Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3743/22 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Javna vlast
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3743/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3743/22, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 475743 21 Rev od 26. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo, podnio je 30. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 475743 21 Rev od 26. jula 2022. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 475743 14 Ps od 12. oktobra 2018. godine

Uvodne napomene

2. UPI DP „MERA“ Odžak (u daljnjem tekstu: korisnik kredita) zaključio je sa „Lesnina Inžinjering“ Ljubljana (u daljnjem tekstu: davatelj kredita) 24. oktobra 1990. godine ugovor o kreditu. Korisnik kredita je za osiguranje vraćanja kredita predao garanciju poslovne banke – prednika Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo, kojom se banka obavezala da će bezuvjetno ispuniti obaveze korisnika kredita. Obzirom da korisnik kredita i banka nisu izmirili svoje obaveze, davatelj kredita je 10. jula 1992. godine podnio tužbu protiv korisnika kredita i banke. Presudama redovnih sudova u Sloveniji obavezana je Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo da plati davatelju kredita određeni novčani iznos. Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo je na osnovu vansudske nagodbe od 16. septembra 2014. godine platila sporna potraživanja davatelju kredita.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

3. Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 15. decembra 2014. godine podnijela tužbu protiv apelanta, radi isplate potraživanja.

4. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 475743 14 Ps od 12. oktobra 2018. godine utvrđeno je, u smislu odredbe člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: Zakon o početnom bilansu), pravo tužitelja da od apelanta naplati dug koji je tužitelj isplatio davatelju kredita (stav 1 izreke). Obavezan je apelant da tužitelju isplati dug u ukupnom iznosu od 367.524,14 KM (u daljnjem tekstu: sporni iznos) sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka (stav 2 izreke). Sud je u obrazloženju presude naveo da je prednik tužitelja, na zahtjev korisnika kredita, izdao bankarsku garanciju davatelju kredita sa rokom važenja do 28. februara 1993. godine. Dalje, utvrđeno je da prilikom privatizacije tužitelja u početnom bilansu nije iskazana obaveza po predmetnoj bankarskoj garanciji. Također je , na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, utvrđen iznos bankarskih garancija koje su prenesene na apelanta (Vladu Federacije BiH). Pri tome je utvrđeno da u navedeni iznos nije obračunat iznos sporne garancije, zbog čega ta obaveza nije prenesena na apelanta. Pored toga sud je utvrdio da je tužitelj na osnovu sudske nagodbe platio davatelju kredita sporni iznos na ime garancije, koji je prethodno utvrđen presudama redovnih sudova u Sloveniji. Osim toga, utvrđeno je da se korisnik kredita, u kojem preovladava većinski državni kapital, nalazi na listi preduzeća čija je privatizacija u nadležnosti Agencije za privatizaciju Posavskog kantona.

5. Sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor nenadležnosti suda, iz razloga što su općinski sudovi nadležni za suđenje u privrednim predmetima. Također, odbijen je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, obzirom da je tužitelj iz svojih sredstava izvršio plaćanje po spornoj garanciji. Prigovor nedostatka apelantove pasivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da je, iako u početnom bilansu tužitelja nije iskazana obaveza po spornoj garanciji, apelantova obaveza utvrđena pravosnažnom odlukom sudova u Sloveniji. Dalje, sud je ukazao na odredbu člana 5. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu, kojim je propisano da naknadno utvrđene obaveze banke koje su trebale biti iskazane u početnom bilansu postaju vlasništvo Federacije. U vezi s tim, sud je istakao da je naknadno utvrđeno da je obaveza tužitelja trebala biti iskazana u početnom bilansu, odnosno da je nakon privatizacije tužitelja postala apelantova obaveza. Također, sud je istakao da je tužitelj isplatio davatelju kredita sporni iznos koji u skladu sa odredbom člana 218. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predstavlja izdatak za drugog. Dakle, obzirom da je tužitelj ispunio obavezu koju je trebao ispuniti apelant, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 475743 18 Pž od 1. septembra 2021. godine uvažena je apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda, na način da je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da tužitelj svojim zahtjevom zapravo traži preispitivanje privatizacije tužitelja, što u skladu sa odredbom člana 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dopušteno u parničnom postupku. Dalje, smatra da u situaciji kada je okončan proces privatizacije prednika tužitelja neosnovan tužbeni zahtjev i u pogledu odredbe člana

5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu. Ovo iz razloga što naknadno utvrđene obaveze ne mogu prebaciti na apelanta, odnosno tuženi ne može u odnosu na sporno potraživanje ostvariti pravo regresa ili naplate od apelanta. Pored toga, strane odluke sudova u Sloveniji glase na obaveze tužitelja, pa kako predmetno potraživanje nije prešlo na apelanta to nema mjesta primjeni odredbe člana 218. ZOO u odnosu na apelanta. Ovo posebno ako se ima u vidu da nije izvršena privatizacija korisnika kredita za koji je izdata sporna garancija, odnosno nema pravnog osnova za apelantovu pasivnu legitimaciju i odgovornost budući da nije pravni sljednik korisnika kredita.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 475743 21 Rev od 26. jula 2022. godine uvažena je tužiteljeva revizija i preinačena je drugostepena presuda, na način što je apelantova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Obavezan je apelant da tužitelju naknadi troškove revizije.

8. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje prava na naplatu duga od apelanta i zahtjev za isplatu iznosa koji je po odredbi člana 5. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu kao naknadno utvrđena obaveza postala apelantovo vlasništvo. Vrhovni sud je istakao da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da se odredba člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu ne odnosi na naknadno utvrđene obaveze koje su trebale biti iskazane u početnom bilansu banke, odnosno da se te obaveze ne mogu prebaciti na apelanta. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 22. stav 1. tačka 5. citiranog zakona propisano da banka u pasivnom podbilansu iskazuje vrijednost „Salda potraživanja i obaveza nastalih do 31.03.1992. godine po osnovu odnosa sa pravnim i fizičkim licima sa područja drugih republika bivše SFRJ i Republike Srpske,…“. U vezi s tim je obrazloženo da sporna garancija nije data inostranoj banci već pravnom licu-davatelju kredita, tako da postoji obaveza iskazivanja vrijednosti obaveze iz sporne garancije u pasivnom podbilansu. Stoga je Vrhovni sud zaključio je u datim okolnostima ta obaveza postala apelantovo vlasništvo jer je naknadno utvrđeno da se radi o obavezi koja je prilikom privatizacije trebala biti iskazana u početnom bilansu stanja banke. Obrazloženo je da na apelantovu pasivnu legitimaciju ne utiče činjenica što korisnik kredita nije privatizovan budući da isplatu dospjelog iznosa po spornoj garanciji od banke garanta, u konkretnom slučaju tužitelja, može tražiti samo korisnik garancije-davatelj kredita, a ne lice za čiju je obavezu banka garantovala. Također, obaveza iz garancije nije prestala budući da je prije proteka roka sporne garancije korisnik garancije podnio tužbu protiv tužitelja (banke) za isplatu dospjelog iznosa po garanciji. Vrhovni sud je istakao da je sporna obaveza trebala biti iskazana u pasivnom podbilansu tužitelja, odnosno da je odobrenjem Programa privatizacije i početnog bilansa od strane nadležne agencije postala apelantovo vlasništvo. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je podržao zaključak prvostepenog suda da tužitelju pripada pravo na naplatu duga od apelanta u skladu sa odredbom člana 5. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu i člana 218. ZOO. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude i potvrdio prvostepenu presudu kao zakonitu i pravilnu.

9. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. U opširnoj apelaciji, u suštini, tvrdi da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice zbog kojih je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, odnosno da su sudovi pogrešno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešno i neosnovano prihvatio utvrđenje i odluku prvostepenog suda, kao i da nije dao odgovore na njegove prigovore. S druge strane, smatra pravilnom odluku drugostepenog suda kojim je odbijen tužiteljev zahtjev u cijelosti. Navodi da su prvostepeni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli uz pogrešnu primjenu odredbe člana 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu, kao i odredbe člana 218. ZOO.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud konstatira da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

13. U vezi sa navodima apelanta koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Općinski i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu, ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je preinačio presudu drugostepenog suda odnosno zašto je prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja. Osim toga, Općinski i Vrhovni sud su detaljno obrazložili pitanje aktivne i pasivne legitimacije stranaka kao i činjenicu da je sporna obaveza trebala biti iskazana u pasivnom podbilansu tužitelja (banke), odnosno da je odobravanjem Programa privatizacije postala apelantovo vlasništvo. Također, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Vrhovni sud razmotrili sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovogprava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3743/22 (Federacija Bosne i Hercegovine) | Sudska praksa | Aktio