Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-737/22 („Premier sport“ Istočno Novo Sarajevo)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-737/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. siječnja 2026. godine, u predmetu broj AP-737/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Premier sport“ Istočno Novo Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Premier sport“ Istočno Novo Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024756 20 Uvp od 8. prosinca 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Premier sport“ Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupaju odvjetnici Sanja Iličić-Lukenda i Luka Božić iz Čitluka, podnio je 25. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024756 20 Uvp od 8. prosinca 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024756 19 U od 18. veljače 2020. godine i privremenog Rješenja Ministarstva financija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/463-33-1/19 od 22. travnja 2019. godine.
Uvodne napomene
2. Republička uprava za igre na sreću (u daljnjem tekstu: Republička uprava) izdala je apelantu licencu za priređivanje kladioničkih igara na sreću za razdoblje od deset godina – od 16. ožujka 2009. do 16. ožujka 2019. godine. Apelant je 14. rujna 2018. godine podnio Republičkoj upravi zahtjev za produljenje licence na razdoblje od deset godina. Zahtjev je podnesen u smislu članka 18. stavak 3. Zakona o igrama na sreću („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 111/12; u daljnjem tekstu: ranije važeći Zakon) kojim je bilo propisano da se navedeni zahtjev podnosi najkasnije šest mjeseci prije isteka roka na koji je licenca dana.
3. Zaključkom Republičke uprave od 14. ožujka 2019. godine apelantov zahtjev je odbačen kao nepravovremen, a taj zaključak je poništen rješenjem Ministarstva od 18. travnja 2019. godine u kojem je konstatirano da je apelantov zahtjev pravovremen.
Osporene odluke
4. Privremenim Rješenjem Ministarstva broj 06.05/463-33-1/19 od 22. travnja 2019. godine apelantu je odobreno produljenje licence za priređivanje kladioničkih igara na sreću do 19. rujna 2019. godine. Ministarstvo je u obrazloženju navelo da je apelant pravovremeno podnio Republičkoj upravi zahtjev za produljenje licence za priređivanje kladioničkih igara na sreću od 16. ožujka 2009. godine, koja je izdana na razdoblje od deset godina – do 16. ožujka 2019. godine. Dalje je ukazalo da je 19. ožujka 2019. godine na snagu stupio Zakon o igrama na sreću („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 22/19; u daljnjem tekstu: važeći Zakon). Važećim Zakonom je propisano da o zahtjevu za dodjelu i produljenje licence odlučuje ministar financija (članak 19.), te da će se na postupke započete do dana stupanja na snagu tog Zakona primjenjivati odredbe tog Zakona (članak 119. stavak 3.). S obzirom na to da je postupak za produljenje licence započet ali nije okončan do stupanja na snagu važećeg Zakona, Republička uprava je apelantov zahtjev za produljenje licence proslijedila na odlučivanje Ministarstvu. Ministarstvo je dalje ukazalo da je važećim Zakonom propisano da se licenca za priređivanje kladioničkih igara na sreću može dati pravnoj osobi koja ispunjava opće i posebne uvjete propisane tim Zakonom i podzakonskim aktima (članak 65.). Također je propisano da su priređivači igara na sreću dužni uskladiti svoje poslovanje i status s odredbama važećeg Zakona u roku od šest mjeseci (članak 119.). U svezi s tim, Ministarstvo je istaknulo da apelant nije dostavio dokaze da ispunjava uvjete propisane važećim Zakonom – potvrdu o izmirenim poreznim obvezama, dokaz o posjedovanju odobrenog i certificiranog računarskog sustava, niti dokaz o ispunjenosti prostornih i tehničkih uvjeta. Pri tome je istaknulo da apelant bez svoje krivice nije u mogućnosti ispuniti uvjet u pogledu posjedovanja odobrenog i certificiranog računarskog sustava jer nije donesen potrebni podzakonski akt. Stoga, kako su se stupanjem na snagu važećeg Zakona promijenili uvjeti za produljenje licence, Ministarstvo je apelantu izdalo privremenu dozvolu koja ističe 19. rujna 2019. godine, kada ističe i rok od šest mjeseci za usklađivanje s važećim Zakonom. Pri tome je istaknulo da ukoliko apelant dostavi dokaze da je uskladio poslovanje s odredbama važećeg Zakona, privremeno rješenje će biti zamijenjeno konačnim odobrenjem – licencom, koje se u skladu s važećim zakonom donosi na razdoblje od pet godina.
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 024756 19 U od 18. veljače 2020. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja organa uprave. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je u konkretnom slučaju sporno treba li primijeniti ranije važeći Zakon, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva i čiju primjenu je apelant očekivao ili odredbe važećeg Zakona. U svezi s tim, sud je ukazao da je to pitanje riješeno prijelaznim i završnim odredbama važećeg Zakona kojima je propisano da će se na postupke započete do dana stupanja na snagu tog Zakona primjenjivati odredbe tog Zakona (članak 119. stavak 3.). Stoga je sud podržao zaključak Ministarstva da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe važećeg Zakona. Okružni sud je dalje ocijenio točnim apelantovu tvrdnju da je organ uprave riješio o njegovom zahtjevu šest mjeseci nakon podnošenja zahtjeva, iako je člankom 206. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) propisano da je dužan odlučiti u roku od 30, odnosno 60 dana. Međutim, ukazao je da takvo postupanje organa uprave nema za posljedicu nezakonitost osporenog rješenja. U svezi s tim je istaknuo da je apelant, s obzirom na to da organ uprave nije riješio njegov zahtjev u zakonom propisanom roku, imao pravo žalbe kao da je njegov zahtjev odbijen, u smislu članka 206. stavak 2. ZOUP-a, koje nije iskoristio.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 024756 20 Uvp od 8. prosinca 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 18. veljače 2020. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju podržao razloge zbog kojih je prvostupanjski sud zaključio da činjenica da organ uprave nije riješio o apelantovom zahtjevu u zakonom propisanom roku nema za posljedicu nezakonitost osporenog rješenja. Obrazložio je da je člankom 119. važećeg Zakona propisano da su priređivači igara na sreću dužni uskladiti svoje poslovanje i status s odredbama važećeg Zakona u roku od šest mjeseci (stavak 1.), te da će licence i odobrenja dana na temelju odredaba ranije važećeg Zakona ostati na snazi ako ispunjavaju uvjete propisane tim Zakonom, a u suprotnom istekom roka od šest mjeseci prestaju važiti, bez provođenja posebnog upravnog postupka (stavak 2.). Stoga je zaključio da bi u slučaju da je apelantu licenca izdana u skladu s odredbama ranije važećeg Zakona, ta licenca bila podložna reviziji, odnosno prestala važiti istekom roka od šest mjeseci.
7. Apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i da su povrijedili njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku te da su bili dužni primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona. Navodi da nije dužan trpjeti posljedice propusta Republičke uprave, koja nije odlučila o njegovom zahtjevu u zakonom propisanom roku. Apelant navodi i da je stav iz osporene presude u suprotnosti sa stavom koji je isti Vrhovni sud zauzeo u Presudi broj 11 0 U 024851 20 Uvp od 8. prosinca 2021. godine. Stoga smatra da je diskriminiran jer su sudovi odbili primijeniti ranije važeći Zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva za produljenje licence.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su organi uprave i sudovi primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Ustavni sud smatra da su organi uprave i sudovi dali relevantne i dovoljne razloge zbog kojih je apelantu izdana privremena licenca za priređivanje kladioničkih igara na sreću do 19. rujna 2019. godine, primjenom odredaba važećeg Zakona. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su organi uprave i sudovi jasno ukazali da bi i u slučaju da je apelantu licenca izdana u skladu s odredbama ranije važećeg Zakona, ta licenca bila podložna reviziji, odnosno prestala važiti istekom roka od šest mjeseci od stupanja na snagu važećeg Zakona. Osim toga, Ministarstvo je jasno naglasilo da ukoliko apelant dostavi dokaze da je uskladio poslovanje s odredbama važećeg Zakona, privremeno rješenje će biti zamijenjeno konačnim odobrenjem (vidi točku 4. ove odluke). Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode da nije dužan trpjeti posljedice propusta organa uprave da o njegovom zahtjevu odluči u zakonom propisanom roku. Međutim, organi uprave i sudovi su jasno obrazložili razloge zbog kojih takav propust organa uprave ne može dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari.
14. U pogledu apelantovog pozivanja na Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 U 024851 20 Uvp od 8. prosinca 2021. godine, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u navedenoj presudi, koja se ticala identičnog činjeničnog i pravnog pitanja, naveo da je trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg Zakona, što je u suprotnosti sa stavom iz osporene odluke. Međutim, Ustavni sud primjećuje da navedena presuda ne predstavlja konačnu odluku budući da Vrhovni sud nije odlučio meritorno i zauzeo jasan stav o navedenom pitanju, već je ukinuo presudu Okružnog suda i vratio predmet tom sudu jer on nije dao odgovor na sve apelantove tužbene navode. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da samo postojanje proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko time nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, o čemu apelant nije predočio dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1191/23 od 11. srpnja 2024. godine, točka 14., dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da u danim okolnostima osporenom odlukom nije povrijeđeno načelo pravne sigurnosti kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
15. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran prema nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman