Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3005/24 (E.H.)

Odluka donesena 10. 07. 2025.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Vještak
  • Vanparnični postupak
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3005/24

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 07. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3005/24, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. H.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što prilikom donošenja Rješenja o produženju zadržavanja na prisilnom liječenju broj 89 0 V 060616 24 V 12 od 13. marta 2024. godine E. H. nije bilo omogućeno da bude lično saslušan pred Osnovnim sudom u Sokocu, koji odlučuje o navedenom zadržavanju.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. H. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 V 060616 24 Gž 17 od 12. aprila 2024. godine u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Paščanović, advokat iz Kalesije, podnio je 15. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 V 060616 24 Gž 17 od 12. aprila 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Zavod) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i Zavod su dostavili odgovore na apelaciju, koji su proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant se u ostavljenom roku nije izjasnio na odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud, u skladu sa članom 34. Pravila Ustavnog suda, tražio je od Osnovnog suda i apelanta dodatno izjašnjenje u pogledu činjenice da li je apelant ikada saslušan pred sudom u postupcima u kojima se odlučivalo o produžavanju njegovog prisilnog zadržavanja na liječenju u Zavodu. Osnovni sud i apelant su dostavili izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Pravomoćnom presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 11. januara 2012. godine utvrđeno je da je apelant u neuračunljivom stanju počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH. Rješenjem Kantonalnog suda od 11. januara 2012. godine apelantu je na osnovu člana 410. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH privremeno određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.

7. Odlučujući o prijedlogu – obavijesti Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona za produženje apelantovog prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa, Općinski sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je u vanparničnom postupku donio više rješenja kojima je apelantu produžavan prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi zatvorenog tipa u trajanju od po šest mjeseci.

8. Općinski sud je naredbom od 22. marta 2018. godine naložio apelantovo sprovođenje u Zavod. Rješenjem Općinskog suda od 18. aprila 2018. godine određeno je produženje prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci (tačka I), te je određeno da se prisilni smještaj treba izvršiti u Zavodu (tačka II). Nakon toga je rješenjima Osnovnog suda produžavano apelantovo prisilno zadržavanje na liječenju u Zavodu.

9. Apelant je 13. jula 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda od 19. aprila 2021. godine i rješenja Osnovnog suda od 12. februara 2021. godine kojima je apelantu produženo prisilno zadržavanje na liječenju u Zavodu u trajanju od šest mjeseci počevši od pregleda vještaka (neuropsihijatrijske struke, prim. dr. D. M.) 6. decembra 2020. godine do 6. juna 2021. godine. Odlukom Ustavnog suda broj AP-2514/21 od 5. oktobra 2021. godine djelimično je usvojena apelantova apelacija, utvrđena povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) i stava 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na osporena rješenja Okružnog suda i Osnovnog suda u dijelu u kojem je retroaktivno odlučeno o produženju apelantovog prisilnog zadržavanja na liječenju, dok je odbijena kao neosnovana apelacija podnesena protiv navedenih rješenja u odnosu na ostale aspekte prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Nakon toga je ponovo rješenjima Osnovnog suda produžavano apelantovo prisilno zadržavanje na liječenju u Zavodu na periode od po šest mjeseci. Od kada je apelantu određeno da se prisilni smještaj izvrši u Zavodu (vidi tačku 9. ove odluke), apelant nije lično saslušan u postupcima pred Osnovnim sudom u kojima se odlučivalo o produženju njegovog prisilnog zadržavanja na liječenju u Zavodu.

Rješenja osporena apelacijom

11. Rješenjem Osnovnog suda broj 89 0 V 060616 24 V 12 od 13. marta 2024. godine produženo je prisilno zadržavanje apelanta na liječenju u Zavodu u trajanju od šest mjeseci počevši od 26. januara pa do 26. jula 2024. godine. Također je navedenom odlukom odbijen apelantov prijedlog da se apelant privremeno izmjesti van Zavoda u neku drugu ustanovu na teritoriji Federacije BiH. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je Zavod tom sudu dostavio Izvještaj o apelantovom zdravstvenom stanju, s prijedlogom za produženje prisilnog zadržavanja apelanta na liječenju u navedenoj ustanovi. U skladu sa članom 51. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), Osnovni sud je odredio da vještak neuropsihijatrijske struke prof. dr. D. J., zaposlen u Univerzitetskoj bolnici Foča, vještači apelanta. Navedeni vještak je nakon ličnog pregleda apelanta dao nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i predložio prisilnu hospitalizaciju u Zavodu za šest mjeseci, počevši od 26. januara 2024. godine kao dana pregleda. Osnovni sud je istakao da je na sačinjeni nalaz i mišljenje navedenog vještaka apelant imao prigovore. Dalje je istaknuto da je na održanom ročištu, kojem je prisustvovao apelantov punomoćnik, saslušan vještak neuropsihijatar D. J., koji je u cijelosti ostao pri svom nalazu, kao i ordinirajući apelantov ljekar iz Zavoda.

12. Osnovni sud je ukazao da je ordinirajući apelantov ljekar iz Zavoda, specijalist psihijatrije dr. M. J., istakao da je uvidom u raniju medicinsku dokumentaciju iz KPZ Tuzla, gdje je apelant boravio pet godina, zaključio da apelant u tom periodu nije koristio adekvatnu medicinsku terapiju. Ordinirajući ljekar je ukazao da navedeno dovodi do toga da su manje šanse da se uspostavi trajna medicinska remisija (poboljšanje stanja bolesti), a samim tim je i mogućnost pogoršanja bolesti veća. Pri tome, navedeni ljekar je naglasio da općenito sva istraživanja ukazuju da oko 30% pacijenata s dijagnozom koju ima i apelant ima djelimičan odgovor na terapiju, a 20% praktično nikakav. Osnovni sud je ukazao da je navedeni vještak istakao da se apelant i dalje nalazi u teškom zdravstvenom stanju (bliže opisano u obrazloženju presude), zbog čega je i dalje opasan po sebe i svoju okolinu. Vještak je istakao da je apelant tu opasnost po svoju okolinu ispoljavao i u Zavodu prema drugim pacijentima i da opasnost od njega po druge pacijente i dalje postoji. U odnosu na navode iz apelantovog podneska da se njegovo stanje „posmatra iz perspektive njegove resocijalizacije“, vještak je naglasio da je apelant zbog teškog stanja i dalje izrazito opasan po svoju okolinu, tako da resocijalizacija u smislu uključivanja u normalan život „nije u skladu s realnošću“. U odnosu na apelantovu primjedbu da je nalaz identičan prethodnom nalazu, vještak je naveo da je nalaz sličan prethodnom zbog toga što se apelantovo stanje nije posebno promijenilo.

13. Osnovni sud je istakao da su neosnovani prigovori koje je apelantov punomoćnik istakao na nalaz i mišljenje vještaka jer je navedeni nalaz urađen stručno i objektivno na osnovu ličnog pregleda i potrebne dokumentacije. Osnovni sud je istakao da nije prihvatio prijedlog da vještačenje apelanta izvrši komisija, a ne doktor pojedinac, jer je taj prijedlog u suprotnosti s odredbom člana 51. ZVP-a. Osnovni sud je također odbio prijedlog da apelanta privremeno izmjesti van Zavoda u neku drugu ustanovu na teritoriji Federacije BiH ističući da taj sud za to nije mjesno nadležan u skladu sa čl. 47. i

50. ZVP-a. Osnovni sud je istakao da nije prihvatio ni prijedlog za apelantovo saslušanje cijeneći mišljenje vještaka neuropsihijatra, koji je rekao da bi saslušanje apelanta moglo negativno utjecati na njegovo zdravstveno stanje (bliže opisano u obrazloženju presude).

14. Osnovni sud je apelantove navode koji se odnose na neadekvatno ponašanje zaposlenih u Zavodu ocijenio neosnovanim i paušalnim jer nisu potkrijepljeni nikakvim dokazima, te su u suprotnosti s navodima ordinirajućeg ljekara i s izvještajem o apelantovom zdravstvenom stanju. Osnovni sud je ukazao da se u tom izvještaju navodi da je apelantu korigiran medikamentozni terapijski protokol, te da se na promijenjenu terapiju u proteklom periodu primijetilo djelimično poboljšanje, kako je detaljno opisano u tom izvještaju. Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi „o duševno bolesnom licu koje nema realan uvid u svoje stanje, svoju bolest i dešavanja u svojoj okolini i nije kritično u odnosu na svoje postupke, kod koga i dalje postoji rizik od opasnog ponašanja po sebe i svoju okolinu“.

15. Rješenjem Okružnog suda broj 89 0 V 060616 24 Gž 17 od 12. aprila 2024. godine odbijena je apelantova žalba. Okružni sud je u obrazloženju istakao da je, polazeći od nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbi čl. 44, 50, 51, 55, 56. i

57. ZVP-a donio pobijano rješenje. Okružni sud je naveo da se neosnovano u žalbi ističe da je prvostepeni sud bez ikakvog opravdanog razloga odbio prijedlog za ponovnim vještačenjem tima ljekara. Naime, kako je obrazloženo, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je nalaz i mišljenje vještaka urađen stručno i objektivno na osnovu ličnog pregleda apelanta i potrebne dokumentacije. Također je istaknuto da prvostepeni sud pravilno nije prihvatio prijedlog da vještačenje izvrši komisija jer je navedeni prijedlog u suprotnosti s odredbom člana 51. ZVP-a. U vezi s apelantovim prijedlogom da bude saslušan, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud, cijeneći mišljenje vještaka neuropsihijatra, pravilno zaključio da bi saslušanje apelanta moglo štetno utjecati na njegovo zdravstveno stanje. Okružni sud je ukazao da se taj postupak vodi po službenoj dužnosti, a ne po prijedlogu stranke, shodno članu 50. ZVP-a. Također je navedeno da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da apelant može nastaviti liječenje u zdravstvenoj ustanovi na području Tuzlanskog kantona. Naime, liječenjem u bolničkim ustanovama se ne može postići resocijalizacija bolesnika zbog nedovoljne osposobljenosti ustanova. Okružni sud je citirao odredbe člana 1. st. 1. i 2. Sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja (u daljnjem tekstu: Sporazum), kao i član 4. tač. od a) do k) Sporazuma. Imajući u vidu navedene odredbe, Okružni sud je naglasio da se na liječenje u Zavod mogu primati lica na osnovu izdatih odluka sudova u BiH kojima se izriču mjere sigurnosti obaveznog liječenja, ali i ako je određeno zadržavanje duševno bolesnih lica odlukom sudova u vanparničnom postupku. Naime, kako je obrazloženo, u tom slučaju se izvještaj o zdravstvenom stanju s prijedlogom za produženje zadržavanja na liječenju dostavlja vanparničnom sudu. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

17. Apelant smatra da se nameće pitanje koja je svrha njegovog daljnjeg zadržavanja u Zavodu jer se ne radi o ustanovi u kojoj je predviđeno samo smještanje i čuvanje pacijenata nego i njihovo liječenje. Naime, apelant se u toj ustanovi liječi već šest godina bez ikakvog pomaka u njegovom zdravstvenom stanju. Apelant je istakao da se prema Sporazumu u Zavod „mogu“ primati lica na osnovu izdatih odluka sudova u BiH, ali ne i da nužno u toj ustanovi moraju biti smještena lica kao što je apelant. Apelant smatra da je to suprotno navodima da jedino Zavod u BiH pruža adekvatan smještaj pacijentima kao što je apelant. Apelant smatra da je „logično da će Zavod predložiti njegov boravak u toj ustanovi jer je to njihov izvor prihoda“. Apelant je istakao da je tražio da ljekarski pregled izvrše druga stručna lica/vještaci van ustanove i mimo onih koji rade za tu ustanovu, pa je dat i prijedlog da ga pregleda ljekarska komisija sastavljena od više stručnih lica. Apelant je posebno ukazao na činjenicu da isti vještak medicinske struke godinama provodi vještačenje. Međutim, sud je takve prijedloge bez relevantnog pravnog obrazloženja odbio. Apelant je istakao i da sud nije postupio u skladu s odredbom člana 52. ZVP-a, ne samo zato što je odbio provođenje drugog vještačenja nego i zato što je odbio da sasluša apelanta. Apelant smatra da bi to „uveliko doprinijelo razjašnjenju bitnih činjenica u konkretnom slučaju“.

18. Apelant je istakao da postoji zakonska mogućnost da se lica kao što je on smjeste u neku drugu ustanovu na području BiH. Naime, premještanje apelanta u neku od ustanova na području FBiH, gdje se nalazi i njegova porodica, doprinijelo bi tome da mu se olakša posjeta porodice, čime bi se utjecalo na njegovu resocijalizaciju, „podsticaj na osjećaj porodice, porodični život i ostale benefite koje sa sobom nosi kontakt s bliskim ljudima i porodicom“. Apelant je istakao i da se ne preduzima ništa ili veoma malo u vezi s njegovom rehabilitacijom, resocijalizacijom i povratkom u normalan društveni život.b)Odgovori na apelaciju

19. Okružni sud u suštini ističe da je apelacija neosnovana.

20. Osnovni sud je ponovio razloge iz svoje odluke te je istakao da je apelacija neosnovana.

21. Zavod je ukazao da je Osnovnom sudu kao mjesno nadležnom sudu podnio prijedlog za produženje prisilnog smještaja i produženje apelantovog liječenja, u skladu sa članom 55. ZVP-a. Naime, kako je obrazloženo, u konkretnom slučaju radi se o licu oboljelom od duševne bolesti, te je njegovo ponašanje i dalje opasno po njega i po okolinu. Zavod je istakao da su neosnovani navodi da Zavod predlaže produžavanje apelantovog liječenja zbog toga što je to izvor prihoda ustanove jer je zdravlje lica smještenih u Zavodu prioritet, te jedino njihovo zdravstveno stanje određuje da li će se predložiti produženje liječenja ili otpust pacijenta. Zavod je naglasio da je osnovan radi smještaja, liječenja i čuvanja forenzičkih pacijenata iz cijele BiH jer se, prema najnovijim međunarodnim standardima, lica koja su počinila krivično djelo usljed različitih stanja duševnih bolesti ne smiju smještati u zatvore, već im se mora osigurati adekvatan smještaj i liječenje. Zavod je istakao da je njegovim osnivanjem kao jedinom ustanovom na području BiH za smještaj, čuvanje i liječenje forenzičkih pacijenata Bosna i Hercegovina ispunila svoje međunarodne obaveze iz oblasti forenzičke psihijatrije, mentalnog zdravlja ili poremećaja, kao i drugih psihijatrijskih stanja. Također je istaknuto da su se istovremeno izvršile i obaveze preuzete po osnovu implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koje su donesene prema BiH zbog neodgovarajućeg smještaja lica za koja je bilo utvrđeno da su krivična djela počinila usljed različitih medicinskih, zdravstvenih ili psihijatrijskih stanja. Zavod je naglasio da je njihov prijedlog za produženje prisilne hospitalizacije u cijelosti potvrdio i vještak neuropsihijatrijske struke koji nije zaposlen u Zavodu. Dakle, netačna je tvrdnja da vještak neuropsihijatrijske struke „radi za ovu ustanovu“, već njega svojim rješenjem određuje sud, vodeći pri tome računa da to lice nije zaposleno u Zavodu, upravo iz razloga nepristrasnosti i objektivnosti.

22. U pogledu činjenice da li je apelant ikada u periodu od šest godina, odnosno od kada je prisilno smješten na zadržavanju u Zavodu, saslušan pred sudom u postupcima u kojima se odlučivalo o produžavanju njegovog prisilnog zadržavanja na liječenju u Zavodu, Osnovni sud i apelant su istakli da apelant nikada nije saslušan u navedenim postupcima. Osnovni sud je navedeno obrazložio na način da je cijeneći nalaz i mišljenje neuropsihijatra zaključio da bi apelantovo saslušanje negativno utjecalo na apelantovo zdravstveno stanje.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16, 16/23 i 27/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16 i 16/23), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 2. stav 2. (2)U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07), ako zakonom nije drukčije određeno.

2. Zadržavanje duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi

Član 44. stav 1. (1)U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Član 51.

Nakon pokretanja postupka o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi sud će preduzeti mjere da to lice odmah pregleda vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti i da dâ nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje.

Član 52. (1)Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i da sasluša sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama. (2)Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno uticati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 54. (1)Kad sud odluči da se primljeno duševno bolesno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja, koje ne može biti duže od godinu dana. (2)Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 55.

Ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba ostati na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je 30 dana prije isteka tog vremena predložiti sudu produženje zadržavanja.

Član 57.

Rješenje iz čl. 55. i 56. ovog zakona sud donosi na osnovu novog pregleda zadržanog lica i u postupku provedenom na isti način kao i kad je vođen postupak za zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi. Član 58. (1)Protiv rješenja o zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz ove organizacije žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala duševno bolesno lice, zadržano lice, njegov staratelj, odnosno privremeni zastupnik i nadležni organ starateljstva, i to u roku od osam dana od dana prijema rješenja. (2)Žalba ne zadržava izvršenje rješenja, ako sud iz opravdanih razloga drukčije ne odluči. (3)Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odgađanja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan da donese odluku u roku od tri dana od dana prijema žalbe.

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS i 27/24)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Uviđaj

Član 130.

Uviđaj se preduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda.

Uviđaj se može vršiti i uz učešće vještaka.

25. Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja („Službeni glasnik BiH“ broj 89/09) u relevantnom djelu glasi:

Član 1. (1) Ovim Sporazumom regulišu se uslovi smještaja, liječenja, boravka i čuvanja lica kojima je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, liječenja od ovisnosti ili druga mjera koja zahtijeva smještaj u specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju. (2) U Specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Specijalna bolnica) pod jednakim uslovima će se smještati pacijenti iz cijele Bosne i Hercegovine. Član 3. (1) Smještaj, zadržavanje, boravak, čuvanje, liječenje, vještačenje, nadzor, izvještavanje kao i druga postupanja koja se odnose na izvršenje mjera sigurnosti, provode se na osnovu mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku od strane Suda Bosne i Hercegovine, sudova Federacije Bosne i Hercegovine, sudova Republike Srpske i sudova Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. (2) Smještaj, zadržavanje, boravak, posjećivanje, čuvanje, liječenje, vještačenje, nadzor, izvještavanje i druga postupanja donesena od strane organa nadležnog za pitanje socijalnog staranja, mentalnog zdravlja ili zdravstvene zaštite, odnosno od strane drugih nadležnih organa Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji se provode na osnovu posebnog zakona ili drugog propisa u drugom postupku, ili na osnovu rješenja nadležnog suda u vanparničnom postupku. Član 4. stav 1. tač. d. i g.

U Specijalnu bolnicu mogu se primati lica na osnovu izdate odluke sudova u Bosni i Hercegovini […] ako je:

d) pokrenut postupak prema učiniocu krivičnog djela počinjenog u stanju neuračunljivosti za prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu pred nadležnim sudom ili drugim nadležnim organom;

g) određeno zadražavanje duševno bolesnih lica u zdravstvenoj ustanovi po odluci suda u vanparničnom postupku kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranju sa vanjskim svijetom i ukoliko prema mjestu prebivališta, boravišta ili u ustanovi koja je najbliža mjestu njezina prebivališta, boravišta ili mjestu gdje je lice zatečeno, nije omogućen smještaj u drugu specijalizovanu zdravstvenu ili socijalnu ustanovu koja se bavi smještajem, zaštitom i liječenjem takvih lica;

26. Zakon o zaštiti mentalnog zdravlja („Službeni glasnik RS“ broj 67/20) u relevantnom dijelu glasi: Individualni plan oporavka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju

Član 26. stav 1. (1) Individualni plan oporavka lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju je plan oporavka koji obuhvata primjenu medicinske intervencije i pravi se na osnovu procijenjenih potreba lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, uključujući i procjenu rizika od primjene medicinske intervencije.

Imenovanje i razrješenje Komisije za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju

Član 27. st. 1. i 5. (1) Komisija za zaštitu prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju (u daljem tekstu: Komisija) u provođenju medicinske intervencije obavlja zadatke kojima se osigurava zaštita prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju kroz usmjeravanje rada i aktivnosti u zaštiti mentalnog zdravlja, koja se zasnivaju na načelima profesionalne etike i deontologije. (5) Komisiju iz stava 1. ovog člana čini najmanje pet članova, i to:

1) doktor medicine - specijalista psihijatrije ili doktor medicine - specijalista dječje i adolescentne psihijatrije,

2) diplomirani psiholog ili specijalista medicinske psihologije,

3) diplomirani socijalni radnik,

4) državni službenik zaposlen u Ministarstvu i

5) predstavnik udruženja lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju.

Zadatak Komisije za zaštitu prava lica sa smetnjama umentalnom zdravlju

Član 28.

Zadatak Komisije je da utvrdi:

1) uslove rada i provođenje medicinske intervencije u centru za zaštitu mentalnog zdravlja, na odjeljenju psihijatrije bolnice, klinici za psihijatriju kliničkog centra, u specijalnoj bolnici ili u zavodu za forenzičku psihijatriju, 2) izvršenje obaveza zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika u centru za zaštitu mentalnog zdravlja, na odjeljenju psihijatrije bolnice, klinici za psihijatriju kliničkog centra, u specijalnoj bolnici ili u zavodu za forenzičku psihijatriju,

3) poštivanje prava lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima kojima se uređuje oblast zaštite mentalnog zdravlja i ljudskih prava, kao i kroz primanje prigovora i žalbi lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju, njegovog zakonskog zastupnika, članova njegove porodice ili organa starateljstva,

4) izvršenje obaveza lica sa smetnjama u mentalnom zdravlju,

5) provođenje procedura u skladu sa ovim zakonom.

27. Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

VII - POSTUPANJE PREMA POČINIOCIMA KRIVIČNIH DJELA

Član 43a. stav 1.

Mjera sigurnosti "obavezno psihijatrijsko liječenje" izrečena uz kaznu zatvora počiniocu krivičnog djela u stanju smanjene ili bitno smanjene uračunljivosti izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja („Službeni glasnik BiH" br. 89/09).

Član 44.

Osobi sa duševnim smetnjama za koju se u krivičnom postupku utvrdi da je krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti, nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdit će prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu.

Prisilni smještaj neuračunljive osobe počinioca krivičnog djela izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma iz člana 43a. ovog zakona.

Na prisilni smještaj osobe iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe čl. od 22. do 37. Zakona.

VI.Dopustivost i meritum

28. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uvjete za dopustivost iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te iz člana 17. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e) u slučaju zakonitog […] pritvaranja duševno poremećenih osoba [...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

32. Ustavni sud podsjeća da pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Članom 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije pritvaranje „duševnih bolesnika” je dopušteno samo kada su ispunjene i materijalne i procesne pretpostavke za takvo pritvaranje (vidi Evropski sud, Zagidulina protiv Rusije, presuda od 2. maja 2013. godine, predstavka broj 11737/06, tačka 54). Ustavni sud dalje podsjeća da lice ne može biti lišeno slobode jer je duševni bolesnik osim ako su ispunjena tri minimalna uvjeta, i to: mora se pouzdano dokazati da je lice duševni bolesnik, odnosno istinski duševni poremećaj mora biti utvrđen pred nadležnim tijelom na osnovu objektivnog medicinskog nalaza; duševni poremećaj mora biti takve vrste ili stepena koji opravdava prisilno lišenje slobode; i valjanost produženja lišenja slobode zavisi od ustrajnosti takvog poremećaja (vidi Evropski sud, Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tačka 127). Prilikom odlučivanja o tome treba li lice biti pritvoreno kao „duševni bolesnik” potrebno je priznati nacionalnim vlastima određena diskrecijska ovlaštenja jer je prvenstveno na njima da ocijene dokaze izvedene u određenom predmetu. Zadaća Evropskog suda je da na osnovu Evropske konvencije preispita odluke tih tijela (idem, tačka 128). Konačno, da bi se ispunio zahtjev iz člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije, postupak koji dovodi do prisilnog smještaja pojedinca u psihijatrijsku ustanovu mora nužno pružiti djelotvorna jamstva protiv proizvoljnosti s obzirom na ranjivost lica koja boluju od duševnih poremećaja i potrebu da se iznesu vrlo važni razlozi kojima se opravdava bilo koje ograničenje njihovih prava (vidi Evropski sud, M. S. protiv Hrvatske (br. 2), presuda od 19. februara 2015. godine, predstavka broj 75450/12, tačka 147).a)Član 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije

33. Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa proizlazi da apelant boluje od duševne bolesti te da je pred redovnim sudovima u postupku u kojem se odlučivalo o produženju apelantovog zadržavanja na prisilnom liječenju utvrđeno da je apelant zbog teškog psihičkog stanja i dalje opasan po sebe i svoju okolinu.

34. Apelant osporava odluke o produženju zadržavanja u zatvoru zbog toga što smatra da medicinsko vještačenje nije bilo objektivno i da nisu uzete u obzir sve relevantne okolnosti, ali i zato što smatra da način njegovog dosadašnjeg liječenja u Zavodu nije dao rezultate, te da bi se „trebao liječiti u drugoj ustanovi na drugi način“.

35. U odnosu na apelantove navode kojima dovodi u pitanje medicinsko vještačenje na osnovu kojeg su donesene osporene odluke Ustavni sud podsjeća da je u pogledu uvjeta koje treba ispuniti „objektivno medicinsko vještačenje“ Evropski sud istakao da općenito smatra da su nacionalne vlasti u boljoj poziciji od njih samih da ocijene kvalifikacije medicinskog vještaka o kojem je riječ. Međutim, u određenim specifičnim slučajevima neophodno je da medicinski stručnjaci imaju posebne kvalifikacije, kao i, ponekad, da procjenu izvrši „vanjski“ vještak. Štaviše, objektivnost medicinskog vještačenja podrazumijeva zahtjev da je ono bilo „dovoljno nedavno“. Pitanje da li je medicinsko vještačenje bilo „dovoljno nedavno“ zavisi od konkretnih okolnosti predmeta koji se razmatra (vidi Evropski sud, Ilnseher protiv Njemačke, presuda od 4. decembra 2018. godine, predstavke br. 10211/12 i 27505/14, tač. 130. i 131).

36. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da je u skladu sa članom 51. ZVP-a predviđeno da sud u postupku zadržavanja duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi preduzme mjere da to lice pregleda vještak medicinske struke odgovarajuće specijalnosti, koji će dati nalaz i mišljenje o njegovom duševnom stanju i sposobnosti za rasuđivanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, u skladu s navedenim članom, odredio da vještačenje apelanta uradi vještak neuropsihijatrijske struke prof. dr. D. J. Taj vještak je dao nalaz i mišljenje na osnovu pregleda apelanta i relevantne medicinske dokumentacije, te je predložio prisilnu hospitalizaciju u Zavodu za šest mjeseci, počevši od dana pregleda apelanta (vidi tačku 11. ove odluke). Također, iz nalaza vještaka koji je apelant dostavio uz apelaciju, kao i iz odgovora Zavoda na apelaciju ne proizlazi da je navedeni vještak zaposlenik Zavoda, kako to tvrdi apelant, nego je zaposlenik Univerzitetske bolnice Foča. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio nikakve dokaze u odnosu na svoje navode da „isti vještak medicinske struke godinama provodi vještačenje“. Osim toga, iz Odluke broj AP-2514/21 na koju se apelant poziva proizlazi da je apelanta u postupku osporavanom tom apelacijom vještačio drugi vještak (vidi tačku 9. ove odluke). Ustavni sud također zapaža da apelant nalaz i mišljenje vještaka u ovom postupku ne dovodi u pitanje na način da je u njemu nešto pogrešno utvrđeno. Stoga, imajući u vidu zakonske odredbe na koje se pozvao redovni sud, kao i njegov zaključak da je sporni nalaz urađen u skladu s pravilima struke, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim postupanje suda kada je odbio apelantov zahtjev za dodatnim vještačenjem ili pregledom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, „dovoljno nedavno“ izvršeno nezavisno i objektivno vještačenje apelanta od „spoljnog“ doktora odgovarajuće medicinske struke.

37. U odnosu na apelantove navode koji se tiču adekvatnosti njegovog liječenja, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda, prema kojoj postoji bliska veza između „zakonitosti“ pritvora lica s duševnim poremećajima i primjerenosti tretmana koji im se pruža. Svako pritvaranje mentalno oboljelih lica mora imati terapijsku svrhu usmjerenu, posebno i u mjeri u kojoj je to moguće, na izlječenje ili ublažavanje njihovog psihičkog stanja, uključujući, gdje je to prikladno, smanjenje ili kontrolu nad njihovom opasnošću. Međutim, kako to ističe Evropski sud, njegova uloga nije da analizira sadržaj liječenja koji se nudi i primjenjuje. Ono što je važno je da Evropski sud može provjeriti da li je uspostavljen individualizirani program uzimajući u obzir specifične detalje mentalnog zdravlja pritvorenika s ciljem da ga pripremi za moguću buduću reintegraciju u društvo. U toj oblasti Evropski sud daje vlastima određenu slobodu u pogledu oblika i sadržaja terapijske njege ili medicinskog programa u pitanju. Na kraju, Evropski sud smatra da potencijalne negativne posljedice po izglede za promjenu lične situacije podnosioca predstavke ne bi nužno dovele do zaključka o kršenju člana 5. stav 1. Evropske konvencije pod uvjetom da su vlasti preduzele dovoljno koraka da prevaziđu svaki problem koji je ometao tretman podnosioca predstavke (vidi Evropski sud, Rooman protiv Belgije, presuda od 31. januara 2019. godine, predstavka broj 18052/11, tač. 207−211. s daljnjim referencama).

38. Vraćajući se na konkretni predmet, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o tome da li apelantu, s obzirom na njegovo duševno stanje, treba produžiti prisilno zadržavanje u Zavodu, ali ne i o adekvatnosti njegovog liječenja u Zavodu. Ustavni sud zapaža da član 52. stav 1. ZVP-a propisuje da je sud dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja o zadržavanju. Imajući u vidu navedenu odredbu, kao i stav Evropskog suda da svako pritvaranje mentalno oboljelih lica mora imati terapijsku svrhu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi bili dužni da se bave i pitanjem da li apelant ima odgovarajući medicinski tretman.

39. Ustavni sud zapaža da apelant svoje primjedbe na adekvatnost liječenja u Zavodu zasniva na činjenici da se u Zavodu „liječi već šest godina bez ikakvog pomaka u njegovom zdravstvenom stanju“ i da ne prima adekvatnu terapiju u Zavodu. U skladu s praksom Evropskog suda, pri ocjeni da li je podnosiocu zahtjeva pružena odgovarajuća psihijatrijska skrb, sud uzima u obzir mišljenja zdravstvenih radnika i odluke domaćih vlasti u pojedinačnom slučaju, kao i općenitije nalaze na nacionalnom i međunarodnom nivou o nepodobnosti zatvorskih psihijatrijskih odjela za pritvaranje lica s psihičkim problemima (vidi, op. cit., Rooman protiv Belgije, tačka 200).

40. Ustavni sud zapaža da iz odgovora na apelaciju Zavoda proizlazi da je apelant smješten u odgovarajuću medicinsku ustanovu koja je upravo i osnovana radi smještaja, liječenja i čuvanja forenzičkih pacijenata iz cijele BiH. Također iz navedenog odgovora proizlazi da apelant u Zavodu ima pristup ljekarima koji imaju iskustvo u radu s forenzičkim pacijentima, te da se u toj ustanovi mjere liječenja izvršavaju u skladu s međunarodnim standardima. Zatim, Ustavni sud zapaža da je ordinirajući ljekar iz Zavoda jasno ukazao da dok je bio u KPZ-u Tuzla, odnosno, prije nego što je premješten u Zavod, apelant nije dobijao adekvatnu medicinsku terapiju, što je dovelo do toga da su sada manje šanse da se uspostavi trajna medicinska remisija (vidi tačku 12. ove odluke). Također, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da zaduženi ljekari u Zavodu mijenjaju terapiju apelantu pokušavajući da je prilagode njegovom zdravstvenom stanju, što je dovelo do djelimičnog poboljšanja (vidi tačku 13. ove odluke). Ustavni sud podsjeća da potencijalne negativne posljedice po izglede za promjenu apelantove lične situacije neće dovesti do kršenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije ako su vlasti preduzele dovoljno koraka da prevaziđu svaki problem koji bi ometao apelantov tretman.

41. Ustavni sud naglašava da nije njegova uloga, shodno standardima Evropskog suda, da analizira sadržaj liječenja koji se nudi i primjenjuje, nego da provjeri da li je uspostavljen individualizirani program uzimajući u obzir specifične detalje mentalnog zdravlja apelanta. Ustavni sud smatra da iz apelacionog spisa proizlazi da apelantov pritvor u Zavodu ima terapeutsku svrhu, usmjerenu konkretno i u mjeri u kojoj je to moguće na izlječenje ili ublažavanje stanja njegovog mentalnog zdravlja. Imajući u vidu navede činjenice, kao i apelantove navode zbog kojih osporava adekvatnost svoga liječenja, Ustavni sud ne može zaključiti da apelantu nije pružena adekvatna terapija u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi.

42. U odnosu na navode o tome da li se apelant može liječiti u nekoj drugoj ustanovi a ne u Zavodu, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja i relevantnih zakonskih odredbi proizlazi da je apelant lice za koje je utvrđeno da je počinilo krivično djelo u stanju neuračunljivosti na teritoriji FBiH i da je stoga upućen u Zavod u skladu sa zakonom. Naime, Ustavni sud dalje ukazuje da iz člana

44. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama proizlazi da će osobi s duševnim smetnjama za koju se u krivičnom postupku utvrdi da je krivično djelo učinila u stanju neuračunljivosti nadležni sud u vanparničnom postupku utvrditi prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu, koji će se izvršavati u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma. Ustavni sud zapaža da je upravo Sporazumom utvrđeno da je Zavod zdravstvena ustanova u kojoj se ostvaruje smještaj, liječenje, boravak i čuvanje lica za koja je neophodan smještaj u specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju. Imajući u vidu sadržaj navedenih zakonskih odredbi, Ustavni sud zapaža da u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što ukazuje da Zavod nije nadležan i ovlašten za apelantovo prisilno zadržavanje na liječenju.

43. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao da se konkretni postupak pokreće po službenoj dužnosti, te da se postupak zadržavanja duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi provodi u skladu s odredbama ZVP-a. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 55. navedenog zakona propisano da zdravstvena ustanova u kojoj se na liječenju nalazi duševno bolesno lice predlaže produženje zadržavanja ako ocijeni da zadržano lice treba ostati na liječenju, što je u konkretnom slučaju Zavod učinio. Pri tome, Ustavni sud naglašava da apelant samo paušalno navodi da postoji „zakonska mogućnost“ da se lica sa zdravstvenim stanjem kakvo je apelantovo smjeste i u neku drugu ustanovu na području BiH. Naime, iako apelanta zastupa advokat, u apelaciji se ne navodi nijedna zakonska odredba niti se nudi neki drugi argument ili dokaz iz kojeg proizlazi da bi apelant mogao nastaviti liječenje u nekoj drugoj ustanovi specijaliziranoj za pacijente kakav je apelant.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnoj fazi postupka utvrdili sve bitne činjenice iz svoje nadležnosti. Pri tome, svoje odluke su zasnovali na nalazu i mišljenju vještaka datom u toj konkretnoj fazi postupka, izvještaju Zavoda i na drugim relevantnim dokazima. Na osnovu toga su zaključili da se apelantovo psihičko stanje nije poboljšalo, te da on i dalje ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom, i to u trajanju od šest mjeseci. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za taj zaključak dali jasne i argumentirane razloge. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelant lišen slobode u postupku koji je bio „u skladu sa zakonom“, a što je sve u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije. b)U odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije

45. U odnosu na apelantove navode da mu nije omogućeno da bude saslušan pred sudom, Ustavni sud ukazuje da, u skladu s principima koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, duševno bolesno lice koje je prisilno zatvoreno u psihijatrijsku ustanovu na neodređeno ili duže vrijeme ima pravo, prema članu 5. stav 4. Evropske konvencije, pokrenuti postupak u razumnim vremenskim razmacima pred sudom radi preispitivanja zakonitost tog pritvora s obzirom na to da razlozi koji su prvobitno opravdavali pritvor mogu prestati da postoje. Također, pristup pritvorenika sudiji ne bi trebalo da zavisi od dobre volje institucije u kojoj je apelant pritvoren, niti bi trebalo da bude aktiviran prema nahođenju medicinskih službi ili bolničkih vlasti (vidi Evropski sud, Gorshkov protiv Ukrajine, presuda od 8. novembra 2005. godine, predstavka broj 67531/01, tačka 44. s daljnjim referencama).

46. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 52. ZVP-a predviđena obaveza suda da, ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje mentalno bolesnog lica, sasluša to lice. Ustavni sud zapaža da u postupku donošenja rješenja Osnovnog suda apelant nije lično saslušan pred sudom jer je taj sud, cijeneći mišljenje vještaka neuropsihijatra, zaključio da bi saslušanje apelanta moglo štetno utjecati na njegovo zdravstveno stanje. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da apelantu ni u ranijim vanparničnim postupcima kada se odlučivalo o prisilnom zadržavanju apelanta na liječenju u Zavodu, dakle sve od početne faze zadržavanja na prisilnom liječenju, nije bilo omogućeno da se lično izjasni o okolnostima u vezi s tom mjerom.

47. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije ne isključuje mogućnost da se sistemom automatskog periodičnog preispitivanja zakonitosti lišenja slobode može osigurati poštovanje zahtjeva iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te da se u takvim okolnostima ne mora održavati javna sjednica u svakom slučaju kada se produžava pritvor. Odluka o tome da li će se održati javna sjednica zavisit će od okolnosti u svakom konkretnom predmetu. Međutim, kada je ustanovljeno automatsko preispitivanje, odluke o održavanju javnih sjednica moraju slijediti u „razumnim intervalima“ (vidi Evropski sud, Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tač. 154. i 155. s daljnjim referencama). Ustavni sud uviđa da Osnovni sud ne može dovoditi u pitanje zaključak vještaka neuropsihijatra da bi lično saslušanje apelanta pred sudom moglo štetno utjecati na njegovo zdravstveno stanje. Međutim s obzirom na to da apelant, od kada je smješten u Zavod, u periodu od šest godina nije lično „ni čuo ni vidio“ sud odnosno sudiju, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud trebao uzeti u obzir opcije koje ima na raspolaganju i saslušati apelanta. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu sa članom 2. stav 2. ZVP-a, u vanparničnom postupku primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U skladu sa članom 130. ZPP-a, Osnovni sud je mogao odrediti uviđaj uz učešće vještaka, odnosno mogao je posjetiti apelanta u Zavodu i ličnim opažanjem te eventualnim razgovorom steći što bolju i objektivniju sliku o njegovom zdravstvenom stanju. Naime, pored velikog značaja koji ima ljudska sloboda koju štiti član 5. Evropske konvencije, Ustavni sud naročito ima u vidu da se radi o mentalno oboljelom licu koje spada u posebno osjetljivu kategoriju. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da se insistiranjem na tome da sud „vidi i čuje apelanta“ izbjegava birokratizacija odlučivanja o produženju trajanja zadržavanja na prisilnom liječenju i omogućava se onome ko je lišen slobode da se o tome izjasni (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4316/22 od 13. jula 2023. godine, tač. 39-45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je apelantu to pravo bilo uskraćeno u postupku donošenja osporenog rješenja Osnovnog suda, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

48. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju 26. jula 2024. godine istekla mjera prinudnog liječenja određena osporenim rješenjima, Ustavni sud samo deklaratorno utvrđuje povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68−69. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud napominje da ukoliko se u vrijeme prijema ove odluke apelant i dalje bude nalazio u Zavodu a bude predloženo njegovo daljnje prisilno zadržavanje, Osnovni sud je obavezan odmah preduzeti radnje kojima će apelantu omogućiti djelotvorno saslušanje kako bi se poštovale njegove garancije na ličnu slobodu i sigurnost.

Ostala prava

49. Apelant je također ukazao da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, člana II/3.m) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant kršenje tih prava nije posebno obrazložio, odnosno da se suština navoda o povredi tih prava odnosi na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. O tome je Ustavni sud već odlučio u prethodnim tačkama ove odluke obrazlažući razloge o neosnovanosti apelantovih navoda u tom smislu. Imajući u vidu činjenice predmeta i apelantove navode i prethodne zaključke, Ustavni sud smatra da je razmotrio glavna pitanja u predmetu, zbog čega nije potrebno posebno ispitati apelantove navode o kršenju zabrane mučenja, prava na privatni i porodični život, prava na brak i zasnivanje porodice, prava na slobodu kretanja i prebivališta, zabranu diskriminacije te zabranu zloupotrebe prava (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Orašanin protiv Hrvatske, presuda od 21. marta 2023. godine, predstavka broj 24811/16, stav 19. s daljnjim referencama).

VII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu, ni prilikom prvog određivanja zadržavanja na liječenju ni tokom boravka na liječenju u Zavodu, a zatim ni u postupku pred Osnovnim sudom koji je donio osporeno rješenje, nije bilo omogućeno da bude saslušan pred sudom, a sud nije preduzeo sve odgovarajuće mjere koje ima na raspolaganju da takvo saslušanje omogući.

51. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u preostalom dijelu nema kršenja prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e) Evropske konvencije kada je utvrđeno da su osporena rješenja na osnovu kojih je apelant bio prisilno zadržan na liječenju u Zavodu donesena u postupku koji je u skladu s relevantnim zakonskim odredbama i standardima Evropske konvencije.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman