Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/22 (D. L.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Upravni postupak
  • Član porodičnog domaćinstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1778/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1778/22, rješavajući apelaciju Danijele Lalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Danijela Lalović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 025810 20 Uvp od 25. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Danijela Lalović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić“ iz Sarajeva, podnijela je 20. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 025810 20 Uvp od 25. januara 2022. godine.

2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja KS (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 23-04/IV-23-56/05 od 7. decembra 2015. godine odbijen je apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (u daljnjem tekstu: sporni stan). Prvostepeni organ je u obrazloženju istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelanticina baka po mami (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) zaključila ugovor o korištenju spornog stana 13. novembra 1991. godine te da je nositeljica stanarskog prava na tom stanu. Dalje je utvrđeno da je apelantica u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine popisana na adresi drugog stana kao član porodičnog domaćinstva apelanticinih dede i bake po ocu, zajedno s apelanticinim roditeljima i bratom. S druge strane, nositeljica stanarskog prava je na određenoj adresi popisana kao „samačko domaćinstvo“. Prvostepeni organ je utvrdio da je tokom rata, rješenjem od 22. septembra 1994. godine, nositeljici stanarskog prava kao privremenom korisniku dodijeljen drugi stan, koji će koristiti sa članovima porodičnog domaćinstva, i to apelanticinom mamom, bratom i apelanticom. Također je utvrđeno da je nositeljica stanarskog prava 1999. godine podnijela zahtjev za povrat spornog stana, u kojem je naznačila da se u stan vraća jedno lice. Prvostepeni organ je istakao i da iz provedenih dokaza proizlazi da je nositeljica stanarskog prava umrla 23. novembra 2003. godine, a da se apelantica prijavila na adresu spornog stana 24. juna 2004. godine. Prvostepeni organ je istakao da je, cijeneći provedene dokaze, nesporno utvrdio da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, shodno odredbama člana 6. u vezi sa čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO). Prvostepeni organ je istakao da se apelantica prijavila na adresu spornog stana nakon što je prošlo više od pola godine od smrti nositeljice stanarskog prava. Dalje je istakao da je u vrijeme popisa stanovništva, u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine, nositeljica stanarskog prava popisana sama, dok je apelantica popisana na adresi stana na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen deda. Prvostepeni organ je naglasio da je apelanticin deda u zahtjevu za povrat svog stana, koji je svojeručno potpisao i predao 1998. godine, naznačio, pored ostalog, da se ženidbom apelanticinog oca proširila njegova porodica na sedam članova, pa su zatražili saglasnost za nadogradnju potkrovlja iznad njegovog stana. Apelanticin deda je naveo da su prije rata nadograđeni dio stana koristili apelanticini roditelji, brat i apelantica. Također je u navedenom zahtjevu apelanticin deda istakao da je apelanticin otac boravio u njegovom stanu sve do 28. aprila 1994. godine „kada napušta grad nakon izvjesnog vremena i sa svojom porodicom odlazi u Australiju“. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ je istakao da se korištenje drugog stana zajedno s nositeljicom stanarskog prava u ratnom periodu ne može tretirati kao stvarna zajednica življenja apelantice s nositeljicom stanarskog prava jer su to bili vanredni uvjeti u kojima ni nositeljica stanarskog prava nije bila u svom stanu. Prvostepeni organ je naglasio da je apelantica u vrijeme korištenja privremenog smještaja imala svega sedam godina, te bi u slučaju da je nastavila koristiti stan s nositeljicom stanarskog prava postojao neki trag jer je apelantica u tom periodu bila polaznik osnovne škole, koja je i u ratnom periodu bila obavezna. Prvostepeni organ je naglasio da apelantica ničim nije dokazala svoje tvrdnje da je u trenutku smrti nositeljice stanarskog prava bila u zajednici s njom. Naime, kako je obrazloženo, apelantica nije uložila dokaz gdje je i u koju srednju školu išla, a taj period je ključni dokaz da bi se utvrdila zajednica življenja s nositeljicom stanarskog prava koja je umrla 2003. godine. Prvostepeni organ je istakao da činjenica da je najavu i troškove sahrane nositeljice stanarskog prava izvršio R. D. dokazuje da u trenutku smrti nositeljice stanarskog prava u spornom stanu nije bila apelantica jer se nalazila u Australiji, što potvrđuje i punomoć koju je dala tetki da je zastupa u konkretnom predmetu, koja je ovjerena u Ambasadi BiH u Canberri 2010. godine.

3. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj UPII/05-23-5-58/10 od 19. januara 2016. godine odbijena je apelanticina žalba.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 025810 16 U od 19. decembra 2019. godine odbijena je apelanticina tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da apelantica u toku cijelog postupka nije dokazala da je u času smrti nositeljice stanarskog prava živjela s njom kao član porodičnog domaćinstva u spornom stanu. Naime, kako je obrazloženo, apelantica je na tu okolnost ponudila uvjerenje o kretanju, iz kojeg proizlazi da je apelantica prijavila mjesto prebivališta na adresi spornog stana poslije smrti nositeljice stanarskog prava. Kantonalni sud je istakao da se korištenje stana koji je u toku ratnih okolnosti dạt na privremeno korištenje nositeljici stanarskog prava ne može tretirati kao trajna zajednica života apelantice s nositeljicom stanarskog prava. Kako je obrazloženo, radi se o vanrednim okolnostima u kojima ni apelanticina mama, kćerka nositeljice stanarskog prava, niti apelanticin brat nisu bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 025810 20 Uvp od 25. januara 2022. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da je, shodno odredbama člana 21. u vezi sa članom 6. ZSO-a, bilo neophodno utvrditi da li je u trenutku smrti nositeljice stanarskog prava apelantica bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Vrhovni sud je istakao da su u vezi s tim relevantnim činjenicama organi uprave prikupili odgovarajuće dokaze, koje im je, između ostalog, predložila i apelantica, te su u obrazloženjima rješenja naveli koje su dokaze prihvatili kao vjerodostojne i na kojima su zasnovali svoja rješenja. Vrhovni sud je naglasio da su sve isprave koje je apelantica predložila u toku postupka samo dokaz da se apelantica prijavila na adresi spornog stana, a nisu dokaz da je apelantica u trenutku smrti nositeljice stanarskog prava trajno živjela i stanovala s nositeljicom stanarskog prava. Kako se u konkretnoj upravnoj stvari nije odlučivalo o zahtjevu za vraćanje u posjed stana kao prijeratnog doma, Vrhovni sud je istakao da se na konkretni slučaj nisu ni mogle primijeniti odredbe člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a time ni Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH u vezi s odredbama člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, kako to apelantica tvrdi.

6. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Apelantica je istakla, između ostalog, da smatra da joj pripada pravo da nastavi koristiti sporni stan u smislu odredbi čl. 6, 21. i 28. ZSO-a. Apelantica je istakla da počevši od useljenja 2003. godine, a prijavila se 2004. godine, do danas koristi sporni stan, čuva ga, plaća režijske troškove i održava. Apelantica je istakla da u momentu popisa stanovništva u aprilu 1991. godine nije niti mogla biti popisana na adresi spornog stana jer je nositeljica stanarskog prava tek u novembru 1991. godine zaključila ugovor o korištenju spornog stana. Apelantica je istakla da je u toku ratnih djelovanja živjela u zajedničkom domaćinstvu s nositeljicom stanarskog prava, da se od tada nisu razdvajale, te da su se zajedno uselile u sporni stan kada se obnovio. Apelantica je istakla da se nositeljica stanarskog prava vratila u sporni stan nekoliko mjeseci prije svoje smrti u novembru 2003. godine, pa da nije niti pravedno očekivati da apelantica dokaže zajednicu života u tom stanu na način kako su to tražili nižestepeni organi. Apelantica je istakla da nema nikakve veze sa stanom svog dede, niti kao korisnik, niti kao član porodičnog domaćinstva, kao ni njeni roditelji. Apelantica je istakla da je u posjedu spornog stana i da ga koristi kao svoj dom posljednjih 19 godina, te da činjenica da je studirala u Australiji ne može utjecati na njeno pravo. Apelantica je naglasila da je ostvarila jaku vezu sa spornim stanom, da taj stan smatra svojim jedinim domom, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Dalje je istakla da će biti iseljena iz spornog stana ukoliko se ne udovolji njenom zahtjevu. S obzirom na to da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i da sporni stan predstavlja njen jedini dom, za koji je imala opravdana očekivanja da će postati njen, apelantica je istakla da su u konkretnom slučaju povrijeđeni i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 8. Evropske konvencije.

Relevantni propisi

7. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22. stav 1.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korišćenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korišćenje.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi jasno naveli šta proizlazi iz provedenih dokaza, odnosno zašto su zaključili da apelantica nije dokazala da je bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u vrijeme njene smrti (vidi tač. 2. i 4. ove odluke). Pri tome je jasno ukazano da apelantica nije dostavila nijedan materijalni dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je nastavila živjela s nositeljicom stanarskog prava nakon što joj je privremeno dodijeljen drugi stan na korištenje u toku rata te da je živjela s nositeljicom stanarskog prava u vrijeme njene smrti. Ustavni sud zapaža da iz odredbi člana 21. ZSO-a jasno proizlazi da samo članovi porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2. navedenog zakona) koji stanuju zajedno s nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan poslije smrti nosioca stanarskog prava. Imajući u vidu da su organi uprave i redovni sudovi u svojim odlukama doveli u vezu utvrđeno činjenično stanje s relevantnim odredbama ZSO-a, Ustavni sud ne smatra da je proizvoljan zaključak da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Pri tome, imajući u vidu apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, traži od Ustavnog suda da utvrđuje činjenično stanje, tj. da Ustavni sud postupa kao sud četvrte instance, što, kako je već rečeno, nije njegova nadležnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

14. U vezi s povredom prava na dom, Ustavni sud naglašava da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazoriva protiv Ukrajine, predstavka broj 6878/14, presuda od 17. aprila 2018. godine, tačka 62). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog doma i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je konkretni postupak, u kojem su donesene osporene odluke, rezultat apelanticinog pokušaja da u odnosu na sporni stan, za koji tvrdi da i dalje koristi, zaključi ugovor o korištenju tog stana. Dakle, donošenjem osporenih odluka javna vlast se nije uplitala u pravo na poštovanje apelanticinog „doma“ jer apelantica nije obavezana na činidbu u vidu napuštanja spornog stana, što je uvjet za uplitanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

15. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1778/22 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio