženo da je zaključivanjem ugovora u 2013. godini došlo do prestanka poslovne saradnje parničnih stranaka i diobe imovine bivšeg društva „Cincar“, te pokretanja i okončanja stečajnog postupka nad zajedničkim preduzećem.
Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je zbog neispunjenja obaveze vraćanja kredita banci, u skladu sa odredbom člana 125. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odustao od ugovora zaključenog 31. decembra 2013. godine. Naime apelant po istom osnovu vodio drugi parnični postupak u kojem je donesena pravomoćna presuda na osnovu koje je djelimično naplatio svoja potraživanja. Obrazloženo je da je djelimičnim namirenjem u tom postupku apelant namiren i po pitanju potraživanja u ovom postupku, u odnosu na predaju novca koja je konstatirana u potvrdi od 27. juna 2007. godine. Istaknuto je da se apelant po istom osnovu ne može namiriti dva puta. Kantonalni sud je osim toga istakao da prvostepena presuda ne sadrži odredbe materijalnog prava na osnovu kojih su tuženi obavezani platiti apelantu sporni iznos. Također, nije obrazloženo na koji način je utvrđena visina potraživanja, jer nisu predlagani ni provođeni dokazi na okolnost utvrđenja ulaganja stranaka u „poslovni poduhvat“. Osim toga je obrazloženo da je prvostepeni sud zanemario prigovor zastarjelosti spornog potraživanja koji su istakli tuženi. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da je apelant, za potraživanja koja su konstatovana potvrdom od 27. juna 2007. godine, podnio tužbu 10. juna 2016. godine pa je nastupila apsolutna zastara potraživanja u skladu sa odredbom člana 371. ZOO. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 386, 387, 396. i 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu tj. imajući u vidu da je apelant u cjelosti odbijen sa postavljenim tužbenim zahtjevom.
6. Vrhovni sud je presudom broj 68 0 P 038609 21 Rev od 2. juna 2022. godine odbio apelantovu reviziju, kao i zahtjev za naknadu troškova sastava revizije. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da apelant prigovorima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP nije dopušteno u reviziji. Obrazloženo je da je drugostepeni sud, suprotno apelantovim prigovorima, svestrano razmotrio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, pri čemu je za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanta vezano za navodnu pristrasnost što je detaljno obrazložio. Dalje, Vrhovni sud je zaključio je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno da je drugostepena presuda pravilna i zakonita jer je drugostepeni sud pravilno cijenio ugovore koje su zaključili apelant i tuženi. U vezi s tim je ocijenjen pravilnim zaključak drugostepenog suda da su stranke uredile međusobne odnose ugovorom iz 2013. godine, kao i zaključak da apelant provedenim dokazima nije dokazao osnov svog potraživanja. Pri tome je istaknuto da je u postupku utvrđeno da su tuženi apelantu priznali pravo suvlasništva (½) na spornoj nekretnini koju je prodao trećem licu, zatim da je na zajedničkom preduzeću zaključen stečajni postupak ali da između parničnih stranaka nikada nije sačinjen obračun poslovanja, niti obračun dobitaka ili gubitaka a što je relevantno za odluku o tužbenom zahtjevu. Također je prihvatio kao pravilan zaključak drugostepenog suda u pogledu djelimičnog namirenja apelantovih potraživanja u drugom postupku. Vrhovni sud je ocijenio da ostali revizijski prigovori nisu od odlučnog značaja, te je u skladu sa odredbom člana 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.
7. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem je donesena osporena odluka. Posebno, apelant ukazuje da je drugostepeni sud pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza pogrešno cijenio pravno relevantne činjenice za donošenje pravilne odluke. Navodi da su sudovi pogrešno tumačili odredbe ugovora iz 2013. godine koji je zaključio sa tuženim. Također, smatra da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njegov tužbeni zahtjev, te da su pogrešno obračunati troškovi postupka. Ističe da mu je zbog svega navedenog povrijeđeno pravo na pristup sudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi s apelantovim navodima da mu je prekršeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj član 6. stav 1. Evropske konvencije svima osigurava pravo da sudu podnese zahtjev u vezi sa svojim pravima i obavezama građanske prirode. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo na „rješavanje” spora od strane suda. Najvažniji faktor je taj da je spor o kojem se odlučivalo u sudskom postupku stvarno ispitan (vidi Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tačka 42, s referencama na drugu relevantnu sudsku praksu). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri sudske instance odlučivali o meritumu apelantovog tužbenog zahtjeva. Dalje, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant imao pravo da u istom kapacitetu kao i tuženi predlaže i provodi dokaze i osporava dokaze tuženog, kao i da koristi sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju što samo po sebi isključuje postojanje kršenja prava na pristup sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2748/22 vidi d 23. marta 2023. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je apelant, suprotno njegovim navodima, ostvario pravo na pristup sudu.
11. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP i ZPP, uključujući odredbe koje se tiču troškova postupka, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Vrhovni i Kantonalni sud obrazložili da su apelant i tuženi svoje međusobne odnose uredili ugovorom iz 2013. godine, kao i da apelant nije dokazao osnov svog potraživanja koja je djelimično namirio u drugom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud razmatrali sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga , apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman