Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4936/24 (F.V.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4936/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4936/24, rješavajući apelaciju F. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. V. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 279966 24 Rsž 3 od 26. septembra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. F. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Ismet Burović, advokat iz Ilidže, podnio je 7. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 279966 24 Rsž 3 od 26. septembra 2024. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravomoćne Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 279966 23 Rs 3 od 11. marta 2024. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Općinski sud je presudom od 17. februara 2022. godine odbio tužbeni zahtjev tužiteljice M. D. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da se poništi kao nezakonito apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu i da joj apelant isplati novčana potraživanja iz radnog odnosa.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 279966 22 Rsž 2 od 6. oktobra 2022. godine uvažio tužiteljicinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito, te ga je poništio. Istom odlukom je ukinuo prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za isplatu naknade plaće i regresa i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 65 0 Rs 279966 23 Rs 3 od 11. marta 2024. godine kojom je naložio apelantu da tužiteljici isplati plaće i regres za utuženi period. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužiteljica bila zaposlena kod apelanta od 2007. pa sve do 2012. godine, kada joj je rješenjem o otkazu ugovora o radu prestao radni odnos, i to u periodu kada je tužiteljica bila na bolovanju. U rješenju o otkazu je naznačeno da je tužiteljici radni odnos prestao zbog smanjenja obima posla. Također, utvrđeno je da je apelant na tužiteljicino radno mjesto primio novu radnicu. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelant kao poslodavac nije, u smislu člana 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), dokazao da je u periodu koji je prethodio otkazu tužiteljici zaista došlo do smanjenja obima posla, te da je zbog toga tužiteljica postala višak. Naprotiv, apelant nije sporio da je na tužiteljicino mjesto primio novu radnicu. Kako je pravomoćno poništena odluka o otkazu ugovora o radu, a tužiteljica tužbenim zahtjevom nije tražila vraćanje na posao, Općinski sud je zaključio da joj, u skladu s odredbom člana 96. stav 2. ZOR-a, pripada tražena naknada plaće u visini koju bi ostvarila da je radila. Nadalje, Općinski sud je, primjenom člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) zaključio da tužiteljici pripada i pravo na isplatu regresa.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 279966 24 Rsž 3 od 26. septembra 2024. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda. Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio da apelantovi žalbeni navodi, usmjereni na osporavanje zaključaka o nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, ne dovode u pitanje zakonitost prvostepene odluke.

6. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je naglasio da se apsurdnost konkretnog slučaja ogleda u tome da tužiteljica više ne mora da radi do penzionisanja jer postoji pravomoćna presuda kojom je odluka o otkazu ugovora o radu poništena, a budući da tužiteljica nije tražila vraćanje na rad, ona može svake sljedeće tri godine podnositi tužbu protiv apelanta radi isplate naknade plaće koju bi ostvarila da je radila. Apelant navodi da je Kantonalni sud u Presudi broj 65 0 Rs 279966 22 Rsž 2 od 6. oktobra 2022. godine proizvoljno zaključio da je morao dokazati da je u periodu koji je prethodio otkazu tužiteljici došlo do smanjenja obima posla. Smatra da nije imao obavezu pred sudom dokazivati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu iz člana 87. stav 1. tačka 1. ZOR-a zbog smanjenja obima posla.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra su Općinski i Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOR-a i OKU-a, u obrazloženju osporenih odluka razmotrili sva sporna pitanja koja su bila relevantna za odlučenje i dali detaljne, jasne i relevantne razloge za svoju odluku. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su Općinski sud i Kantonalni sud jasno utvrdili da tuženoj pripada naknada plaće i regresa u skladu sa članom 96. stav 2. ZOR-a i članom 18. OKU-a jer je pravomoćnom presudom utvrđena nezakonitost otkaza ugovora o radu, a takvo utvrđenje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Također, Ustavni sud podsjeća da je u praksi razmatrao skoro identične apelacione navode, te nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4950/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek.

14. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnosti Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 279966 22 Rsž 2 od 6. oktobra 2022. godine, Ustavni sud zapaža da apelant navedenu odluku nije osporio apelacijom, zbog čega Ustavni sud neće ni razmatrati te apelacione navode. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u svakom slučaju protekao rok za meritorno ispitivanje tih navoda budući da je Kantonalni sud navedenu presudu donio 6. oktobra 2022. godine, a apelant je apelaciju podnio 7. decembra 2024. godine, dakle, nakon proteka roka od 60 dana propisanog članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje tih apelacionih navoda.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4936/24 (F.V.) | Sudska praksa | Aktio