Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5125/24 (F.A.J.)

Odluka donesena 31. 12. 2024.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5125/24

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

31. 12. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, predsjednica Seada Palavrić, 31. decembra 2024. godine, u predmetu broj AP-5125/24, rješavajući zahtjev F. A. J. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev F. A. J. za donošenje privremene mjere.

Nalaže se odlaganje primjene Rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-1/18.5.2-07.3-74/24 od 20. maja 2024. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-II-06-07-2-44/24 od 13. juna 2024. godine i Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 049046 24 U od 28. novembra 2024. godine.

Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.

OBRAZLOŽENJE

1. F. A. J. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Irak, trenutno u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. SI 3 U 048355 24 Uvp od 10. oktobra 2024. godine i SI 3 U 048355 24 U od 8. augusta 2024. godine i Rješenja Sektora za azil Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Sektor) broj UP-1-07/1-41-1-1509-17/22 od 31. maja 2024. godine. Apelant je istovremeno od Ustavnog suda tražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo njegovo protjerivanje s teritorije BiH, a na osnovu Rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.2-07.3-74/24 od 20. maja 2024. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-07-2-44/24 od 13. juna 2024. godine i Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049046 24 U od 28. novembra 2024. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Uvodne napomene

2. Apelant je državljanin Republike Irak koji je živio u pokrajini Salahaddin. Nakon ulaska ISIL-a u navedenu pokrajinu krajem 2014. godine, apelant je napustio Republiku Irak i otišao u Republiku Tursku, a 2022. godine došao je u BiH. Njegova porodica ostala je u pokrajini Kurdistan u Iraku.

Postupak protjerivanja

3. Rješenjem Službe broj UP-1/18.5.2-07.3-74/24 od 20. maja 2024. godine apelant se protjeruje s teritorije BiH, zabranjuje mu se ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina, te mu se nalaže da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, odnosno odmah nakon što se steknu zakonski uvjeti za napuštanje teritorije BiH. Služba je donijela navedeno rješenje jer je utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH.

4. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-07-2-44/24 od 13. juna 2024. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049046 24 U od 28. novembra 2024. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva od 13. juna 2024. godine. Stavljanje apelanta pod nadzor

5. Rješenjem Službe od 20. maja 2024. godine, s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, apelant je stavljen pod nadzor smještanjem u Ustanovu za prihvat i smještaj stranaca – Imigracioni centar, jer je utvrđeno da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu, koja je odbijena rješenjem Ministarstva. Apelant je pokrenuo i upravni spor protiv navedenih upravnih akata, ali su njegova tužba i zahtjev za preispitivanje sudske odluke odbijeni kao neosnovani presudama Suda BiH.

6. Rješenjem Službe od 30. oktobra 2024. godine produžen je nadzor nad apelantom u Imigracionom centru radi utvrđivanja njegovog identiteta i državljanstva, osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 20. maja 2024. godine, kao i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Određeno je da mjera nadzora traje od 3. novembra 2024. godine do udaljenja apelanta iz zemlje, a najduže 90 dana, odnosno do 10. februara 2025. godine. Rješenjem Ministarstva od 7. novembra 2024. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe od 30. oktobra 2024. godine.

Osporene odluke – postupak traženja azila

7. Rješenjem Sektora od 30. augusta 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil. Presudom Suda BiH od 23. februara 2024. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Sektora. Presudom Suda BiH od 20. maja 2024. godine uvažen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, prvostepena presuda preinačena tako što je apelantova tužba uvažena, rješenje Sektora od 30. augusta 2023. godine poništeno i predmet je vraćen tom organu na ponovno rješavanje.

8. U ponovnom postupku Rješenjem Sektora broj UP-1-07/1-41-1-1509-17/22 od 31. maja 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil.

9. Presudom Suda BiH broj SI 3 U 048355 24 U od 8. augusta 2024. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Sektora. Sud BiH je u obrazloženju istakao da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant u zemlji porijekla živio kao sunit u pokrajini Salahaddin, gdje se bavio propovijedanjem i podučavanjem mladih ljudi te radio kao imam i hatib. Apelant je u svom iskazu naveo da su njegova obučavanja mladih bila prosječna, da je govorio bez priklanjanja bilo kojoj strani, da je tretirao aktuelne teme te da je omladinu koja je dolazila u džamiju nastojao osvijestiti o važnosti života u miru. Apelant smatra da je zbog svog govora bio meta još i u vrijeme Saddamovog režima, kada ga niko nije fizički kažnjavao niti zatvarao zbog onoga o čemu je govorio, „te da je fizički i psihički oslabljen usljed zatvaranja i godina provedenih u zatvoru, zbog čega je odlučio da je najbolje da ode iz zemlje porijekla“. Prvo je otišao u Kurdistan, u kojem je njegova porodica i danas, a onda iz Kurdistana 2014. godine odlazi u Tursku, gdje je bio sve do 2022. godine, kada je došao u BiH. Apelant je istakao da je Kurdistan napustio da porodicu ne bi izlagao daljnjim eventualnim problemima zbog svog prisustva i posla kojim se bavio. Apelant je naveo i da je Turska „fina i sigurna zemlja“, ali da je problem bio u tome što nije mogao da dobije izbjeglički status niti državljanstvo. Sud BiH je istakao da je Sektor utvrdio da je apelantov zahtjev zasnovan na vjeri i na političkom mišljenju kao osnovima iz definicije izbjeglice. Naime, kako je navedeno, apelant je napustio Irak zbog svojih javnih govora koji su bili usmjereni na aktuelne teme i dešavanja u zemlji, zbog toga što je bio imam i hatib te pripadao sunitima, koji su manjina. Zahtjev je i posmatran shodno tome.

10. Sud BiH je istakao da u konkretnom slučaju razlozi koje je apelant naveo ne potječu od događaja direktnog progona apelanta zato što ključni element definicije izbjeglice jest strah od progona. Naime, kako je obrazloženo, strah od progona mora biti osnovan, dakle elementu straha kao subjektivnom uvjetu mora biti dodat i element osnovanosti, tj. mora biti potkrijepljen objektivnom situacijom. Sud BiH je ukazao da apelantov strah treba smatrati osnovanim ako se u razložnoj mjeri može dokazati da bi daljnji boravak u zemlji porijekla za njega postao nepodnošljiv zbog razloga navedenih u definiciji izbjeglice ili bi zbog istih razloga bio nepodnošljiv ako bi se tamo vratio, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Sud BiH je istakao da apelant svojim iskazom nije učinio opravdanim osnovani strah od progona jer nije stvorio uvjerenje da je država Irak zainteresirana za njega kao pojedinca, te da ne postoji sigurno područje u zemlji porijekla gdje apelant ne bi mogao ostvariti zaštitu. Sud BiH je istakao da nema sigurnih pokazatelja koji bi potvrdili apelantov iskaz, te da nema dokaza da je država Irak posebno zainteresirana za njega kao pojedinca zbog pripadnosti određenoj društveno prepoznatljivoj političkoj grupi i etničkoj manjini. Nadalje je istakao da iz podataka u spisu nesporno proizlazi da se pripadnici manjinskih grupa suočavaju s određenim problemima u Iraku. Međutim, kako je obrazloženo, svi problemi koje je apelant isticao vezuju se za period prije 2014. godine, a ako se ima u vidu da nije obaveza Sektora da zahtjev za azil vezuje i posmatra samo za prošli period, nego mu je obaveza da ispituje i buduće elemente koji se mogu dovesti u vezu s povredama ljudskih prava, to je pravilno utvrđeno da nema elemenata koji bi po sistematičnosti i kontinuitetu mogli voditi ka apelantovom progonu u zemlji porijekla. Sud BiH je istakao da je u toku razmatranja apelantovog zahtjeva Sektor pravilno cijenio opće okolnosti u zemlji porijekla. Naime, apelant svoj strah vezuje za područje Iraka i pokrajinu Salahaddin, na što ukazuje dostavljeni materijalni dokaz u kojem se apelant poziva da zajedno sa sinovima i porodicom odmah napusti navedenu pokrajinu. Sud BiH je istakao da su to upozorenje uputili sinovi Islamskog otpora (Organizacija Bedr) zato što pripadaju sunitima i diktatorskom batihističkom režimu Saddama Husseina. Sud BiH je istakao da je jasno da postoje elementi koji ukazuju na probleme koje je apelant imao i s kojima se suočio u pokrajini u kojoj je živio, kao i na eventualne probleme s kojima bi se mogao suočiti. Međutim, posmatrajući opću situaciju, u skladu sa članom 26. Zakona o azilu, sud je naveo da postoji mogućnost apelantovog boravka u Kurdistanu, što je vidljivo i iz apelantovog iskaza. Naime, kako je istaknuto, apelant je naveo da je Kurdistan „jedina opcija za preseljenje i nastavak normalnog života“. Sud BiH je istakao da u prilog navedenom govori i činjenica da apelantova supruga zajedno sa dva sina i dvije kćeri neometano boravi u Kurdistanu.

11. Posmatrajući općenito situaciju u zemlji porijekla, a prema izvještajima nevladinih organizacija, Sud BiH je istakao da je utvrđeno da se zemlja suočava s dugoročnom sigurnosnom prijetnjom od pobunjeničkih grupa te da postoje represije nad manjinama. Međutim, kako je obrazloženo, da bi se moglo govoriti o političkom mišljenju kao osnovu progona, pored situacije u zemlji porijekla moraju se razmotriti i lične prilike, te se stvarni rizik od povrede ljudskih prava apelantu mora utvrditi na individualnom osnovu. Sud BiH je istakao da je, dovodeći u vezu apelantov iskaz i provedene dokaze, utvrđeno da je apelant legalno napustio zemlju porijekla, da ga vlasti nisu pratile, da mu nije bila izrečena zabrana izlaska iz zemlje porijekla, da u zemlji porijekla nije osuđivan u odsustvu, da ga vlasti nisu potraživale, niti su vlasti zemlje porijekla svoje aktivnosti usmjerile na ostatak njegove porodice. Shodno svemu navedenom, Sud BiH je istakao da nije utvrđeno postojanje osnova iz definicije izbjeglice. Sud BiH je istakao da je Sektor izveo pravilan zaključak i u pogledu apelantovog zahtjeva koji se odnosi na ispunjavanje uvjeta za dodjelu supsidijarne zaštite jer u konkretnom slučaju apelant ne ispunjava nijedan od zakonom propisanih uvjeta za dodjeljivanje supsidijarne zaštite. Naime, kako je obrazloženo, apelant nije dokazao da postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da bi se u zemlji porijekla suočio sa stvarnim rizikom da bude izložen smrtnoj kazni, odnosno pogubljenju, mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, odnosno drugim postupcima i razlozima kako to propisuje član 22. Zakona o azilu.

12. Presudom Suda BiH broj SI 3 U 048355 24 Uvp od 10. oktobra 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije. Apelant je u apelaciji detaljno obrazložio zašto smatra da su mu povrijeđena navedena prava pozivajući se na međunarodne izvještaje.

14. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da se i dalje nalazi u Imigracionom centru pod nadzorom, koji je upravo i određen radi izvršenja rješenja o protjerivanju. Apelant je naveo i da je Služba od Ministarstva vanjskih poslova BiH zatražila da posreduje kod Ambasade Iraka kako bi se utvrdio apelantov identitet. Apelant je istakao da je taj akt poslat za vrijeme trajanja postupka azila, prije donošenja osporene odluke, čime je postupak azila za apelanta ugrožen s obzirom na to da je kontaktirana zemlja njegovog porijekla, te je očita namjera organa vlasti da se postupak protjerivanja apelanta obavi ne u (sigurnu) treću zemlju, nego isključivo u Irak. Zbog toga apelant smatra da se nalazi u situaciji u kojoj svaki dan može očekivati donošenje zaključka radi realizacije rješenja o protjerivanju, te time vraćanje u Irak, gdje bi bio izložen riziku od mučenja i smrtne kazne. S obzirom na navedeno, apelant je predložio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti njegovo protjerivanje do donošenja konačne odluke o konkretnoj apelaciji.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 64. Pravila Ustavnog suda glasi: (1)Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. (2)Izuzetno, predsjednik Ustavnog suda može, u nemogućnosti sazivanja sjednice, odrediti privremenu mjeru iz stava (1) ovog člana.

18. Ustavni sud naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

19. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji pokreće ozbiljna pravna pitanja u pogledu eventualnog kršenja prava iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u apelant u zahtjevu za privremenu mjeru jasno ukazuje da postoji osnovan rizik da će nastupiti nenadoknadiva šteta po njega ukoliko njegov zahtjev ne bude usvojen. Naime, apelant je ukazao da su već donesene odluke o njegovom protjerivanju s teritorije BiH, da svaki dan može da bude donesen zaključak radi realizacije rješenja o protjerivanju te da bude vraćen u Irak, gdje bi, po njegovim navodima, bio izložen riziku od mučenja i smrtne kazne. Ustavni sud podsjeća da i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u sličnim predmetima na osnovu pravila 39. Poslovnika Evropskog suda (privremena mjera), odlaže izručenje podnosioca predstavke do daljnjeg, odnosno dok ne donese odluku o predstavci (vidi, između ostalog, Evropski sud, Liu protiv Poljske, presuda od 6. oktobra 2022. godine, predstavka broj 37610/18, tačka 14). Ustavni sud također smatra da ne bi bilo svrsishodno odlučivati o apelantovoj apelaciji u slučaju da apelant bude protjeran s teritorije BiH prije nego što Ustavni sud donese konačnu odluku o apelaciji. S druge strane, Ustavni sud smatra da privremeno odlaganje provođenja rješenja o protjerivanju apelanta s teritorije BiH ne bi značajnije otežalo položaj drugih učesnika u postupku. Naime, Ustavni sud zapaža da se apelant već nalazi pod nadzorom u Imigracionom centru (vidi tač. 5. i 6. ove odluke), te da odlaganjem primjene rješenja o protjerivanju ne može nastati pretjerana šteta. Stoga, pri postojanju takvih okolnosti Ustavni sud utvrđuje da je u interesu apelanta i pravilnog vođenja postupka da se privremeno odloži primjena Rješenja Službe broj UP-1/18.5.2-07.3-74/24 od 20. maja 2024. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-07-2-44/24 od 13. juna 2024. godine i Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049046 24 U od 28. novembra 2024. godine, dok Ustavni sud u međuvremenu ne ispita dopustivost, odnosno meritum apelacije. Uostalom, svrha privremene mjere i jest da, u slučajevima u kojima Ustavni sud to ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-5125/24 (F.A.J.) | Sudska praksa | Aktio