Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4315/22 (N.M.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4315/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4315/22, rješavajući apelaciju N. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 012203 21 Uvp od 13. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lišnja, Općina Prnjavor, koju zastupa Dragana Stanković advokat iz Banjaluke, podnijela je 14. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 012203 21 Uvp od 13. jula 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 012203 20 U od 23. decembra 2020. godine.
2. Apelantica je 25. oktobra 2017. godine Kantonalnoj administrativnoj službi u Zenici FZ PIO (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju. Apelantica je u zahtjevu tvrdila da joj nije priznat penzijski staž koji je ostvarila u periodu od 1990. godine do 24. juna 1993. godine u Federaciji BiH. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalna administrativna služba je rješenjem od 13. septembra 2019. godine odbila kao neosnovan apelantičin zahtjev. U obrazloženju rješenja je utvrđeno da je apelantica prilikom podnošenja zahtjeva imala status korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Naime, apelantica je ostvarila pravo na starosnu penziju na osnovu rješenja Stručne službe Filijale Banjaluka (u daljnjem tekstu: Stručna služba) od 24. februara 2000. godine. Tim rješenjem je apelantici utvrđen ukupni penzijski staž od 23 godine, osam mjeseci i 24 dana za period od 1. oktobra 1969. do 24. juna 1993. godine. Pored toga, iz potvrde Fonda PIO RS Filijala Banjaluka proizlazi da apelantica nema ostvarenog penzijskog staža kod tog fonda nakon 30. aprila 1992. godine. Kantonalna administrativna služba je ukazala na odredbu člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojom su propisani uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Istaknuto je da apelantica u vrijeme podnošenja zahtjeva nije imala status osiguranika već korisnika prava, odnosno da ne ispunjava uslove iz člana 30. Zakona o PIO u vezi sa odredbom člana 2. stav 1. Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum).
3. Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 3. marta 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja. Međutim, presudom Kantonalnog suda od 13. jula 2020. godine poništeno je rješenje FZ PIO i predmet je vraćen na ponovno postupanje, sa uputom da se utvrdi da li apelantica ima penzijskog staža navršenog poslije 30. aprila 1992. godine kod nosioca osiguranja u Republici Srpskoj.
4. FZ PIO je u ponovnom postupku donio rješenje od 20. avgusta 2020. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantičinu žalbu. U obrazloženju rješenja je ponovljeno da je apelantica ostvarila pravo na srazmjernu starosnu penziju kod nositelja osiguranja u Republici Srpskoj, te ukazano da iz potvrde Fonda PIO RS proizlazi da apelantica nema ostvarenog penzijskog staža kod tog fonda nakon 30. aprila 1992. godine. Dalje, apelantici je rješenjem Fonda PIO RS od 24. februara 2000. godine priznato pravo na starosnu penziju počev od 22. novembra 1999. godine. Tim rješenjem je apelantici u ukupan staž osiguranja uračunat i period od 1. maja 1992. do 24. juna 1993. godine, na osnovu kojeg apelantica traži priznavanje prava na srazmjerni dio starosne penzije. FZ PIO je istakao da je prvostepeni organ pravilnom primjenom odredbe člana 30. Zakona o PIO i člana 2. Sporazuma odbio apelantičin zahtjev za priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju. Ovo posebno iz razloga što je apelantica svoj zahtjev podnijela kao korisnik prava na penziju koje joj je priznato prije stupanja na snagu Sporazuma. Pored toga, ocijenio je neosnovanim apelantičine navode o povredi njenog prava na imovinu, odnosno da se prema njoj postupa nečovječno i ponižavajuće. U vezi s tim, istaknuto je da je prvostepeno rješenje doneseno u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima pri čemu apelantica nije dovedena u nejednak položaj u odnosu na druga lica.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 U 012203 20 U od 23. decembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba podnesena protiv rješenja FZ PIO od 20. avgusta 2020. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zatim ukazao da odredbom člana 2. stav 1. Sporazuma zaključenog između FZ PIO i Fonda PIO RS, koji je stupio na snagu 18. maja 2000. godine propisano da nosilac osiguranja koji je vršio isplatu penzije na dan stupanja na snagu tog sporazuma nastavlja isplatu penzije bez obzira na mjesto prebivališta ili boravišta korisnika penzije. Zatim je istaknuto da je članom 17. stav 2. Sporazuma propisano da korisnici penzije koji su to pravo ostvarili prije stupanja na snagu Sporazuma, a imaju staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod više nosilaca osiguranja, mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu Sporazuma podnijeti zahtjev za ponovno ostvarenje prava na penziju u skladu sa Sporazumom. Sud je također ukazao na sadržaj člana
30. Zakona o PIO kojim su propisani uvjeti za sticanje starosne penzije. Kantonalni sud je zatim ponovio nesporno utvrđene činjenice u vezi sa apelantičinim pravom na starosnu penziju koju je ostvarila, visinom staža i perioda koji je uračunat u penzijski staž. Istaknuto je da su upravni organi pravilno zaključili da apelantica ne ispunjava zakonske uslove za priznavanje prava na srazmjernu starosnu penziju, kao i da je zahtjev podnijela u svojstvu korisnika prava na starosnu penziju a ne u svojstvu osiguranika. Pri tome su pravilno obrazložili da je apelantica pravo na penziju ostvarila prije stupanja na snagu Sporazuma, te da je suprotno apelantičinim navodima u penzijski staž uračunat i period od 1. maja 1992. do 24. juna 1993. godine. Također, pravilnim je ocijenjen i zaključak upravnih organa da je, u skladu sa odredbama čl. 2. stav 1. i 17. Sporazuma, apelantičin zahtjev neosnovan zbog proteka prekluzivnog roka u kojem je mogla podnijeti svoj zahtjev.
6. Vrhovni sud je presudom broj 04 0 U 012203 21 Uvp od 13. jula 2022. godine odbio kao neosnovan apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 23. decembra 2020. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da Kantonalni sud i upravni organi svojim odlukama nisu povrijedili odredbe postupka, te su na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Sud je ponovio da je Sporazum regulisao podjelu obaveza u isplati penzija između fondova Republike Srpske i Federacije BiH, te da je apelantica prije stupanja na snagu Sporazuma ostvarila pravo na starosnu penziju u Republici Srpskoj. U vezi s tim je potvrđen zaključak upravnih organa i suda da se apelantici isplaćuje penzija iz Fonda PIO Republike Srpske, odnosno da joj ne pripada pravo na sticanje starosne penzije i kod FZ PIO. Ovo iz razloga što entitetskim propisima i Sporazumom nije predviđena mogućnost ostvarivanja prava na dvije starosne penzije po osnovu istog penzijskog staža, već se pod određenim uslovima može ostvariti pravo na srazmjerni dio penzije kod svakog od dva nosioca osiguranja. Međutim, apelantica nije podnijela takav zahtjev, niti u skladu sa odredbom člana 7. Sporazuma ispunjava uslove za sticanje tog prava. Ovo iz razloga što apelantica nakon 30. aprila 1992. godine nije ostvarila penzijski staž kod više nosilaca osiguranja. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sud i upravni organi pravilno primijenili odredbu člana 30. Zakona o PIO i zaključili da apelantica nije ispunjavala uslove za sticanje prava iz navedene odredbe. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantičine navode u pogledu pogrešne primjene odredbe člana 17. Sporazuma. Ovo iz razloga što je apelantica ostvarila pravo na penziju prije stupanja na snagu Sporazuma, odnosno nakon 30. aprila 1992. godine je ostvarila staž samo kod jednog nosioca osiguranja. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da bi analogna primjena odredbe člana 17. Sporazuma bila povoljnija za apelanticu, te je pravilan zaključak Kantonalnog suda da zbog proteka prekluzivnog roka to nije moguće.
7. Apelantica navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na „pravične i povoljne uslove za rad“ iz člana 7. tačka a) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt) u vezi sa pravom na pravično suđenje, kao i pravo da ne bude podvrgnuta mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem su donesene osporene odluke. U opširnoj apelaciji, u suštini, tvrdi da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice zbog kojih je odbijen njen zahtjev, odnosno da su upravni organi i redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava – Zakona o PIO i Sporazuma. Također, smatra da je, zbog nepriznavanja prava na starosnu penziju i vrednovanja staža od strane FZ PIO, povrijeđeno pravo na rad. Povredu prava na imovinu i zabranu nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, apelantica dovodi u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava i odbijanje njenog zahtjeva za priznavanje penzije na temelju čitavog staža.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
10. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO i Sporazuma, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili da je apelantici u penzijski staž uračunat i sporni period te da je apelantica pravo na penziju ostvarila 1999. godine, dakle prije stupanja na snagu Sporazuma 2000. godine, kao i da apelantica nije podnijela zahtjev u propisanom roku. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantičine navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 7. tačka a) Međunarodnog pakta, Ustavni sud zapaža da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovih prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. S obzirom da se apelantičini navodi o povredi ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje pravom na imovinu, što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan. S druge strane Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene u upravnom postupku vezanom za ostvarivanje prava na penziju te da stoga ni na koji način ne pokreću pitanje poštivanja garancija iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman