Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5371/24 (JP Grijanje d.o.o. Kakanj)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5371/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-5371/24, rješavajući apelaciju JP Grijanje d.o.o. Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Grijanje d.o.o. Kakanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 I 061466 24 Gž od 7. novembra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Grijanje d.o.o. Kakanj protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 I 061466 24 Gž od 7. novembra 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Grijanje d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Semir Mušija, advokat iz Kaknja, podnijelo je 30. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 I 061466 24 Gž od 7. novembra 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 I 061466 22 I od 18. juna 2024. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u konkretnom predmetu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda u ovom predmetu.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 10. juna 2022. godine, po prijedlogu tražioca izvršenja (N. I.) protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu izvršne isprave – sudske nagodbe tog suda od 24. maja 2012. godine, određeno je izvršenje na način pobliže naznačen u navedenom prijedlogu.

3. Rješenjem Općinskog suda od 18. juna 2024. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 7. novembra 2024. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je odredbom člana 26. stav (2) Zakona o izvršnom postupku propisano da se dospjelost potraživanja dokazuje zapisnikom o poravnanju, javnom ispravom ili prema zakonu ovjerenom ispravom. U vezi s tim, ukazao je da u konkretnom slučaju iz izvršne isprave, tj. sudske nagodbe od 24. maja 2012. godine proizlazi da se potraživanje tražioca izvršenja odnosi na plaću i regres za period od 1. augusta 2008. do 31. augusta 2011. godine. Imajući u vidu period na koji se odnosi potraživanje i datum kada je zaključena sudska nagodba kao izvršna isprava, zaključio je da je u trenutku zaključenja sudske nagodbe potraživanje tražioca izvršenja već bilo dospjelo. S obzirom na to, zaključio je da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je izvršna isprava podobna za izvršenje u smislu člana 27. Zakona o izvršnom postupku. U vezi s tim, ukazao je da u konkretnom slučaju iz sadržaja izvršne isprave proizlazi da je rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze uvjetovan privatizacijom izvršenika. Međutim, ukazao je da bi se u situaciji kada apelant kao izvršenik do podnošenja prijedloga za izvršenje nije ispunio svoju dospjelu obavezu, jer nije bio obuhvaćen procesom privatizacije, moglo smatrati da je protekao paricioni rok. Naime, zaključio je da se u takvoj situaciji od apelanta moglo zahtijevati da svoju obavezu ispuni nakon proteka razumnog roka od saznanja da do procesa privatizacije neće doći, kao što je u konkretnom slučaju.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da potraživanje tražioca izvršenja nije dospjelo i da je paricioni rok, koji nije nastupio, određen u sudskoj nagodbi, pa je stoga sudsko poravnanje u konkretnom slučaju nepodobno za izvršenje. Pri tome, smatra da bi ispunjenje obaveze apelanta dovelo u tešku finansijsku situaciju i umanjilo njegovu imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

11. U konkretnom slučaju osporenim rješenjem Kantonalnog suda odlučivalo se o žalbi koju je podnio apelant kao izvršenik u izvršnom postupku u kojem se odlučivalo o izvršenju na osnovu izvršne isprave. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona utvrđena izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kad izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu. Pri tome, Ustavni sud ne zapaža bilo kakve razloge zbog kojih bi navedena odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u apelantovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret. Također, Ustavni sud podsjeća da postoji nesumnjiva obaveza izvršenja obaveza utvrđenih izvršnom ispravom, te da se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu takva obaveza ne može izbjeći. Stoga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenom odlukom na apelanta stavljen neproporcionalno težak teret. Stoga su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5371/24 (JP Grijanje d.o.o. Kakanj) | Sudska praksa | Aktio