Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4993/24 (M. H.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Trajanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4993/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine u predmetu broj AP-4993/24, rješavajući apelaciju Murisa Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murisa Hodžića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 046003 24 Kž 7 od 25. oktobra 2024. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muris Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Sead Zijadić iz Sarajeva, podnio je 11. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 046003 24 Kž 7 od 25. oktobra 2024. godine i rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 046003 24 Kv 9 od 11. oktobra 2024. godine.

Uvodne napomene

2. Apelantu je 28. juna 2024. godine određen pritvor temeljem preciziranog rješenja Kantonalnog suda, zbog osnovane sumnje da je počinio dva krivična djela. Pritvor mu je u više navrata produžavan preciziranim rješenjima Kantonalnog suda za period od 25. jula do 25. septembra 2024. godine, nakon čega je 30. septembra 2024. godine Vrhovni sud donio rješenje kojim je uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv nepravomoćnih rješenja Kantonalnog suda i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno odlučivanje. Pritom je navedenim rješenjem Vrhovnog suda ukinut pritvor apelantu i odlučeno da se pusti na slobodu. Apelant je pušten na slobodu 1. oktobra 2024. godine. Postupajući po navedenom rješenju Vrhovnog suda, Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio rješenje od 4. oktobra 2024. godine kojim je produžio apelantov pritvor koji se po tom rješenju ima računati od 25. jula do 25. septembra 2024. godine.

3. Nadležno kantonalno tužilaštvo je 7. oktobra 2024. godine podnijelo Kantonalnom sudu prijedlog za određivanje pritvora apelantu. Predloženo je da se apelantu pritvor odredi za tri mjeseca temeljem odredbi člana 149. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 146. stav (1) tač. b) i c) ZKPFBiH.

Osporena rješenja

4. Rješenjem vanraspravnog vijeća Kantonalnog suda (u sastavu od troje sudija) broj 09 0 K 046003 24 Kv 9 od 11. oktobra 2024. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) određen je pritvor apelantu u trajanju od dva mjeseca i 23 dana. Navedeno rješenje je doneseno temeljem odredbi člana 149. stav (3) u vezi sa članom 146. stav (1) tač. b) i c) ZKPFBiH.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da su, osim općeg pritvorskog uslova i posebnih pritvorskih razloga, ispunjeni i dodatni uvjeti iz člana 149. stav (3) ZKPFBiH kojim je propisano trajanje pritvora u istrazi ako se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna i ako postoje naročito važni razlozi. U vezi s tim je navedeno da u smislu člana 25. stav (6) ZKPFBiH vijeće Kantonalnog suda može po obrazloženom prijedlogu tužioca odrediti/produžiti pritvor za najviše još tri mjeseca. Stoga je ocijenjen neosnovanim prigovor apelantovog branioca o nemogućnosti određivanja mjere pritvora na osnovu odredbe člana 149. stav (3) ZKPFBiH u situaciji kada je apelant na slobodi i kada ranija rješenja o produženju mjere pritvora nisu postala pravosnažna. Obrazloženo je da je vijeće Kantonalnog suda funkcionalno nadležno da odlučuje o prijedlogu tužilaštva za određivanje pritvora apelantu te da se, prema odredbi člana 148. stav (1) ZKPFBiH, pritvor određuje rješenjem suda a na prijedlog tužilaštva. To znači, kako je navedeno, da u situaciji kada se osumnjičeni nalazi na slobodi, o čemu se radi u apelantovom slučaju, tužilac ima ovlaštenje tražiti od suda određivanje pritvora ukoliko smatra da su za to ispunjeni zakonom propisani uvjeti dok je sud dužan o osnovanosti tog prijedloga odlučiti. Pri tome je navedeno da odredba člana 149. ZKPFBiH govori samo o ukupnoj dužini trajanja pritvora u istrazi, zbog čega je pogrešan stav odbrane da se pritvor u istrazi ne bi mogao odrediti temeljem stava (3) navedene zakonske odredbe. Također je navedeno da okolnost da ranija rješenja o produženju pritvora još nisu postala pravosnažna – jer su ukinuta rješenjem Vrhovnog suda – ne može predstavljati razlog za odbijanje prijedloga tužioca o određivanju pritvora apelantu. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnoj procesnoj situaciji radi o prijedlogu za određivanje pritvora prema apelantu koji se nalazi na slobodi, pa je sud bio u obavezi da donese odluku o tom prijedlogu, cijeneći postojanje općih i posebnih uvjeta za određivanje pritvora. Konačno, Kantonalni sud je u smislu člana 149. stav (3) ZKPFBiH umanjio trajanje apelantovog pritvora za sedam dana (dva mjeseca i 23 dana umjesto tri mjeseca) jer se do dana puštanja na slobodu nalazio u pritvoru sedam dana temeljem rješenja o produženju pritvora (koje je ukinuto) na osnovu navedene zakonske odredbe.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 046003 24 Kž 7 od 25. oktobra 2024. godine (u daljnjem tekstu: drugostepeno rješenje) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba.

7. U obrazloženju je Vrhovni sud istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o inicijalnom određivanju pritvora koje je propisano članom 149. stav (1) ZKPFBiH kako to smatra odbrana u žalbi, nego o odlučivanju o pritvoru u fazi istrage koji se odnosi na dodatna tri mjeseca kako to predviđa odredba člana 149. stav (3) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da su u dosadašnjem toku postupka protekli rokovi iz člana 149. st. (1) i (2) ZKPFBiH (najduže mjesec dana, odnosno dva mjeseca). Dalje je navedeno da u datoj procesnoj situaciji tužilac nije ni mogao predložiti produženje pritvora, budući da je apelant bio na slobodi. Stoga je Vrhovni sud istakao da, iako se ne radi o prijedlogu za produženje pritvora nego za njegovo određivanje – što je uslovljeno datom procesnom situacijom - nema sumnje da je u pitanju odlučivanje o pritvoru u smislu člana 149. stav (3) ZKPBiH („još najviše tri mjeseca“). Zbog toga je, suprotno žalbenim prigovorima, zaključeno da je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je funkcionalno nadležan da u smislu člana 25. stav (6) ZKPFBiH odluči o prijedlogu tužilaštva.

8. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ističe da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za određivanje mjere pritvora, jer je sud bio nepropisno sastavljen. U vezi s tim navodi da je pritvor jedino mogao odrediti sudija za prethodni postupak a ne vanraspravno vijeće Kantonalnog suda.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. S obzirom da se apelantovi navodi odnose na zakonitost njegovog lišenja slobode-produženje pritvora, odnosno osiguranje procesnih garancija u vezi sa lišenjem slobode, Ustavni sud će navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

13. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije je uslovljena ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određena osoba počinila krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5. stav 1. Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu sa postupkom propisanim zakonom“ (vidi, Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181-186. sa daljnjim referencama).

14. Ustavni sud prvenstveno konstatira da apelant, u svjetlu prethodno navedena tri uslova iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije, jedino problematizira činjenicu da je osporeno prvostepeno rješenje donijelo nenadležno sudsko vijeće, odnosno sud. Dakle, radi se o apelantovom pravu da o njegovom (daljnjem) lišenju slobode odluči „nadležna zakonita vlast“. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta nije neophodno ispitati ostala dva uslova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije čini cjelinu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, te izraz „nadležna zakonita vlast“ u tački c) predstavlja sinonim, odnosno skraćeni oblik za „sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast“ (vidi Evropski sud, Magee i ostali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 12. maja 2015. godine, predstavke br. 26289/12, 29062/12 i 29891/12, tačka 80. s daljnjim referencama). Osim toga, u situacijama kada podnosilac predstavke ne osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo već je ispitano je li svrha produženja pritvora bila izvođenje podnosioca predstavke pred „nadležnu zakonitu vlast“, Evropski sud je istakao da taj zahtjev treba tumačiti i primjenjivati sa određenom fleksibilnošću (vidi, Fenech protiv Malte, presuda od 23. marta 2021. godine, predstavka broj 19090/20, tač. 82. i 83.).

15. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se apelant u vrijeme podnošenja prijedloga tužilaštva za određivanje pritvora od 7. oktobra 2024. godine i donošenja osporenog prvostepenog rješenja 11. oktobra 2024. godine nalazio na slobodi od 1. oktobra 2024. godine temeljem ranije donesenog rješenja Vrhovnog suda od 30. septembra 2024. godine (vidi tačku 2. ove odluke). Sve do donošenja tog rješenja Vrhovnog suda, apelant se nalazio u kontinuitetu u pritvoru. Isto tako, navedenim rješenjem Vrhovnog suda su ukinuta ranija rješenja Kantonalnog suda o produženju apelantovog pritvora, te predmet vraćen na ponovno odlučivanje Kantonalnom sudu nakon čega je ponovo doneseno rješenje o produženju apelantovog pritvora (vidi, Uvodne napomene ove odluke). S obzirom na ukazanu hronologiju u vezi sa apelantovim lišenjem slobode, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda iz osporenog drugostepenog rješenja da se u konkretnom slučaju nije radilo o inicijalnom određivanju pritvora, već o lišenju slobode u smislu člana 149. stav (3) ZKPFBiH. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije proizvoljan stav redovnih sudova iz obrazloženja osporenih odluka da je vanraspravno vijeće Kantonalnog suda u datoj procesnoj situaciji bilo funkcionalno nadležno da odluči o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu po prijedlogu tužilaštva od 7. oktobra 2024. godine, kako bi se ispitalo daljnje postojanje općeg pritvorskog uvjeta i posebnih pritvorskih uvjeta. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o zakonom ustanovljenom sudu pune jurisdikcije da odluči o činjenicama i pravu u vezi s apelantovim lišenjem slobode temeljem odredbe člana 149. stav (3) ZKPFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode u vezi s lišenjem slobode temeljem osporenih rješenja.

16. Imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4993/24 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio