Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4566/23 (D. N.)
Odluka donesena 14. 01. 2025.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4566/23
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 01. 2025.
Tekst odluke
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić, dana 14. januara 2025. godine, u predmetu broj AP-4566/23, rješavajući zahtjev Diane Nikolić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donijela je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Diane Nikolić za donošenje privremene mjere.
Nalaže se odlaganje primjene Zaključka Osnovnog suda u Sokocu broj 89 1 I 056343 23 I od 10. decembra 2024. godine o prodaji nekretnina.
Ova odluka stupa na snagu odmah i obavezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Diana Nikolić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa August Jančik, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 000343 23 Rev od 26. juna 2023. godine.
2. Podneskom od 7. juna 2023. godine apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kako bi se privremeno odložilo izvršenje osporene presude do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelantica je podneskom od 18. decembra 2024. godine dostavila Zaključak Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 I 056343 23 I od 10. decembra 2024. godine o prodaji nekretnine te ponovo zatražila hitno usvajanje privremene mjere.
Uvodne napomene
3. Apelantica i Olga Lalević (u daljnjem tekstu: prvotužena) su 7. aprila 1998. godine zaključile sudski ovjeren ugovor o poklonu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor o poklonu). Navedenim ugovorom prvotužena je apelantici poklonila vikend-kuću i zemljište na Jahorini (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), nakon čega je apelantica ušla u posjed spornih nekretnina, platila porez na naslijeđe i poklon, te se upisala kao posjednica u katastarskoj evidenciji. Apelantica je u martu 2002. godine podnijela zahtjev Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za uknjižbu prava vlasništva na spornim nekretninama na osnovu spornog ugovora o poklonu. Rješenjem od 19. marta 2003. godine Općinski sud je odbio zahtjev za uknjižbu uz obrazloženje da nedostaje saglasnost Federalnog ministarstva pravde budući da je apelanticin potpis na ugovoru ovjeren na osnovu lične karte izdate u Beogradu. Iz apelanticinog iskaza proizlazi da sudsko rješenje o odbijanju zahtjeva za uknjižbu apelantica nije primila. Prvotužena je sporne nekretnine prodala Radomiru Mariću (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zaključivši s njim 28. maja 2003. godine kupoprodajni ugovor (u daljnjem tekstu: sporni kupoprodajni ugovor). Drugotuženi se na osnovu spornog kupoprodajnog ugovora upisao kao vlasnik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama. Parnični postupak
4. Apelantica je 14. maja 2004. godine podnijela tužbu protiv prvotužene i drugotuženog (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja prava vlasništva na osnovu formalnog ugovora o poklonu a stvarno sadržanog ugovora o kupoprodaji zaključenog 7. aprila 1998. godine u odnosu na sporne nekretnine. Tužbenim zahtjevom je traženo utvrđenje ništavnosti spornog kupoprodajnog ugovora koji su međusobno zaključili tuženi, te uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama u korist apelantice, uz naknadu troškova parničnog postupka. Protivtužbenim zahtjevom prvotužena je tražila utvrđenje da je sporni ugovor o poklonu ništavan jer je prividan i nema djelovanje među ugovornim stranama, uz naknadu troškova parničnog postupka.
5. Presudom Osnovnog suda broj 89 1 P 000343 17 P 5 od 23. novembra 2021. godine odbijeni su u cijelosti tužbeni i protivtužbeni zahtjevi, te je apelantica obavezana da drugotuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 18.013,75 KM. U odgovoru na tužbu prvotužena je navela da je sporni ugovor o poklonu prividan jer je trebao prikriti stvarni ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između prvotužene i apelanticinog bivšeg supruga Ognjena za usmeno dogovorenu kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 KM. Prvotužena je navela da je apelanticin bivši suprug njenom bratu Branislavu po tom osnovu isplatio iznos od 16.000,00 KM, a da preostali dio nije, te da je zbog toga ona 30. maja 2003. godine pokrenula postupak radi utvrđivanja ništavnosti spornog ugovora o poklonu. Apelantica je u iskazu navela da je sporni ugovor o poklonu zaključen na insistiranje prvotužene kako bi se prikrila činjenica da je brat prvotužene Branislav primio novac, između ostalog, zbog „ljudi kojima je Branislav dugovao novac“. Apelantica je navela da je pristala da zaključi sporni ugovor o poklonu jer nije sumnjala u navode prvotužene budući da su apelanticin suprug i brat prvotužene „bili prijatelji, da su se družili i da su bili kumovi“. Apelantica je također navela da je veći dio kupoprodajne cijene isplaćen.
6. Ocjenom provedenih dokaza prvostepeni sud je zaključio da apelantica nije stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama jer je priznala da je sporni ugovor o poklonu prividan, a da kupoprodajni ugovor, koji je stvarno zaključen, nije u cijelosti realiziran. Obrazloženo je da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan jer je u cijelosti realiziran, te da se drugotuženi pouzdao u tačnost upisa u zemljišnim knjigama. Osnovni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to čl. 26, 66, 103, 109, 110, 111, 112. i 117, zatim odredbe čl. 33. i 41. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) i odredbe člana 56. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).
7. Presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 000343 22 Gž 5 od 29. septembra 2022. godine usvojena je apelanticina žalba te je preinačena prvostepena presuda tako što je u cijelosti usvojen apelanticin tužbeni zahtjev, a prvotužena je obavezana na naknadu troškova parničnog postupka. Istom presudom Okružni sud je odbio protivtužbeni zahtjev prvotužene. Navedeno je da iz apelanticinog iskaza i iskaza prvotužene jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kupoprodaji spornih nekretnina jer je to bila stvarna volja ugovornih strana, što potvrđuje činjenica da je usmenim putem dogovorena kupoprodajna cijena. Nadalje, Okružni sud je imao u vidu da se apelantica nalazi u posjedu spornih nekretnina i da drugotuženi nije tražio predaju spornih nekretnina na kojima apelantica ima upisano pravo posjeda. Okružni sud je dalje naveo da okolnost da kupoprodajna cijena nije u cijelosti isplaćena ne može biti osnov za zaključak o ništavnosti ugovora. U takvim okolnostima Okružnom sudu se postavilo pitanje zašto prvotužena od apelantice nije tražila isplatu preostalog duga, već je, nakon što je dobila rješenje Općinskog suda o odbijanju apelanticinog zahtjeva za uknjižbu, 28. maja 2003. godine prodala sporne nekretnine drugotuženom. Okružni sud je naveo da je prvotužena, samo dva dana nakon sporne kupoprodaje, pokrenula sudski postupak protiv apelantice tražeći utvrđivanje ništavnosti spornog ugovora o poklonu. Ovo, po mišljenju Okružnog suda, ukazuje na prevarno i nesavjesno postupanje prvotužene.
8. Okružni sud je naveo da je i drugotuženi bio nesavjestan kupac jer je apelantica dokazala da je drugotuženi apelanticin poznanik i poznanik njenog bivšeg supruga, što ukazuje da je morao znati kakav je ugovor ona zaključila s prvotuženom i da se ona nalazi u posjedu spornih nekretnina. Tokom postupka je dokazano da je drugotuženi dobar poznanik i s prvotuženom i njenom porodicom. Okružni sud je iz provedenih dokaza zaključio da drugotuženi nije savjestan stjecatelj i da nije u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva jer je znao da su sporne nekretnine ranije otuđene i predate apelantici u samostalan posjed. Stoga, kako je obrazloženo, bez obzira na to što se drugotuženi upisao kao vlasnik spornih nekretnina, njegovo pravo je slabije u odnosu na apelanticu koja je ranije zaključila sporni ugovor o poklonu, koji je po svojoj prirodi teretan pravni posao jer se iz provedenih dokaza jasno ukazuje da je među ugovornim stranama zaključen kupoprodajni ugovor i da je dogovorena kupoprodajna cijena. U vezi s tim je navedeno da kada više lica zaključi posebne ugovore radi stjecanja prava vlasništva na istoj nekretnini, raniji savjesni stjecatelj koji drži nekretninu u posjedu ima jači pravni osnov u odnosu na kasnijeg nesavjesnog stjecatelja bez obzira na to što je posljednji stjecatelj ishodio upis u zemljišne knjige. Okružni sud je zaključio da je sporni ugovor o poklonu zapravo ugovor o kupoprodaji, pa kako sporni ugovor o poklonu zadovoljava formu jer je sačinjen u pismenom obliku i sudski je ovjeren, ispunjeni su uvjeti i za valjanost prikrivenog ugovora o kupoprodaji. Pri tome je navedeno da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je na ime kupoprodajne cijene isplaćen iznos od 27.500,00 KM, čime je ugovor ispunjen u pretežnom dijelu, pa je taj ugovor valjan u smislu člana 9. Zakona o prometu nekretnina.
9. Presudom broj 89 1 P 000343 23 Rev od 26. juna 2023. godine Vrhovni sud je reviziju tuženih usvojio, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima spora, dok je u odnosu na protivtužbeni zahtjev drugostepenu presudu ukinuo. Apelantica je obavezana da tuženima naknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 2.312,50 KM. Vrhovni sud je naveo da nije prihvatljiv stav drugostepenog suda da sporni ugovor o poklonu ima sve bitne elemente kupoprodajnog ugovora odnosno predmet i cijenu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da odredba člana 9. Zakona o prometu nekretnina ne priznaje pravnu valjanost usmenim ugovorima o prometu nekretnina jer je pismena forma propisana kao konstitutivni element. Stoga se, kako je naveo Vrhovni sud, nedostatak pismene forme „ne može konvalidirati ni obostranim ispunjenjem obaveza koje iz takvog ugovora proizlaze“. Obrazloženo je da se konvalidirati može samo nedostatak ovjere potpisa (član 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina), pa je usmena pogodba o kupoprodajnoj cijeni apsolutno ništavna i ne proizvodi pravno djelovanje bez obzira na to da li su ispunjene obaveze ugovornih strana. Vrhovni sud je dalje zaključio da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da je apelantica na osnovu kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na spornim nekretninama čak i da se radi o pravno valjanom ugovoru jer apelantica nije upisana kao vlasnica spornih nekretnina u javnim evidencijama. Upisom u zemljišnu knjigu stječe se vlasništvo, a ugovorom o prijenosu vlasništva stječe se osnov za upis u zemljišne knjige. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan jer je sačinjen u zakonskoj formi iz člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Navedeno je da za valjanost ugovora nije bitno da li je realiziran ili nije, kao što nije bitna ni savjesnost ugovarača. U vezi s tim, obrazloženo je da je prvotužena bila zk. vlasnik spornih nekretnina i da je imala ovlaštenje da to pravo prenese na drugotuženog.
10. Dalje, navedeno je da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelantica ima jače pravo u odnosu na drugotuženog koji je kasnije zaključio kupoprodajni ugovor i koji je kao nesavjestan stjecatelj ishodio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Navedeno je da bi takav zaključak bio pravilan pod uvjetom da je apelantica dokazala da ima valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, što apelantica nije dokazala, jer ni prividni sporni ugovor o poklonu niti prikriveni ugovor o kupoprodaji ne ispunjavaju uvjete za punovažnost. Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor o povredi odredbi postupka jer je drugostepeni sud meritorno odlučio o protivtužbenom zahtjevu, iako se odluka u tom dijelu žalbom nije osporavala.
11. Apelantica se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnom postupanju Vrhovnog suda, njegovom proizvoljnom, nerazumljivom i kontradiktornom obrazloženju. Apelantica ukazuje i na procesnu neravnopravnost, kršenje prava na nezavisnost i nepristranost suda. Dalje, apelantica naglašava da se u konkretnom slučaju radi o višestrukom otuđenju spornih nekretnina i da je za donošenje pravilne odluke potrebno kumulativno utvrditi savjesnost i zakonitost, kako to propisuje član 57. ZSP-a. U tom pravcu apelantica navodi da je nesavjesnost drugotuženog tokom postupka dokazana, ali da se Vrhovni sud uopće nije bavio savjesnošću ugovornih strana. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
12. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelantica je navela da je u periodu nakon podnošenja apelacije dovedena u najtežu životnu situaciju jer bi se uskoro, „kako trenutno stvari stoje, trebala naći na ulici“. U vezi s tim navodi da je drugotuženi, zbog naplate potraživanja od 23.901,25 KM, pokrenuo izvršni postupak i da je Osnovni sud donio zaključak o prodaji apelanticinog stana u kojem živi. Ročište za prodaju nekretnine zakazano je za 17. februar 2025. godine. Apelantica navodi da je starije životne dobi, da je siromašna, penzionerka s malom penzijom i pritom je teško bolesna, te da je više puta operirana, o čemu je dostavila medicinsku dokumentaciju. Apelantica je navela da je zbog trenutne situacije „dovedena do suicida“. Dalje navodi da je iscrpljena dugotrajnim sudskim postupkom „koji se duže od 22 godine vodi pred sudovima u Republici Srpskoj“. Apelantica navodi da ukoliko bi se njen jedini dom prodao, ne zna „gdje će i kako završiti njena životna agonija“. Predložila je da se privremenom mjerom spriječi realizacija Zaključka Osnovnog suda broj 89 1 I 056343 23 I od 10. decembra 2024. godine o prodaji nekretnine do konačne odluke o apelaciji.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. (2) Izuzetno, predsjednik Ustavnog suda može, u nemogućnosti sazivanja sjednice, odrediti privremenu mjeru iz stava (1) ovog člana.
14. Ustavni sud naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud smatra da predočene okolnosti i dokazi koje je apelantica dostavila ukazuju da bi nastavkom izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda, prije donošenja konačne odluke o apelaciji, apelantici mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice koje bi se teško mogle sanirati. S druge strane, Ustavni sud smatra da privremeno odlaganje provođenja izvršnih radnji ne bi u znatnijoj mjeri otežalo položaj drugih učesnika u postupku. Stoga, kod postojanja takvih okolnosti, Ustavni sud smatra da je u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka da se odloži primjena zaključka Osnovnog suda broj 89 1 I 0564343 23 I od 10. decembra 2024. godine, dok Ustavni sud u međuvremenu ispita dopustivost, odnosno meritum apelacije. Svrha privremene mjere i jest da, u slučajevima u kojima Ustavni sud ocijeni svrsishodnim, bude zadržan status quo do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
16. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić