Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2771/21 (S. L.)

Odluka donesena 23. 01. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2771/21

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 01. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2771/21, rješavajući apelaciju Slobodana Lukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 23. januara 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Slobodana Lukića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050759 21 Rev 2 od 23. marta 2021. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Slobodanu Lukiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 4.070,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Lukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050759 21 Rev 2 od 23. marta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Safet H. Medošević, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050759 21 Rev 2 od 23. marta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od tužene JP „Željeznice Federacije BiH“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 2. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. septembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 20. novembra 1978. godine na radnom mjestu mašinskog inženjera zadobio teške tjelesne povrede. Apelant je 18. novembra 1981. godine podnio tužbu protiv tužene, te protiv SFRJ Savezne konferencije Saveza socijalističke omladine Jugoslavije Beograd, SR BiH Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine BiH, GP „ŽGP“ d.d. Sarajevo, GIK „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo i „Sarajevo-osiguranja“ d.d., Podružnica Sarajevo, radi naknade nematerijalne i materijalne štete. Općinski sud je u postupku preduzeo veliki broj procesnih radnji, odnosno održao veliki broj ročišta.

6. Općinski sud je 2. decembra 2011. godine donio presudu koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 27. novembra 2012. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Nakon toga, Općinski sud je donio presudu 7. oktobra 2013. godine, kojom je, između ostalog, tužena obavezana da apelantu isplati iznos od 49.000 KM na ime nematerijalne štete, te određene iznose na ime naknade materijalne štete i rente. Presudom Kantonalnog suda od 30. juna 2014. godine potvrđena je prvostepena presuda u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete, a prvostepena presuda je ukinuta u dijelu naknade materijalne štete i rente i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovni postupak. Nakon toga, apelant je uredio tužbeni zahtjev, te je kao tuženu stranu u postupku označio tuženu. Općinski sud je donio presudu od 20. novembra 2018. godine koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 21. juna 2019. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050759 19 P 5 od 27. januara 2020. godine obavezana je tužena da apelantu isplati materijalnu štetu na ime izgubljene zarade za period od dana nastanka štetnog događaja do dana kada apelant navrši 65 godina života, sa zakonskom zateznom kamatom, u iznosu preciznije navedenom u izreci presude. Također, tužena je obavezana da apelantu nakon navršene 65. godine do 75. godine života, ili dok za to postoje zakonski uvjeti, mjesečno isplaćuje rentu, sa zakonskom zateznom kamatom, u iznosu preciznije navedenom u izreci presude.

8. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je do štetnog događaja došlo zbog propusta tužene, koja je kao investitor radova mogla tražiti da vidi elaborat, da provjeri da li su radnici upoznati s elaboratom te da provjeri da li su provedene sve mjere na gradilištu. Općinski sud je dalje naveo da je apelant zbog utvrđenog invaliditeta od 50% nesposoban za rad i da gubi zaradu, te da je mogućnost njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništena, odnosno znatno smanjena. Također je naveo da je primjenom odredbe člana 203. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) usvojio i apelantov drugi dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje rente jer je apelant lice s invaliditetom, ne radi, te da bi, da nije bilo štetnog događaja, radio i ostvario pravo na penziju.

9. Presudom Kantonalnog suda žalba tužene je uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženoj nadoknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju citirao odredbe čl. 188. i 195. stav (2) ZOO-a. U vezi s tim, naveo je da u slučaju tjelesne povrede pravo na novčanu rentu zavisi od potpune ili djelimične nesposobnosti za rad i od toga da li je potpuna ili djelimična radna nesposobnost uzrok gubitka zarade. Naveo je da je u toku postupka vještak medicinske struke, ortoped – traumatolog, proveo vještačenje i da je utvrdio da je zbog posljedica povrede apelantova opća životna sposobnost umanjena za 50%. Dalje je naveo da je vještak na pitanje apelantovog punomoćnika da se izjasni o umanjenju apelantove radne sposobnosti izjavio da nije kompetentan dati mišljenje o tome. Također je naveo da je radi dokazivanja visine rente vještak ekonomske struke proveo vještačenje. On je, imajući u vidu statističke podatke o mogućim primanjima koje bi sa svojom stručnom spremom apelant ostvario da je bio u radnom odnosu, izračunao iznos mjesečne rente u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da li je zasnovao radni odnos od 1990. godine do navršenih 65 godina života, odnosno da li je pokušao zasnovati radni odnos u zanimanju mašinskog inženjera, ali da te poslove nije mogao obavljati zbog posljedica povrede koju je doživio ili da mu je ugovor o radu otkazan zbog umanjenja radne sposobnosti. Osim toga, ukazao je da apelant nije dokazao da se s preostalom radnom sposobnošću zaposlio ili pokušao zaposliti na poslovima mašinskog inženjera ili drugim poslovima koji su manje plaćeni, odnosno da li je ostvario pravo na invalidsku ili starosnu penziju, u kojem iznosu i da li u manjem od onoga koji je objektivno mogao očekivati da povrede nije bilo.

10. Presudom Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je drugostepena presuda donesena na osnovu provedenih dokaza, da su za njeno donošenje navedeni jasni razlozi, te da je i materijalno pravo pravilno primijenjeno. Dalje je naveo da se zaradom smatra svaka materijalna korist koja se postiže radom. Izgubljena zarada je umanjenje zarade u budućnosti koja se sukcesivno gubi i predstavlja stvarni gubitak zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad. Naveo je da se ta vrsta naknade štete dosuđuje kao naknada za izgubljenu zaradu koju oštećenik gubi zbog tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja koja je nastala zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad, a izgubljena zarada može se odnositi na neostvarena novčana primanja na svom radnom mjestu. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelant propustio da predloži i izvede dokaze na okolnosti svog eventualnog radnog angažmana. Naime, apelant je propustio da izvede dokaz vještačenja vještaka doktora medicine rada na okolnosti umanjenja svoje radne sposobnosti, mogućnosti zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću, te na okolnosti koje su relevantne za utvrđivanje i isplatu naknade materijalne štete u obliku novčane rente, a koje su predviđene u odredbi člana 195. ZOO-a.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje, da su pogrešno cijenili dokaze te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da je nalaz vještaka koji je u postupku proveden bio dovoljan i argumentiran u vezi s određivanjem kategorije njegove invalidnosti, te da nije bilo neophodno provoditi dodatno vještačenje radi utvrđivanja njegove radne sposobnosti. Također smatra da je postupak predugo trajao. b)Odgovori na apelaciju

12. Vrhovni i Kantonalni sud te tužena smatraju da je apelacija neosnovana pa predlažu da se odbije.

13. Općinski sud je naveo da je apelacija osnovana u odnosu na osporene odluke, a u odnosu na dužinu trajanja postupka nije se posebno izjašnjavao.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Naknada u obliku novčane rente

Član 188. stav (1) (1) U slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja, naknada se određuje, po pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme. Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja

Član 195. stav (2) (2) Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost i meritum

16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

17. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

U odnosu na osporene odluke

19. Apelant smatra da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne propise, detaljno i jasno obrazložili zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan budući da nije dokazao da su njegova radna sposobnost i mogućnost zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću umanjeni, odnosno da nije dokazao činjenice koje su relevantne za utvrđivanje i isplatu naknade materijalne štete u obliku novčane rente. Ustavni sud takva utvrđenja ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da su detaljno obrazloženi apelantovi prigovori u odnosu na dokaze koje je on predložio (vidi činjenični dio ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

22. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, tačka 18).

23. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 18. novembra 1981. godine. Period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, prilikom ocjenjivanja dužine postupka na koju se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (op. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do okončanja postupka, dakle period duži od 25 godina, ali ne gubeći iz vida i činjenicu da je postupak započeo 1981. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak ukupno trajao 39 godina i četiri mjeseca.

24. U konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku pokrenutom radi naknade štete. Ustavni sud ne zapaža da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Dalje, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radilo o složenom sudskom postupku. Međutim, Ustavni sud smatra da je navedena dužina trajanja postupka a priori suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te bi se eventualno mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti su redovni sudovi na njih ukazali. Ustavni sud naročito ističe da tako ekstremno dugo trajanje postupka, kao što je ovdje slučaj, teško da može biti opravdano bilo kakvim okolnostima i predstavlja jasno uskraćivanje pravde.

25. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

26. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno da je od podnošenja tužbe do okončanja spora proteklo više od 39 godina, Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 4.070,00 KM, imajući u vidu da ovako ekstremno dugo trajanje postupka predstavlja uskraćivanje pravde. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Pravo na imovinu

27. Apelant smatra da mu je u postupku koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu dužinu trajanja postupka od ukupno 39 godina, što nije na bilo koji način moguće opravdati.

29. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu osnovani apelantovi navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, ne postoji ni povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u osporenim odlukama nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

30. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2771/21 (S. L.) | Sudska praksa | Aktio