Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2144/24 (B. Đ.)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Trajanje pritvora
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2144/24
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2144/24, rješavajući apelacije Benedija Đukanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvajaju apelacije Benedija Đukanovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) u vezi sa stavom 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 024603 24 Kž 31 od 10. jula 2024. godine i 11 0 K 024603 24 Kž 29 od 15. marta 2024. godine, te rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala br. 11 0 K 024603 24 Kv 30-p od 27. juna 2024. godine i 11 0 K 024603 24 Kv 28-p od 28. februara 2024. godine, koja se odnose na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske.
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Benedija Đukanovića podnesene protiv rješenja navedenih u prethodnom stavu u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) u vezi sa st. 3 i 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Benedi Đukanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tatjana S. Vasić, advokat iz Bijeljine, podnio je 20. maja 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024603 24 Kž 29 od 15. marta 2024. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 024603 24 Kv 28-p od 28. februara 2024. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev Ustavnom sudu da „donese privremenu mjeru o ukidanju pritvora“ do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je zavedena pod brojem AP-2144/24.
2. Apelant je 30. avgusta 2024. godine, posredstvom istog punomoćnika, podnio apelaciju kojom je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 24 Kž 31 od 10. jula 2024. godine i Rješenje Okružnog suda broj 11 0 K 024603 24 Kv 30-p od 27. juna 2024. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3638/24.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se podnesene apelacije odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodi pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2144/24.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore u predmetu broj AP-2144/24, pa ih je Ustavni sud proslijedio apelantovoj punomoćnici, koja je 16. juna 2024. godine dostavila izjašnjenje. U predmetu broj AP-3638/24 odgovor je dostavio samo Vrhovni sud, pa ga je Ustavni sud 5. novembra 2024. godine proslijedio apelantovoj punomoćnici na eventualno izjašnjenje. Punomoćnica nije dostavila izjašnjenje. Tužilaštvo u ostavljenim rokovima nije odgovorilo na apelacije.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelant je 12. juna 2019. godine lišen slobode zbog postojanja osnovane sumnje da je 22. aprila 2019. godine sa E. B. i R. G. izvršio ubistvo S. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Apelantu je pritvor određen i produžen na osnovu člana 197 stav (1) tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
7. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 024603 20 K-p od 15. jula 2022. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 125 stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), u sticaju s krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 361 stav 1 KZRS. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. juna 2019. godine pa sve dok pritvor traje. Nakon izricanja presude Okružni sud je, na osnovu člana 203 ZKPRS, rješenjem od 15. jula 2022. godine apelantu produžio pritvor.
8. Ustavni sud je 30. maja 2024. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
2251/23 (dostupna na ww.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelaciju protiv navedene odluke.
9. Vrhovni sud je, na osnovu člana 329 stav (4) u vezi sa članom 203 stav (3) ZKPRS, Rješenjem broj 11 0 K 024603 22 Kž 27 od 27. decembra 2023. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. Istovremeno, Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024603 22 Kž 27 od 27. decembra 2023. godine apelantu (i R. G.) produžio pritvor i odredio da po tom rješenju može trajati „do pravosnažnosti presude a najduže dok ne protekne vrijeme kazni izrečenih u prvostepenoj presudi“. Naime, Vrhovni sud je u ocijenio da su i dalje ispunjeni posebni uslovi za pritvor, odnosno da postoji opasnost od apelantovog bjekstva i od narušavanja javnog reda.
Osporene odluke – AP-2144/24
10. Okružni sud je u postupku kontrole pritvora donio Rješenje broj 11 0K 024603 24 Kv 28-p od 28. februara 2024. godine kojim je utvrdio da nisu prestali razlozi za apelantov pritvor koji je produžen rješenjem Vrhovnog suda od 27. decembra 2023. godine. Okružni sud je naveo da je predsjednik vijeća pred kojim se održava novi glavni pretres 23. februara 2024. godine dostavio spis predmeta vanpretresnom vijeću radi dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora. Navedeno je da iz spisa predmeta proizlazi da je 20. februara 2024. godine otvoren novi glavni pretres pred prvostepenim sudom, tokom kojeg je pročitana optužnica, raspravljeno o pitanjima postupka i određen nastavak glavnog pretresa za 27. mart 2024. godine.
11. Dalje je istaknuto da se apelantu i drugim optuženim potvrđenom optužnicom na teret stavlja krivično djelo teškog ubistva, za koje im se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina, s mogućnošću izricanja kazne dugotrajnog zatvora. Prema načinu izvršenja i posljedicama radi se o posebno teškom krivičnom djelu, što se ogleda u činjenicama da je djelo detaljno planirano, izvršeno iz zasjede i uz upotrebu automatskog oružja, noću i na javnom putu, pri čemu je oštećeni lišen života u blizini svoje porodične kuće. Osim njega, smrtno je stradao i Ž. P., a G. I. je zadobio teške tjelesne povrede. Smrtno je stradao i jedan od saučesnika u izvršenju djela Ž. K. Istaknuto je da povodom tog krivičnog postupka postoji stalno medijsko izvještavanje i da pažnja i interes javnosti za ishod postupka nisu smanjeni protekom vremena. U prilog tome, u spis predmeta su uložena odobrenja predsjednika suda za prisustvo i izvještavanje medija o glavnom pretresu. Osim toga, navedeno je da iz zapisnika MUP-a Republike Srpske od 1. novembra 2019. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik od 1. novembra 2019. godine) proizlazi da postoji odlučnost radnika preduzeća čiji je vlasnik bio oštećeni da u slučaju puštanja optuženih na slobodu „izraze nezadovoljstvo masovnim okupljanjem i protestima“. Navedene činjenice ukazuju da je pritvor apelantu i dalje opravdan u pogledu razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka g)
ZKPRS.
12. Okružni sud je naveo da je apelant „nakon izvršenja krivičnih djela bio nedostupan organima gonjenja i krio se na nepoznatoj lokaciji“. Stoga je za njim bila raspisana potjernica i određen pritvor. Iz tih razloga Okružni sud je zaključio da i dalje egzistira opravdanost pritvora apelantu u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS u vidu opasnosti od bjekstva ukoliko bi se našao na slobodi. Ta opasnost je dodatno opravdana zato što je apelant suočen s krivičnim postupkom u kojem se potvrđenom optužnicom tereti za teško krivično djelo s mogućnošću izricanja kazne dugotrajnog zatvora.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024603 24 Kž 29 od 15. marta 2024. godine odbio žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv navedenog rješenja Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz spisa predmeta, osporenog rješenja i žalbe proizlazi da je postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret kao opšteg zakonskog uslova za određivanje, odnosno produženje pritvora utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da su dokazi „obrazloženi kako u prethodnim rješenjima o određivanju i produženju pritvora tako i na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu koje je sud cijenio prilikom njenog potvrđivanja“. S obzirom na to da se radi o fazi postupka u kojoj je izvršena kontrola opravdanosti pritvora, rješenjem se utvrđuje i izvodi pravilan zaključak da se u vremenu od donošenja ranijeg rješenja o pritvoru nisu izmijenile okolnosti koje potvrđuju postojanje osnova sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Dalje je Vrhovni sud ponovio razloge o postojanju posebnih pritvorskih razloga iz odredbi člana 197 stav 1 tač. a) i g) ZKPRS. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je, utvrđujući da je neophodno da se apelantu pritvor produži, u pobijanom rješenju dato obrazloženje i za stav odbrane o eventualnoj primjeni mjera zabrane.
Osporena rješenja – AP-3638/24
14. Okružni sud je u daljnjem toku postupka izvršio kontrolu apelantovog pritvora i donio Rješenje broj 11 0 K 024603 24 Kv 30-p od 27. juna 2024. godine. Tim rješenjem Okružni sud je utvrdio da nisu prestali razlozi za pritvor apelantu (i optuženom R. G.), koji mu je produžen Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 22 Kž 27 od 27. decembra 2023. godine, zbog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tač. a) i g) ZKPRS.
15. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ponovio istorijat postupka. Dalje je Okružni sud naveo da je posljednje rješenje o pritvoru doneseno 26. aprila 2024. godine, te da je predsjednik vijeća pred kojim se održava novi glavni pretres 24. juna 2024. godine dostavio spis predmeta vanpretresnom vijeću radi dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora. Vijeće je razmotrilo spis predmeta, pa je nakon kontrole utvrđena opravdanost pritvora apelantu i R. G. Navedeno je da su na nastavku glavnog pretresa 27. marta 2024. godine saslušana tri svjedoka. Sud je 27. marta 2024. godine izdao naredbu za pretresanje određenog vozila koje se nalazi u depozitu MUP-a Republike Srpske s ciljem pronalaska i izuzimanja predmeta i tragova koji se mogu dovesti u vezu s izvršenjem tog krivičnog djela i njihovog vještačenja i sprovođenja kombinovanog medicinsko-balističkog vještačenja sa 3D rekonstrukcijom. Osim toga, sud je 22. maja 2024. godine izdao naredbu o sprovođenju medicinskog vještačenja, koje je povjereno Institutu za sudsku medicinu pri Medicinskom fakultetu u Beogradu, kao i naredbu od 17. aprila 2024. godine za biološko vještačenje tragova pribavljenih pretresanjem opisanog vozila. Određeno je da će se nastavak glavnog pretresa odrediti nakon pribavljanja rezultata naloženih vještačenja.
16. Dalje je Okružni sud naveo da je osnovana sumnja da su optuženi izvršili krivično djelo utvrđena potvrđivanjem optužnice i ona proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu na osnovu kojih je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu. U dotadašnjem toku postupka, nakon donošenja pravosnažnog rješenja o produženju pritvora poslije ukidanja prvostepene presude, nisu se pojavile nove činjenice ili dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti da više ne postoji osnovana sumnja, kao ni posebni pritvorski razlozi.
17. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024603 24 Kž 31 od 10. jula 2024. godine odbio žalbe branilaca optuženih izjavljene protiv Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 024603 24 Kv 30-p od 27. juna 2024. godine. Vrhovni sud je istakao da je osnovana sumnja da su optuženi izvršili krivično djelo utvrđena potvrđivanjem optužnice i da proizlazi iz dokaza dostavljenih uz optužnicu. Osim toga, kako je navedeno, iz izvedenih dokaza proizlazi da i dalje egzistiraju posebni razlozi za pritvor. Vrhovni sud je ocijenio da se vrijeme trajanja pritvora ne cijeni samo po vremenu trajanja, već i prema nužnosti da se ostvare ciljevi njegovog određivanja i produženja. Istaknuto je da se optuženom, koji je u pritvoru, pružaju sve procesne garancije efikasne odbrane lično i posredstvom branioca, tako da mu zbog trajanja pritvora, koji je u tom predmetu neophodan, nije uskraćeno pravo na odbranu. Vrhovni sud je takođe ponovio razloge o postojanju opasnosti od apelantovog bjekstva i ometanja javnog reda kao i u prethodnim rješenjima. Stoga, kako je ocijenio taj sud, nisu osnovani žalbeni navodi o proteku vremena i razmatranju mogućnosti izricanja mjera zabrane.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 13 Evropske konvencije. Apelant ističe da Okružni sud prilikom dvomjesečne kontrole mjere pritvora u rješenju od 28. februara 2024. godine nije ispitao postojanje osnovane sumnje. Vrhovni sud je naveo da je postojanje osnovane sumnje utvrđeno na osnovu dokaza obrazloženih „kako u prethodnim rješenjima o određivanju i produženju pritvora tako i na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu, koje je sud cijenio prilikom njenog potvrđivanja“. Međutim, apelant smatra da je sud dužan da prilikom svake kontrole preispita postojanje osnovane sumnje de novo, a ne da svoj zaključak zasniva na ranijim rješenjima.
19. Pored toga, apelant smatra da nije tačan navod drugostepenog suda da je postojanje osnovane sumnje obrazloženo u prethodnim rješenjima o određivanju i produženju pritvora jer u rješenju Vrhovnog suda od 27. decembra 2023. godine, kojim je produžen pritvor nakon ukidanja prvostepene presude, ne postoji obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje. Povodom žalbe apelantovog branioca Vrhovni sud je iznio stav da kada drugostepeni sud ukine pobijanu presudu onda presudu ispituje samo u dijelu kojim će utvrditi da li još postoje razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tač. od a) do g) ZKPRS i ne upušta se u razmatranje postojanja osnovane sumnje.
20. Apelant navodi da se protiv njega pred Okružnim sudom vodi krivični postupak po Optužnici Tužilaštva broj T12 1 KT 0000963 19, koja je potvrđena 30. decembra 2019. godine. Ističe da se nalazi u pritvoru po osnovu rješenja Okružnog suda od „10. maja 2019. godine“ zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a) i g) ZKPRS, koji neprekidno traje do podnošenja apelacije. Navodi da je u pritvoru već pet godina, „pri čemu nijednog trenutka nije ispitana opravdanost tako dugog trajanja pritvora“. Apelant navodi i da se rješenja Okružnog suda i Vrhovnog suda o produženju i kontroli pritvora već pet godina zasnivaju „na istim okolnostima zbog kojih je pritvor određen“. U vezi s tim, apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Naime, u prvostepenom rješenju navedeno je da je apelant „nakon izvršenja krivičnih djela bio nedostupan organima gonjenja i krio se na nepoznatoj lokaciji, pa je za njim raspisana potjernica i određen pritvor“. Drugostepeni sud potvrđuje da navedeni razlozi i dalje opravdavaju trajanje pritvora. Ta formulacija, prema apelantovom mišljenju, predstavlja povredu prava na pretpostavku nevinosti. Ističe da se „dobrovoljno predao, da je jedini staratelj svoje troje djece i da su svi njegovi lični i ekonomski interesi vezani za BiH a ne za neku drugu zemlju“. Stoga smatra da je sud morao utvrditi zbog čega postoji opasnost da će neko ko se dobrovoljno predao sada pobjeći, i to nakon što je pet godina proveo u pritvoru.
21. Dalje, apelant osporava i postojanje pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS te ističe da se on zasniva na izjavi svjedoka G. S. od prije pet godina a ne postoje drugi razlozi koji bi ukazivali na postojanje opasnosti od narušavanja javnog reda. Apelant ističe da su obrazloženja rješenja o kontroli pritvora praktično identična, što ukazuje na to da sud ne vrši stvarnu kontrolu opravdanosti daljnjeg trajanja pritvora, već se ona vrši samo radi zadovoljavanja forme, pri čemu su sve kontrole vršene vanraspravno. Žalbe apelantovog branioca su sumarno odbijene ponavljanjem istih razloga, iz čega proizlazi da te žalbe nisu predstavljale djelotvoran pravni lijek.
22. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se odredilo da se ukine pritvor do donošenja odluke o apelaciji iz razloga opisanih u apelaciji. U apelaciji broj AP-3638/24 apelant je posebno istakao da u konkretnom postupku od marta 2024. godine nije održano nijedno ročište, a sud kontrolu pritvora „suštinski ne vrši, već i dalje donosi identična rješenja“. Osim toga, apelant smatra da sud u osporenim rješenjima nije dao obrazloženje zašto alternativne mjere ne bi mogle obezbijediti odgovarajuće vođenje krivičnog postupka. Istakao je da mogućnost određivanja blažih mjera nikada nije ni ispitana.
b) Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni sud je odgovorio da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženjima svojih odluka. Posebno je istakao da se u krivičnom postupku protiv apelanta redovno vrši (svaka dva mjeseca) kontrola opravdanosti pritvora. Stoga nisu osnovani navodi da nikada nije ispitana mogućnost određivanja blažih mjera u odnosu na pritvor. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o veoma složenom krivičnom predmetu, u kojem je nakon ukidanja prvostepene presude Okružni sud obavezan da „obavi veoma zahtjevna vještačenja“.
24. Okružni sud je naveo da su u krivičnom postupku u svemu ispoštovana ustavna i konvencijska prava te da nije došlo do kršenja apelantovih prava pobrojanih u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Apelantova punomoćnica je u izjašnjenju istakla da Okružni sud ne nudi argumente na osnovu kojih tvrdi da apelacija nije osnovana, nego se poziva na rješenja tog suda koja su punih pet godina identična i ne navode nove činjenice. Istakla je da se Vrhovni sud poziva na formalne uslove propisane zakonom, a to je da pritvor može trajati do pravosnažnosti presude, odnosno do isteka kazne izrečene prvostepenom ukinutom presudom, što je u ovom slučaju 40 godina. Takvo stanovište Vrhovnog suda samo potkrepljuje apelacione navode da sudovi čije se odluke osporavaju apelacijom pritvor tretiraju kao nedozvoljenu anticipaciju kazne.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tač. a) i g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Pritvor nakon potvrđivanja optužnice
Član 202. stav (1) i stav (2) tačka g) (1)Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (2)Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže: […]
g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna doživotnog zatvora.
Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa
Član 329. stav (4) (4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.
VI.Dopustivost i meritum
27. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
28. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 stav 2 Evropske konvencije, te pravo iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi svojom suštinom isključivo pokreću pitanja poštovanja garancija iz člana 5 stav (1) tačka c) i stav (3) i člana 6 stav 2 Evropske konvencije, zbog čega će Ustavni sud ispitati navode apelacije po tim pravnim osnovima.
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
30. Član 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
31. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kompatibilnost pritvora sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije uslovljena je ispunjenjem tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud (VV), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181−186 s daljnjim referencama).
32. Dalje, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144 s daljnjim referencama). Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187 s daljnjim referencama).
33. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora koji je produžen nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovni postupak. U vezi s apelantovim osporavanjem obrazloženja Vrhovnog suda iz rješenja koje je doneseno povodom njegove žalbe na rješenje od 27. decembra 2023. godine, Ustavni sud najprije ukazuje na to da apelant nije dostavio Ustavnom sudu drugostepenu odluku Vrhovnog suda u kojoj je iznesen, prema apelantovim navodima, sporni stav, niti je protiv tog rješenja podnio apelaciju. Stoga ni Ustavni sud ne može ispitivati takve apelantove navode.
Postojanje osnovane sumnje
34. Dalje, Ustavni sud u odnosu na osporena rješenja zapaža da je nesporno da su redovni sudovi osnovanu sumnju koristili prije svega u svjetlu obrazlaganja postojanja opasnosti od narušavanja javnog reda. Međutim, protiv apelanta je podignuta optužnica i bila je donesena presuda kojom je proglašen krivim te je nakon ukidanja te presude postupak ponovo u fazi održavanja pretresa. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da u vrijeme donošenja osporenih rješenja „osnovana sumnja“ nije bila ničim dovedena u pitanje, odnosno da i dalje egzistira. Stoga, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o višem stepenu sumnje da je apelant počinio krivično djelo (ibid., Baser i Ozcelik, tačka 187 s daljnjim referencama). Prema tome, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti apelantovog pritvora u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uslov, tj. da mu je pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“.
Opasnost od bjekstva kao pritvorski razlog
35. U odnosu na posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav (1) tačka a) ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da se opasnost od bjekstva optuženog ne može cijeniti samo na osnovu zaprijećene kazne. Ta opasnost se mora cijeniti u svjetlu niza drugih relevantnih faktora koji mogu ili potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili je učiniti tako malom da ne može opravdati pritvor. U obzir se moraju uzeti karakter dotičnog lica, njegov moral, dom, zanimanje, imovina, porodične veze i druge veze sa zemljom u kojoj se krivično goni, kao i međunarodni kontakti tog lica (vidi Evropski sud, Hovhannisyan protiv Jermenije, presuda od 20. jula 2017. godine, predstavka broj 50520/08, tačka 39 s daljnjim referencama). Osim toga, na opasnost da bi okrivljenik mogao ometati pravilno vođenje postupka ne može se pozvati in abstracto, već ona mora biti potkrijepljena činjenicama/dokazima (ibid., tačka 40). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je opasnost od apelantovog bjekstva ocijenjena in abstracto ili proizvoljno, već da je potkrijepljena konkretnim činjenicama/dokazima (vidi tačku 12 ove odluke). Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj primjeni odredbi člana 197 stav (1) tačka a) ZKPRS.
Opasnost od narušavanja javnog reda kao pritvorski razlog
36. U odnosu na apelantov navod kojim se problematizuje postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da se mjera pritvora po tom osnovu može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, što može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-720/22 od 7. juna 2022. godine, tač. 48 i 49 s daljnjim referencama, dostupna na ww.ustavnisud.ba, i Evropski sud, Radonjić i Romić protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2023. godine, predstavka broj 43674/16, tačka 77 s daljnjim referencama). Samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenog moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, Yuriy Yakovlev protiv Rusije, presuda od 29. aprila 2010. godine, predstavka broj 5453/08, tačka 84).
37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju prijetnje narušavanju javnog reda zasnovali na zaprijećenoj kazni za krivično djelo za koje je apelant optužen, a uzete su u obzir i okolnosti pod kojima je počinjeno to krivično djelo, način njegova počinjenja, zainteresovanost medija u zemlji i zapisnik od 1. novembra 2019. godine (vidi tačku 11 ove odluke). Ustavni sud dalje zapaža da su razlozi koje su sudovi iznosili u prilog svojim odlukama o produženju pritvora gotovo identični, odnosno da su se sudovi produžavajući pritvor oslanjali na iste razloge koji su postojali počevši od decembra 2019. godine. Sve navedene okolnosti su, prema ocjeni redovnih sudova, okarakterisane kao vanredne okolnosti koje u svojoj ukupnosti ukazuju da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Međutim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, izuzev informacije koja je starija od pet godina, nisu ponudili druge argumente da zaista postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, odnosno da bi apelantovo puštanje na slobodu zaista narušilo javni red i mir. Ustavni sud smatra da su ti razlozi imali svoju težinu i bili opravdani i dostatni u ranoj fazi postupka. Naime, imajući u vidu prirodu i način počinjenja krivičnog djela, obrazloženja suda da javnost ima poseban senzibilitet prema žrtvama takvih krivičnih djela, kao i ukazivanje na naglašenu reakciju javnosti prema apelantu bili su razumni i prihvatljivi u ranoj fazi postupka. Međutim, vremenom su ti razlozi neizbježno postajali sve manje relevantni. U skladu s tim, redovni sudovi su bili obavezni da detaljnije ispitaju da li i dalje postoje ti razlozi u istom intenzitetu i da navedu konkretne razloge koji mogu pokazati da bi, i nakon proteka više od pet godina, apelantovo puštanje na slobodu zaista narušilo javni red. Zbog toga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju propustili da adekvatno obrazlože navedene rizike, posljedično čemu su obrazloženja iz osporenih odluka apstraktna, uopštena i stereotipna (ibidem, Merabishvili protiv Gruzije, tačka 222 s daljnjim referencama). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi apelantu produžili pritvor na osnovu stereotipnih razloga koji se više ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim.
38. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su ispunjeni razlozi za opravdanost pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
39. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prethodno utvrđenje inkompatibilnosti apelantovog pritvora sa članom 5 Evropske konvencije zbog jednog pritvorskog razloga ne čini po automatizmu apelantov pritvor nezakonitim u okolnostima u kojima egzistira i drugi posebni pritvorski razlog koji nije doveden u pitanje. Takođe, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu obezbjeđenja garancija obuhvaćenih članom 5 stav 3 Evropske konvencije, propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđivanje apelantovog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njega.
Trajanje pritvora
40. U odnosu na apelantove navode kojima osporava dužinu trajanja pritvora jer se već pet godina nalazi u pritvoru, te da „od marta 2024. godine nije održano nijedno ročište“, Ustavni sud ukazuje da se produženje pritvora može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203 s daljnjim referencama). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje principa presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5 stav 3 Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje aplikant navede u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tač. 60–61, aplikacija broj 57180/09).
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen 12. juna 2019. godine, da je optužnica potvrđena 30. decembra 2019. godine, te da je Okružni sud Presudom broj 11 0 K 024603 20 K-p od 15. jula 2022. godine apelanta proglasio krivim za krivična djela za koja je optužen i izrekao mu kaznu dugotrajnog zatvora i produžio mu pritvor. Zatim je Vrhovni sud 27. decembra 2023. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje (vidi tač. 6–9 ove odluke). U ponovnom postupku su sprovedene određene radnje i određena vještačenja (vidi tač. 14–15 ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se radi o složenim i zahtjevnim vještačenjima, od kojih će se neka obaviti u inostranstvu. Te okolnosti proizlaze iz rješenja Okružnog suda od 27. juna 2024. godine (vidi tačku 15 ove odluke). Takođe, i Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da je Okružni sud obavezan da „obavi veoma zahtjevna vještačenja“ (vidi tačku 23 ove odluke). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio izjašnjenje kojim bi osporio navode Vrhovnog suda, niti je, nakon podnošenja apelacije broj AP-3638/24, obavijestio Ustavni sud o daljnjem toku postupka.
42. Iz dokumentacije proizlazi da u vrijeme podnošenja apelacije broj AP-3638/24 vještačenja nisu bila obavljena pa se stoga u to vrijeme nisu stekli uslovi za nastavak glavnog pretresa. Iz navedenog proizlazi da Okružni sud od 27. marta do 30. avgusta 2024. godine zaista nije održao nijedno ročište. Međutim, Ustavni sud smatra da je cilj sprovođenja vještačenja utvrđivanje van razumne sumnje da je optuženo lice zaista počinilo krivično djelo povodom kojeg se vodi postupak ili eventualno da to nije počinilo. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud imao opravdane razloge zbog kojih u periodu od oko pet mjeseci (od 27. marta do 30. avgusta 2024. godine) nije održao nijedno ročište. Ustavni sud skreće pažnju da lice koje se nalazi u pritvoru ne treba „trpjeti“ zbog trajanja postupka, odnosno snositi posljedice organizovanja rada na predmetu. Međutim, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zaključuje da dužina apelantovog pritvora ne traje nerazumno dugo, niti je zbog neodržavanja ročišta u periodu od oko pet mjeseci prekršeno apelantovo pravo da mu se sudi u razumnom roku kao aspekt prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
43. Apelant ukazuje na povredu prava na pretpostavku nevinosti zbog navoda iz rješenja Okružnog suda od 28. februara 2024. godine da je „nakon izvršenja krivičnih djela bio nedostupan organima gonjenja i krio se na nepoznatoj lokaciji, pa je za njim raspisana potjernica i određen pritvor“.
44. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6 stav 1 Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud dalje ukazuje da član 6 stav 2 Evropske konvencije garantuje da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže. Pretpostavka nevinosti po članu 6 stav 2 Evropske konvencije biće povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava funkcionera koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili funkcioner o kojem je riječ smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi, npr. Evropski sud, Mugoša protiv Crne Gore, presuda od 21. juna 2016. godine, predstavka broj 76522/12, tačka 67 s daljnjim referencama).
45. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 6 stav 2 Evropske konvencije da spriječi podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu, a date su u bliskoj vezi s postupkom. S obzirom na navedene stavove, prema ocjeni Ustavnog suda, sporna rečenica iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“. Ta izjava je data isključivo u kontekstu obrazlaganja postojanja opasnosti od apelantovog bjekstva, a nikako kao uvjerenje suda u njegovu krivicu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana II/3e) i člana 6 stav 2 Evropske konvencije neosnovan.
VII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne a ne apstraktne prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
47. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o kontroli daljnje opravdanosti mjere apelantovog pritvora, dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS zbog kojih je apelantu pritvor produžen, te kada dužina apelantovog pritvora u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja ne traje nerazumno dugo.
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na presumpciju nevinosti iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Okružni sud navodom da je apelant „nakon izvršenja krivičnih djela bio nedostupan organima gonjenja i krio se na nepoznatoj lokaciji“, koja je data isključivo u kontekstu obrazlaganja postojanja opasnosti od apelantovog bjekstva, prejudicirao apelantovu krivicu za krivična djela za koja je optužen.
49. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
50. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman