Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2000/23 (M.B.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2000/23

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2000/23, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 345218 22 Rev od 4. novembra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 24. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 345218 22 Rev od 4. novembra 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 345218 21 Gž od 17. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 345218 18 P od 23. oktobra 2020. godine. Apelantica je 3. septembra 2025. godine podnijela Ustavnom sudu zahtjev za privremenu mjeru kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu da odgodi sve radnje u izvršnom predmetu broj 032 0 P 345218 25 I do donošenja konačne odluke po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te Gradskog pravobranilaštva Tuzla, koje je zastupalo Grad Tuzlu (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 20. i 21. novembra 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore na apelacije, koji su 15. januara 2025. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin punomoćnik je dostavio izjašnjenje 21. januara 2025. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog 22. oktobra 2018. godine radi utvrđenja diskriminacije, otklanjanja posljedica diskriminacije i naknade štete. Apelantica je na ročištu za glavnu raspravu od 28. maja 2020. godine konačno opredijelila tužbeni zahtjev.

6. Presudom Općinskog suda od 23. oktobra 2020. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je tuženi prema njoj izvršio diskriminaciju, i to zbog toga što joj nije uvezao radni staž na isti način kao drugim zaposlenicima (u daljnjem tekstu: prva sporna radnja) i zbog toga što nju nije prerasporedio i zaposlio na isti način kao druge zaposlenike (u daljnjem tekstu: druga sporna radnja). Istom presudom odbijen je i apelanticin zahtjev kojim je tražila da tuženi u njeno ime uplati doprinose, poreze i naknade nadležnim organima za period od 1. aprila 2012. godine do 30. novembra 2016. godine i na taj način uveže apelantici radni staž na isti način kao što je to učinjeno za druge zaposlenike. Odbijen je i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu na ime materijalne štete za period od 1. januara 2015. godine do 31. decembra 2019. godine u određenim novčanim iznosima (detaljno navedeno u izreci presude).

7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelantica bila zaposlenica JP „Direkcija za izgradnju“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: poslodavac), čiji je većinski vlasnik tuženi sa 51% državnog kapitala. Dalje je ukazao da je apelantici, na njen zahtjev, otkazan ugovor o radu 2. decembra 2016. godine. Također je sud naveo da zbog lošeg finansijskog stanja poslodavac nije uplaćivao porez i doprinose u utuženom periodu u apelanticino ime. U odnosu na prvu spornu radnju, sud je ukazao na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Dalje je naveo da je tuženi, na poslodavčev zahtjev, izvršio uplatu poreza i doprinosa i uvezivanje staža zaposlenicima koji su ispunili uvjete za penziju, a doprinosi im nisu uplaćeni, niti im je uvezan staž za vrijeme rada kod poslodavca. Sud je istakao da apelantica nije dokazala, odnosno učinila vjerovatnim da joj navedena grupa zaposlenika može biti komparator, u smislu odredbe člana 15. Zakona o zabrani diskriminacije.

8. U odnosu na drugu spornu radnju, sud je naveo da apelantica smatra da je diskriminirana jer je tuženi određene zaposlenike rasporedio u druga javna preduzeća. U vezi s tim, ukazao je da se apelantica poziva na grupu zaposlenika sa srednjom stručnom spremom, a nikada nije zatražila da se izvrši njen raspored na radno mjesto s tom stručnom spremom, nego je tražila zasnivanje radnog odnosa s visokom stručnom spremom. Imajući u vidu da navedena grupa lica nije komparator, istakao je da nije mogao utvrditi diskriminaciju. Osim toga, sud je istakao da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi. Naime, obrazložio je da su navedeni zaposlenici raspoređeni u druga javna preduzeća u periodu od 1. do 14. augusta 2014. godine. Imajući u vidu datum podnošenja tužbe (22. oktobar 2018. godine), sud je zaključio da je apelantica propustila rok za podnošenje tužbe za utvrđenje diskriminacije u tom dijelu, u smislu odredbe člana 13. Zakona o zabrani diskriminacije.

9. Sud je dalje naveo da je Institucija ombudsmena BiH dala preporuku tuženom da apelantici prizna pravo na novčanu pomoć ili postigne drugo zadovoljavajuće rješenje u pogledu njenih potraživanja. Međutim, sud je istakao da tuženi i dalje nastoji pronaći adekvatno rješenje, kao i da je sve vrijeme angažiran u vezi sa statusom poslodavčevih zaposlenika. Također je ukazao da iz provedenih dokaza slijedi da je tuženi iz budžetske rezerve izdvajao novčana sredstva radi dodjele pomoći i uplate zdravstvenog osiguranja za sve zaposlenike, uključujući i apelanticu. Imajući to u vidu, istakao je da nije mogao prihvatiti da je ombudsmen utvrdio diskriminaciju. U konačnici, imajući u vidu da je odbio apelanticin zahtjev za utvrđenje diskriminacije, istakao je da nije udovoljeno ni apelanticinom zahtjevu za otklanjanje diskriminacije (zahtjev za uplatu doprinosa, poreza i naknada nadležnim organima), niti zahtjevu za naknadu štete.

10. Presudom Kantonalnog suda od 17. marta 2022. godine odbijena je apelanticina žalba i prvostepena presuda je potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantica nije tvrdila da je ispunila uvjete za penziju, niti to slijedi iz podataka u spisu, zbog čega nije učinila vjerovatnim postojanje diskriminacije u odnosu na prvu spornu radnju. Osim toga, istakao je da je tuženi dokazao da postoje izuzeci od principa jednakog postupanja i da su uplate doprinosa licima koja su ostvarila pravo, a zbog neuvezivanja staža nisu mogla otići u penziju, zasnovane na objektivnoj i razumnoj opravdanosti. U odnosu na drugu spornu radnju, sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantica nakon proteka roka od tri godine izgubila pravo da u sudskom postupku traži zaštitu tog prava. Naime, obrazložio je da je u postupku utvrđeno da je apelantica prisustvovala sastancima i dogovorima u pogledu iznalaženja rješenja za probleme s kojima su se suočavali poslodavčevi zaposlenici. Imajući to u vidu, zaključio je da je apelantica imala saznanja da je zaposlenicima prestao radni odnos kod poslodavca i da su zasnovali radni odnos u drugim preduzećima najkasnije u septembru 2014. godine. Pri tome, sud je istakao da su neosnovani apelanticini navodi da se radilo o kontinuiranoj diskriminaciji i da se rok treba računati od posljednje uplate doprinosa (januar 2016. godine). Također je sud naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud razmotrio preporuku ombudsmena. Međutim, ukazao je da iz smisla i sadržaja člana 15. stav 9. Zakona o zabrani diskriminacije ne proizlazi da je sud vezan preporukom ombudsmena i da je mora prihvatiti, već samo razmotriti u skladu s pravilima postupka.

11. Presudom Vrhovnog suda od 4. novembra 2022. godine odbijena je apelanticina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima odluka dali jasne i potpune razloge za svoje odlučenje. U vezi s tim, istakao je da su, u odnosu na prvu spornu radnju, pravilno zaključili da apelantica nije učinila vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, kao i da su pravilno riješili prigovor neblagovremenosti zahtjeva u odnosu na drugu spornu radnju. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelantica ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je proizvoljan stav redovnih sudova da ona nije učinila vjerovatnim da je došlo do diskriminacije u odnosu na prvu i drugu spornu radnju. Osim toga, smatra da je, u odnosu na drugu spornu radnju, tužbu podnijela blagovremeno. Pri tome navodi da se u konkretnom slučaju radi o kontinuiranoj diskriminaciji iz člana 13. stav 4. Zakona o zabrani diskriminacije i da se rok računa od posljednje radnje. Također ističe da su redovni sudovi zanemarili preporuku Institucije ombudsmena BiH. U konačnici, smatra da joj je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, što joj je prouzrokovalo troškove.b)Odgovori na apelaciju

13. Redovni sudovi su naveli da nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala, odnosno da je apelacija neosnovana. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Općinski sud je ukazao na hronologiju postupka, te istakao da nije doprinio nerazumno dugom trajanju postupka. U vezi s tim, ukazao je da je apelantica više puta uređivala tužbeni zahtjev, da je zbog toga tražila odlaganje pripremnih ročišta, kao i odlaganje jednog nastavka ročišta za glavnu raspravu zbog zdravstvenih razloga, kao i da je u postupku proveden veći broj dokaza (materijalni dokazi, vještačenje i veliki broj saslušanih svjedoka).c)Izjašnjenje na odgovore

14. Apelantica je, između ostalog, istakla da u cijelosti ostaje pri izjavljenoj apelaciji.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 3. stav (1) (Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

Član 13. stav (4) (Nadležnost, rokovi i izvršenje) (4) Rok za podnošenje tužbe na osnovu člana 12. ovog zakona je tri godine od dana saznanja o učinjenoj povredi prava, a najduže pet godina od dana učinjenja povrede. U slučaju kontinuirane diskriminacije, rok se računa od dana posljednje učinjene radnje. Rokovi se ne računaju u slučajevima sistemske diskriminacije. Rok za podnošenje zahtjeva za reviziju iznosi tri mjeseca od dana uručenja drugostepene presude.

Član 15. st. (1) i (9) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani. (9) U slučaju kada sud razmatra predmet o kojem je Institucija ombudsmena već donijela preporuku, koju stranka u postupku koristi kao dokaz, sud je dužan, u skladu s pravilima postupka, razmotriti preporuke ombudsmena.

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava).

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]a)U odnosu na osporenu odluku

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, u odnosu na prvu spornu radnju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odlika slijedi da apelantica nije ni tvrdila da je ispunila uvjete za penziju, niti se to može zaključiti na osnovu podataka u spisu, zbog čega nije učinila vjerovatnim da je došlo do diskriminacije. Osim toga, u odnosu na drugu spornu radnju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantica propustila rok za podnošenje tužbe za utvrđenje diskriminacije. S obzirom na to, redovni sudovi su odbili apelanticin tužbeni zahtjev podnesen radi utvrđenja diskriminacije, otklanjanja posljedica diskriminacije i naknade štete.

Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredaba člana 13. stav (4) i člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije, Ustavni sud u obrazloženjima redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje da se radi o kontinuiranoj diskriminaciji, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zbog čega su neosnovani ti apelanticini navodi (vidi tačku 10. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot apelanticinim navodima, razmotrili preporuku ombudsmena, ali da iz odredbe člana 15. stav

9. Zakona o zabrani diskriminacije ne proizlazi da je sud vezan preporukom ombudsmena i da je mora prihvatiti (vidi tač. 9. i 10. u vezi sa tačkom 15. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i ti apelanticini prigovori neosnovani. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.

23. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

24. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

25. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja tužbe (

22. oktobar 2018. godine) do donošenja presude Vrhovnog suda (4. novembar 2022. godine), što ukupno iznosi oko četiri godine. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radilo o nešto složenijem predmetu.

26. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je apelantica nekoliko puta precizirala tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, iako je preciziranje tužbenog zahtjeva nesumnjivo tužiočevo procesno pravo, konzumacija tog prava ipak produžava postupak u kojem se ono konzumira. Također, Ustavni sud zapaža da je apelantica tražila odgode ročišta, tako da je i to utjecalo na dužinu trajanja postupka. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine. Ustavni sud dalje zapaža da je Kantonalni sud odluku o žalbi donio nakon jednu godinu i nešto manje od pet mjeseci, a da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio nakon nešto manje od osam mjeseci. Proizlazi da ne postoje elementi koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak. Imajući u vidu navedeno, posebno da su u relevantnom periodu od oko četiri godine redovni sudovi donijeli tri meritorne odluke, te da je apelantica došla do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostala prava

27. Apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

28. U odnosu na apelanticine navode kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučili o identičnim apelanticinim tvrdnjama u svojim odlukama, te ih ocijenili neosnovanim, a apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz kojim bi mogla učiniti vjerovatnim da je u navedenim postupcima diskriminirana, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

29. U vezi s apelanticinim navodima da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedena odredba ne zasniva neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3007/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 11, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu tih navoda.

VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja dužina trajanja postupka (oko četiri godine) nije prešla granice razumnog roka, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman