Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/22 (N. Š.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-911/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-911/22, rješavajući apelaciju Nade Šupić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Šupić podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036349 20 U od 10. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Šupić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036349 20 U od 10. januara 2022. godine.

2. Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je rješenje o internom premještaju od 14. maja 2020. godine kojim je apelantica premještena s radnog mjesta šefa Odsjeka za pravne poslove u Sektoru za pravne i opće poslove na radno mjesto šefa Odsjeka za nadgledanje provođenja carinskih propisa u Sektoru za carinsku politiku i tarife.

3. Odbor državne službe za žalbe Vijeća ministara BiH (u daljnjem tekstu: Odbor za žalbe) rješenjem od 23. juna 2020. godine odbio je kao neosnovanu apelanticinu žalbu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva od 14. maja 2020. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je o apelanticinom premještaju, bez njene saglasnosti, odlučio ministar Ministarstva na osnovu objektivno utvrđenih potreba službe jer je u navedenom sektoru upražnjeno radno mjesto šefa Odsjeka za nadgledanje provođenja carinskih propisa, koje je popunjeno internim premještajem. Utvrđeno je da je prije internog premještaja pribavljena saglasnost Agencije za državnu službu BiH (u daljnjem tekstu: Agencija) od 6. maja 2020. godine. Dalje je utvrđeno da apelantica ispunjava uvjete za to radno mjesto u pogledu stručne spreme i radnog iskustva. U vezi s tim je obrazloženo da je premještaj izvršen u skladu sa članom 32. Zakona o državnoj službi u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) prema kojem interni premještaj vrši rukovodilac institucije. Isto tako, proizlazi da je rješenje doneseno shodno članu 7. Pravilnika o uvjetima i načinu obavljanja internih konkursa, internih i eksternih premještaja državnih službenika u institucijama BiH (u daljnjem tekstu: Pravilnik), odnosno da su obrazloženi razlozi za premještaj i da je premještaj izvršen na slično radno mjesto. Dalje, Odbor za žalbe je naveo da su neosnovani i paušalni apelanticini navodi da saglasnost Agencije ima nedostatke. Naime, ukazao je da apelantica navodi da saglasnost sadrži nedostatke zbog nepostojanja relevantnih podataka potrebnih za odlučivanje bez jasnog navođenja koji su to razlozi, a što ukazuje na paušalnost navoda. Osim toga, istakao je da je uvidom u zahtjev za davanje saglasnosti utvrđeno da se Ministarstvo fokusiralo na ispunjavanje svih formalnopravnih razloga za interni premještaj i njihovo detaljno obrazloženje.

4. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 036349 20 U od 10. januara 2022. godine odbio apelanticinu tužbu podnesenu protiv rješenja Odbora za žalbe od 23. juna 2020. godine. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da su, kako je to i propisano članom 7. Pravilnika kojim su propisani uvjeti za interni premještaj bez saglasnosti državnog službenika, suprotno apelanticinim navodima, navedeni opravdani razlozi za njen premještaj. Naime, ukazao je da apelantica posjeduje adekvatna stručna znanja na planu primjene relevantnih pravnih propisa, kao i raspoređivanja izvršilaca u pravcu efikasnijeg odvijanja propisanih poslovnih procesa. Pri tome je naveo da je apelantica rukovodeći svojim sektorom pokazala zavidne rezultate i da će njena prethodno stečena iskustva biti efikasno primijenjena u odsjeku u koji se vrši interni premještaj te da će na taj način biti unaprijeđen i rad čitavog Ministarstva. Osim toga, ukazao je da su u navedenom sektoru postojeći službenici dovoljno opterećeni poslovima i da bi preraspodjela poslova tog radnog mjesta na njih vodila ka neefikasnom postupanju u radu, dok će angažiranje dodatnih kadrova omogućiti blagovremeno izvršenje svih planiranih radnih aktivnosti. Dalje, Sud BiH je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da radno mjesto na koje se premješta nije slično radnom mjestu na kojem je prethodno radila. Naime, ukazao je da je članom 3. stav 2. Pravilnika propisano da se pod sličnim radnim mjestima podrazumijevaju radna mjesta koja se nalaze na istom nivou, saglasno relevantnim odredbama Zakona, a iz cjelokupnog spisa proizlazi da su navedena mjesta istog nivoa. Također, Sud BiH je obrazložio da apelantica nije dokazala na koji način su povrijeđena njena prava zagarantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudom, te smatra da su organi uprave i redovni sud pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u obrazloženju rješenja nisu navedeni opravdani i obrazloženi razlozi za njen interni premještaj. Dalje smatra da je Agencija prilikom davanja saglasnosti samo formalno cijenila interes institucije, a nije se upuštala u potrebu internog premještaja. Također tvrdi da je nejasna promjena prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta od Odbora za žalbe. Naime, apelantica je dostavila rješenja Odbora za žalbe br. 01-2-07-2-52/5-20 od 1. juna 2020. godine, 01-1-07-2-60/4-20 od 23. juna 2020. godine i 01-3-07-2-193/4-21 od 10. januara 2022. godine. Apelantica je navela da je u tim rješenjima Odbor za žalbe, između ostalog, jasno ukazao da za interni premještaj mora postojati jasno iskazana potreba službe, dok u konkretnom predmetu to nije primijenio, čime je došlo do povrede načela pravne sigurnosti. Osim toga, apelantica ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o sličnom radnom mjestu, već o potpuno različitim radnim mjestima kojima jedinu sličnost predstavlja riječ šef.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Dalje, budući da apelantica smatra da su organi uprave i redovni sud proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Odbor za žalbe i Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Pravilnika, u osporenim odlukama dali jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su Odbor za žalbe i Sud BiH dali jasne razloge zbog kojih su zaključili da saglasnost Agencije nema nedostatke, odnosno da su obrazloženi razlozi za interni premještaj i da je taj premještaj izvršen na slično radno mjesto. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdi da je nejasna promjena prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta od Odbora za žalbe (vidi tačku 5. ove odluke), čime je došlo do povrede načela pravne sigurnosti. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih rješenja Odbora za žalbe proizlazi da su u dva slučaja poništena prvostepena rješenja o internim premještajima i predmeti su vraćeni prvostepenom organu na ponovni postupak kako bi se ispitalo da li su u okolnostima tih slučajeva ispunjeni propisani uvjeti za primjenu odredbi o internom premještaju. S druge strane, Odbor za žalbe je u jednom predmetu usvojio žalbu državnog službenika i poništio rješenje o internom premještaju zbog toga što je Ministarstvo navelo da je učinilo propuste u postupku. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da je ispunjenost uvjeta za interni premještaj faktičko pitanje koje je determinirano činjenicama svakog konkretnog slučaja. S obzirom na to da je u postupku koji je okončan osporenom presudom utvrđeno da su u apelanticinom slučaju ispunjeni uvjeti za primjenu odredbi o internom premještaju, to su očigledno neosnovani apelanticini navodi o kršenju načela pravne sigurnosti. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/22 (N. Š.) | Sudska praksa | Aktio