Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2010/22 (E. S.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2010/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2010/22, rješavajući apelaciju Eldine Saletović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Eldine Saletović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 189971 22 Kž 2 od 15. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Eldina Saletović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Kenan Buljubašić, advokat iz Zenice, podnijela je 2. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 189971 22 Kž 2 od 15. aprila 2022. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 189971 21 K 2 od 16. novembra 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Presudom Općinskog suda od 19. maja 2021. godine apelantica je proglašena krivom zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja i osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Rješenjem Kantonalnog suda od 24. septembra 2021. godine uvažena je apelanticina žalba, presuda Općinskog suda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud izmjenom predloženog vještaka, odnosno neprihvatanjem prijedloga odbrane u pogledu osobe koja će vršiti vještačenje, bez opravdanog razloga, povrijedio apelanticino pravo na odbranu. Ukazano je da je odbrana prvostepenom sudu predložila izdavanje naredbe za vještačenje vještaku N. H. Sud je prihvatio da se provede vještačenje, ali je promijenio vještaka. Pri tome je naveo da se iz sadržaja naredbe koju sud izdaje treba vidjeti da je vještačenje naređeno po prijedlogu odbrane i da se taj dokaz smatra dokazom odbrane. Međutim, iz sadržaja naredbe za vještačenje od 21. aprila 2021. godine ne vidi se da je to vještačenje dokaz odbrane, niti u kojem je obimu odbrana predložila vještačenje.
Osporene presude
3. Osporenom presudom Općinskog suda apelantica je proglašena krivom da je počinila krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.
4. Navedeno je da je apelantica to krivično djelo počinila tako što je upravljajući automobilom vozila neoprezno i nedovoljno pažljivo jer brzinu kretanja vozila nije prilagodila uvjetima kolovoza i nadolazećoj krivini, pa je svojim vozilom prešla na saobraćajnu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera. Apelantica je, postupajući suprotno odredbama člana 43. stav 1. i člana 39. stav
1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, izgubila kontrolu nad vozilom i udarila u drugo vozilo. Tako je ugrozila sigurnost javnog saobraćaja i dovela u opasnost život vozača i saputnika iz drugog vozila, koji su zadobili lake tjelesne povrede. Dakle, apelantica je ugrozila javni saobraćaj tako što je dovela u opasnost živote ljudi, uslijed čega je nastupila imovinska šteta u iznosu većem od 5.000,00 KM.
5. U ponovljenom postupku sud je prihvatio sve ranije izvedene dokaze, te je po uputi drugostepenog suda naredio provođenje vještačenja po vještaku saobraćajne struke N. H. Sud je doveo u vezu nalaze vještaka R. H. i N. H. i utvrdio da u dijelovima tih nalaza važnima za donošenje presude nema suprotnosti. Ukazano je da su oba vještaka generalije o saobraćajnoj nezgodi (učesnici, vozila, smjer kretanja vozila, stanje saobraćajnice, pronađeni tragovi mjesta nezgode i sl.) naveli identično. Sud je naveo da na prvi pogled postoji razlika u nalazima vještaka u odnosu na to kojim dijelovima vozila je došlo do kontakta, ali kada se pažljivije pročita nalaz vještaka R. H., naročito kada se imaju u vidu njegova pojašnjenja iznesena na glavnom pretresu, može se zaključiti da ni u tom dijelu nema nesaglasnosti. Sud je naveo da je uočljiva razlika u nalazima vještaka u pogledu brzine kretanja vozila, ali da su oba vještaka saglasna u pogledu uzroka saobraćajne nezgode, a to je prelazak apelanticinog vozila u suprotnu traku, kada je ostvarila kontakt s vozilom Passat. Iako je sud smatrao da je ta razlika nebitna za donošenje odluke o postojanju krivnje za krivično djelo koje je apelantici stavljeno na teret, odlučio je vjeru pokloniti vještaku odbrane. Osim toga, ukazano je da je vještak odbrane nalaz izradio uvidom u cijeli sudski spis, u kojem je sadržano više materijalnih dokaza nego u tužilačkom spisu, na osnovu kojeg je nalaz radio vještak optužbe. Dalje, sud je naveo i da je cijenio iskaz koji je apelantica dala na glavnom pretresu, ali ga nije prihvatio budući da je suština tog iskaza negiranje krivnje za događaj, što nema uporište u provedenim dokazima.
6. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, sud je zaključio da su dokazana sva obilježja krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret. Utvrđeno je da se apelantica kritične prilike nije pridržavala saobraćajnih propisa tako što brzinu svog vozila nije prilagodila uvjetima i stanju puta. Dokazano je i obilježje u pogledu zabranjene posljedice, odnosno dovođenje u opasnost života ljudi, jer se vozilo Passat, s kojim je apelanticino vozilo ostvarilo kontakt, prevrnulo i nastavilo kretanje – struganje kolovozom. Pri tome su se u vozilu Passat nalazile dvije osobe koje su zadobile tjelesne povrede. Dokazan je i objektivni uvjet inkriminacije, nastupanje imovinske štete drugoj osobi. U pogledu štete, optužba je provela dva dokaza. Jedan od dokaza, obračun visine štete na iznos od 9.329.00 KM, nije prihvaćen jer sud nije mogao utvrditi ko je načinio tu ispravu, kada, na koji način, niti se iz tog obračuna vidi za koje se vozilo odnosi i povodom kojeg događaja. Međutim, sud je prihvatio drugi dokaz, odnosno sporazum zaključen između oštećenog vozača vozila Passat i osiguravajućeg društva „Aura osiguranje d.d.“ koje je pokrivalo apelanticinu građansku odgovornost za štetu pričinjenu trećim osobama u saobraćaju. Iz tog sporazuma proizlazi da materijalna šteta na vozilu iznosi ukupno 8.403,60 KM. Sud je ukazao da je odbrana u pogledu visine štete provela dokaz vještačenjem vještaka E. R., koji je dao mišljenje da je visina štete na vozilu Passat 8.087,53 KM. Ukazano je i da je odbrana osporavala taj nalaz iako se radilo o dokazu koji je proveden po prijedlogu odbrane. Sud nije prihvatio prigovore odbrane u pogledu nalaza tog vještaka zbog toga što je zaključio da je vještak pravilno procijenio visinu štete prema svim parametrima, osim u jednom parametru, a to je broj prijeđenih kilometara, što je detaljno obrazložio. Stoga je sud kao najpouzdaniji dokaz u pogledu visine nastale materijalne štete na vozilu oštećenog uzeo dokaz optužbe, odnosno navedeni sporazum. Slijedom navedenog, sud je u spomenutim dijelovima izmijenio optužnicu u pogledu brzine apelanticinog kretanja (uzimajući brzinu kretanja navedenu u nalazu vještaka odbrane) te u pogledu visine štete na vozilu.
7. Osporenom presudom Kantonalnog suda djelomično je uvažena apelanticina žalba i prvostepena presuda je preinačena u odluci o sankciji. Apelantici je zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i određeno da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko apelantica u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude ne počini novo krivično djelo. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
8. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, kao i da je prvostepena presuda zasnovana na ispravnoj primjeni krivičnog zakona. Ocijenjeni su neosnovanim žalbeni navodi da je vještak N. H. izvršio vještačenje saobraćajne nezgode u skladu s pravilima struke i da se presuda ne može zasnivati na vještačenjima vještaka R. H. i E. R. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je zaključak prvostepenog suda kako u pogledu nastanka saobraćajne nezgode tako i u odnosu na posljedicu pravilan, te da je zasnovan na ispravnoj ocjeni dokazne građe. Vještak R. H. je u svom nalazu i mišljenju detaljno obrazložio nastanak, uzrok i posljedicu saobraćajne nezgode i njegov nalaz i mišljenje podudara se s iskazima svjedoka, kao i s materijalnom dokaznom građom. Osim toga, taj je vještak utvrdio da propusti za saobraćajnu nezgodu leže na apelanticinoj strani. Dakle, dokazna građa koju je prvostepeni sud prihvatio, naročito saobraćajno-tehnička vještačenja, u cijelosti potvrđuju apelanticino izvršenje krivičnog djela.
9. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio pravilnom odluku prvostepenog suda da ne prihvati nalaz i mišljenje vještaka N. H. kao dokaza odbrane s obzirom na to da to vještačenje nije imalo uporišta ni u jednom drugom subjektivnom ili materijalnom dokazu. Pri tome je prvostepeni sud, na osnovu prihvaćene dokazne građe, ispravno utvrdio i visinu pričinjene štete, te o tome dao jasno i logično obrazloženje koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud. Istaknuto je da time što je sud koristio saobraćajno-tehničko vještačenje E. R. prvostepeni sud nije povrijedio odredbe krivičnog postupka budući da je taj vještak nalaz i mišljenje uradio po naredbi prvostepenog suda od 21. aprila 2021. godine. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da se izmjene optužnice koje je izvršio prvostepeni sud ne odnose na bitne elemente krivičnog djela, zbog čega prvostepeni sud izmjenama nije prekoračio optužbu, niti je načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.
10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđena prava iz II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito problematizira nalaze i mišljenja vještaka provedene tokom postupka i odluku suda o tome koji je od tih nalaza prihvatio i na njemu zasnovao presudu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odluke, kako u pogledu dokaza i utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takvi zaključci utvrđenja proizvoljni ili očigledno nerazumni. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je sud dao detaljna obrazloženja zbog čega nije prihvatio nalaz vještaka N. H. i na koji je način utvrdio visinu štete nastale na vozilu oštećenog. Svi zaključci prvostepenog suda bili su predmet kontrole Kantonalnog suda, koji je ocijenio pravilnim sve zaključke Općinskog suda u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman