Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-830/22 (F. I.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-830/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-830/22, rješavajući apelaciju Fatime Ikanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fatima Ikanović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 061198 21 Gž od 7. septembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Ikanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokatica iz Cazina, podnijela je 4. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 061198 21 Rev od 16. decembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 061198 21 Gž od 7. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 P 061198 19 P od 5. aprila 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4091/21 od 9. februara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u odnosu na AP-4170/21, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda jer je apelantica protiv te presude izjavila reviziju. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovom postupku. Uvodne napomene
3. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0P 001711 10 Gž od 6. januara 2011. godine, u relevantnom dijelu, obavezan je H. P. da apelantici na ime supružničkog izdržavanja plaća iznos od 100,00 KM. Sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantica nezaposlena i da nema mogućnost da se zaposli, niti ima prihode ili imovinu iz koje bi se izdržavala, a da je H. P. u mogućnosti da doprinosi njenom izdržavanju. Pri tome, sud je naveo da je imao u vidu i zakonsku obavezu H. P. da izdržava zajedničko dijete parničnih stranaka (A. P.), studenta kojem plaća stanarinu i troškove ishrane. Postupak u kojem su donesene osporene presude
4. H. P. (u daljnjem tekstu: tužilac) je 16. maja 2019. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelantice. Tužbenim zahtjevom tužilac je tražio da se ukine njegova obaveza supružničkog izdržavanja (vidi tačku 3. ove odluke).
5. Presudom Općinskog suda određeno je da počevši od 16. maja 2019. godine prestaje tužiočeva obaveza da apelantici plaća mjesečni iznos od 100,00 KM. U obrazloženju, sud se, između ostalog, pozvao na odredbe člana 224. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Navedenim odredbama propisano je da bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima. Sud se također pozvao na odredbe člana 245. stav (1) Porodičnog zakona kojima je, između ostalog, propisano da obveznik izdržavanja može tražiti da sud ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. U vezi s tim, sud je naveo da tužiocu, koji je zaposlen u Vladi Unsko-sanskog kantona, nakon odbitka rata kredita, preostaje iznos od oko 590,00 KM mjesečno. Međutim, sud je naveo da je u postupku utvrđeno da zajedničko dijete parničnih stranaka sada živi s apelanticom, da je u međuvremenu završilo školovanje, da je zaposleno i da plaća režijske troškove. Sud je također istakao da su se i apelanticine imovinske prilike promijenile budući da ona u vrijeme kada je donesena ranija presuda nije imala nikakve prihode, a sada je korisnik penzije koja iznosi 371,77 KM mjesečno. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da tužilac, u smislu člana 224. Porodičnog zakona, više nije u mogućnosti plaćati apelantici izdržavanje.
6. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba. Sud je u obrazloženju naveo da je u postupku utvrđeno da su se, u smislu relevantnih odredbi Porodičnog zakona, promijenile okolnosti na apelanticinoj strani. Naime, sud je istakao da je apelantica, koja nije imala nikakve prihode u vrijeme kada joj je dosuđeno izdržavanje, u međuvremenu ostvarila pravo na invalidsku penziju u iznosu koji je značajno veći od iznosa koji joj je plaćao tužilac. Pri tome, sud je ukazao na nespornu činjenicu da apelantica živi u tužiočevoj kući, te da nema obavezu plaćanja režijskih troškova koje je ranije plaćao tužilac, a sada te troškove snosi njihov sin koji je zaposlen. Osim toga, sud je naveo da je i apelanticin sin, u smislu odredbi člana 219. stav (1) Porodičnog zakona, obavezan da izdržava apelanticu. Navedenim odredbama propisano je da je punoljetno dijete dužno izdržavati svog roditelja koji je nesposoban za rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. Također, sud je naveo da apelantica, iako je u postupku isticala koju imovinu ima tužilac, nije dokazala da se radi o njegovoj posebnoj imovini. U vezi s tim, sud je naveo da se zapravo radi o bračnoj tekovini stranaka, pa se ne može reći da apelantica nema nikakvu imovinu, te da ona može tražiti podjelu te imovine kako bi postala samostalni vlasnik njenog tačno određenog dijela.
7. Dalje, sud je naveo da u konkretnom slučaju, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nije relevantna visina tužiočevih primanja, iako ni ta primanja nisu previsoka. Sud je obrazložio da je bitno da je apelantica ostvarila invalidsku penziju od koje može da se izdržava, za razliku od okolnosti koje su postojale u vrijeme kada je donesena presuda čiju izmjenu je tužilac tražio u konkretnom postupku. Naime, sud je ukazao na odredbe člana 235. stav (4) Porodičnog zakona kojima je propisano da federalni ministar rada i socijalne politike objavljuje prosječne potrebe lica koje zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života, koje će se uzeti u obzir u postupku za izdržavanje. U vezi s tim, sud je istakao da je, prema saopćenju federalnog ministra za rad i socijalnu politiku, taj iznos manji od iznosa penzije koji apelantica ostvaruje u konkretnom slučaju.
8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica u suštini smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica, između ostalog, osporava zaključak prvostepenog suda da tužilac više nije u mogućnosti da plaća njeno izdržavanje. U vezi s tim, apelantica ističe da je „nepravilno i paušalno utvrđena činjenica“ da su tužiočeve egzistencijalne potrebe ugrožene jer mu za vlastito izdržavanje navodno ostaje iznos od oko 590,00 KM mjesečno. Naime, apelantica smatra da se tužilac dodatno zadužio kako bi izbjegao obavezu njenog izdržavanja, te da njegove mogućnosti da plaća njeno izdržavanje nisu umanjene. Apelantica također navodi da njena penzija predstavlja minimalnu satisfakciju za nastupanje invalidnosti koju ona ostvaruje od države, te da se tužilac na taj način ne može osloboditi svoje obaveze.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je taj sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, dovoljno obrazložio da promijenjene okolnosti na strani apelantice opravdavaju odluku sudova u konkretnom postupku da se ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničeg što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman