Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5043/22 (M.P. i J.P.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Mjenica
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5043/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-5043/22, rješavajući apelaciju M. P. i J. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M.P. i J.P. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 032398 22 Rev 2 od 6. oktobra 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. P. i J. P. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Dražen Nikolić advokat iz Bijeljine, podnijeli su 26. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 032398 22 Rev 2 od 6. oktobra 2022. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 032398 20 Ps 2 od 28. oktobra 2021. godine, koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 032398 21 Pž 3 od 15. februara 2022. godine, usvojen je tužbeni zahtjev „Bobar Banke“ a.d. Bijeljina u stečaju (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i prednik apelanata je obavezan da joj po osnovu mjenica isplati dug u označenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove postupka. Tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan. U presudama je navedeno da su tužiteljica kao davatelj kredita i firme „MD-Perić Company“ d.o.o. Bijeljina i „Perić Group“ d.o.o. Bijeljina kao korisnici kredita zaključili ugovore o kreditu i anekse tih ugovora. Istovremeno tužiteljica je sa prednikom apelanata Mitrom Perićem (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) kao jemcem za firme „MD-Perić Company“ d.o.o. Bijeljina i „Perić Group“ d.o.o Bijeljina, zaključila ugovore i anekse ugovora koje je prednik apelanata obezbijedio sa pet bjanko mjenica. Utvrđeno je da je za svaku mjenicu prednik apelanata dao mjeničnu izjavu, da je prednik apelanata mjenice potpisao kao trasant i kao trasat i da ih je akceptirao te da zbog toga odgovara kao glavni mjenični dužnik. Utvrđeno je da je tužiteljica popunila navedene mjenice u skladu sa zakonom i mjeničnom izjavom te da mjenice sadrže sve bitne sastojke. Navedeno je i da prednik apelanata nije u postupku dokazao da je isplatio bilo koji dio dugovanja pa su ga sudovi obavezali da to učini. Navedeno je da je neosnovan prigovor zastare potraživanja jer ovaj postupak proističe iz izvršnog postupka koji je pokrenut 21. septembra 2015. godine. U vezi s tim je navedeno da je protiv rješenja o izvršenju prednik apelanata podnio prigovor pa je rješenjem nadležnog suda od 7. decembra 2015. godine odlučeno da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Postupak je dalje nastavljen po odredbama parničnog postupka i da će se izvršenje nastaviti nakon pravosnažnosti sudske odluke ako tražitelj izvršenja uspije sa tužbom. Navedeno je da, stoga, nesporno nije protekao trogodišnji rok zastare.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 032398 22 Rev 2 od 6. oktobra 2022. godine djelimično je usvojena revizija prednika apelanata i obje nižestepene presude su preinačene tako da je prednik apelanata obavezan da, na osnovu mjeničnog duga, isplati tužiteljici manji novčani iznos od prvobitno dosuđenog sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su u konkretnom slučaju tri precizirane mjenice formalno ispravne i popunjene u skladu sa mjeničnim ovlaštenjima i odredbama člana 48. stav 1. Zakona o mjenici, pa je prednik apelanata dužan da tužiteljici isplati iznose navedene u tim mjenicama. Navedeno je da je u dvije od tri ispravne mjenice kao datum izdavanja upisan datum aneksa ugovora na kredite a ne datum potpisivanja glavnog ugovora. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da navedeno nije u suprotnosti sa mjeničnim ovlaštenjima s obzirom da su aneksima ugovora mijenjani elementi ugovora o kreditu odnosno određivani drugačiji elementi ugovora. Stoga su mjenice popunjene u skladu sa datim ovlaštenjem. Vrhovni sud je naveo da je treća mjenica popunjena u skladu sa Zakonom o mjenici jer suprotno tvrdnjama prednika apelanta, u poslovnoj praksi adresa nije obavezan elemenat mjenice ukoliko postoji dovoljno elemenata za identifikaciju a što je u konkretnoj mjenici bio slučaj. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor da je prvostepeni sud nezakonito dopustio preinaku pravnog osnova odnosno tužbenog zahtjeva. Navedeno je da je od samog početka tužbeni zahtjev tužiteljice utemeljen na mjenicama, a preinačenje pravnog osnova nema karakter preinačenja tužbenog zahtjeva. Navedeno je da je neosnovan prigovor stvarne nenadležnosti privrednih sudova. Vrhovni sud je naveo da prema stanju spisa predmeta ovaj postupak je pokrenula tužiteljica u vrijeme kada je bila u postupku likvidacije, što znači da je ovaj postupak u vezi sa likvidacionim postupkom nad tužiteljicom pa je prema članu 33. stav 1. tačka e) Zakona o sudovima Republike Srpske nadležan privredni sud. Navedeno je da je u ovom predmetu Viši privredni sud donio rješenje broj 59 0 Ps 032398 20 Pž 2 od 27. novembra 2020. godine kojim je odbijena žalba prednika apelanata i potvrđeno rješenje prvostepenog suda. Tim rješenjem je odbijen prigovor stvarne nenadležnosti koji je istakao prednik apelanata pa se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, radi o pravosnažno riješenom pitanju sudske nadležnosti.
4. Apelanti su se pozvali na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili tokom postupka pred redovnim sudovima uključujući i revizioni postupak pred Vrhovnim sudom. Smatraju da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke proizvoljno primijenio relevantne propise. Naročito ističu da je potpuno proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da su tri sporne mjenice pravilno ispunjene, s obzirom da su kao datumi izdavanja mjenice navedeni datumi zaključenja aneksa ugovora što je nedopustivo. Navode i da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda o stvarnoj nadležnosti privrednih sudova, jer je ovaj postupak neovisan od likvidacije i stečaja i vođen je protiv fizičkog lica-prednika apelanata. Apelanti navode da je tužiteljica nezakonito više puta preinačavala tužbeni zahtjev i da je njeno potraživanje zastarjelo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti kršenje svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ta kršenja moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedeno kršenje ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, a prije njega i redovni sudovi, jasno ukazao zašto tužiteljica nije preinačila tužbeni zahtjev i zašto, u vezi s tim, nema zastare potraživanja (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). Pored toga, Vrhovni sud je dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je neosnovan prigovor stvarne nenadležnosti privrednih sudova kao i zašto su sporne mjenice popunjene u skladu sa mjeničnim ovlaštenjima, a takvo obrazloženje nije proizvoljno po mišljenju Ustavnog suda. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman