Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4676/24 („Banana C21“ d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4676/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-4676/24, rješavajući apelaciju koju je podnio „Banana C21“ d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Banana C21“ d.o.o. Brčko protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 043314 22 U od 18. septembra 2024. godine u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Banana C21“ d.o.o. Brčko protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 043314 22 U od 18. septembra 2024. godine u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Banana C21“ d.o.o. Brčko iz Brčkog (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Nihad Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 20. novembra 2024. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 043314 22 U od 18. septembra 2024. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Suda BiH porezni organi su apelantu utvrdili dodatni razrez indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) u iznosu od 41.639,00 KM za kontrolirani period. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je u postupku pred poreznim organima i sudovima utvrđeno da se apelant bavi nabavkom voća i povrća radi daljnje prodaje, za koje sačinjava veleprodajne kalkulacije. Utvrđeno je da je apelant u kontroliranom periodu iskazivao prodajne cijene u maloprodaji niže od prodajnih cijena u veleprodaji za istu vrstu robe, istog artikla na isti dan prodaje. Apelant je robu zavodio kao robu lošijeg kvaliteta, gdje je iskazivao nabavnu vrijednost manju od stvarne i odmah bi prelocirao robu u maloprodaju po cijenama koje su niže od nabavnih. Dakle, utvrđeno je da je apelant razduživao robu ,,pro forme“. Sud je naveo da apelant nije dokazao opravdanost prodaje robe po nižim cijenama, iako je teret dokazivanja na njemu, u smislu člana 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Iz tog razloga je zaključio da su nadležni porezni organi pravilno primijenili član 20. st. 1. i 8. Zakona o PDV-u, u vezi sa članom 71. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja, kada su utvrdili apelantovu poreznu osnovicu za kontrolirani period u visini najniže tržišne cijene koju je ostvario u veleprodaji na dan kada je prodavao robu iste vrste i kvaliteta u maloprodaji. Osim toga, u postupku je utvrđeno da je apelant otpisivao robu bez dokaza da je sanitarni inspektor prisustvovao prilikom njenog uništenja, što je suprotno članu 11. stav 9. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Sud je ukazao da taj otpis predstavlja vanposlovnu potrošnju dobara koja se, u smislu člana 5. Zakona o PDV-u, smatra prometom dobara uz naknadu, na koji se plaća PDV u skladu sa članom 3. istog zakona. Stoga je zaključio da su porezni organi pravilno primijenili odredbe čl. 3. i 5. Zakona o PDV-u kada su apelantu obračunali dodatnu obavezu na ime izlaznog PDV-a.

3. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su porezni organi i redovni sud u postupku u kojem je donesena osporena odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da mu je neosnovano određen dodatni razrez PDV-a.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

5. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

6. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.a)Dopustivost ratione materiae u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

7. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006, stav 38, Steininger protiv Austrije, 2012, st. 34–37, Chap Ltd protiv Armenije, 2017, stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021, stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na osnovu općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje . Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za porezni prekršaj tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.b)Dopustivost prima facie u odnosu na navode o povredi prava na imovinu

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, stav 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudne naplate indirektnih poreza po osnovu PDV-a kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilno odlučenje poreznih organa i prvostepenog suda. Imajući u vidu obrazloženje koje je dao Sud BiH u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo i proporcionalno u smislu ovlaštenja javne vlasti iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa. Također, Ustavni sud smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4676/24 („Banana C21“ d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio