Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4174/24 (M. S.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4174/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-4174/24, rješavajući apelaciju koju je podnio Mugdim Salan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelaciju koju je podnio Mugdim Salan protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 680831 24 Gž 2 od 26. augusta 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mugdim Salan protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 680831 24 Gž 2 od 26. augusta 2024. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mugdim Salan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanel Podrug, advokat iz Sarajeva, podnio je 19. oktobra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 680831 24 Gž 2 od 26. augusta 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 680831 24 I 3 od 15. marta 2024. godine. Također, apelant je 24. januara 2025. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje rješenja Općinskog suda od 15. marta 2024. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda od 7. decembra 2017. godine, po prijedlogu tražioca izvršenja („Lesnina MI“ d.o.o. Skoplje) protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu izvršne isprave – ugovora o zasnivanju založnog prava od 14. novembra 2014. godine, određeno je izvršenje na apelantovoj nekretnini na način pobliže naznačen u navedenom prijedlogu.

3. Rješenjem Općinskog suda od 15. marta 2024. godine tražiocu izvršenja kao kupcu dosuđena je konkretna apelantova nekretnina te je određeno da mu se ta nekretnina preda u posjed. Također, obavezan je Zemljišnoknjižni ured tog suda da izvrši upis promjene prava vlasništva s dijelom 1/1 na konkretnoj nekretnini u korist tražioca izvršenja – kupca.

4. Rješenjem Kantonalnog suda od 26. augusta 2024. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno je prvostepeno rješenje.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tražilac izvršenja kao hipotekarni povjerilac podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika i hipotekarnog dužnika na osnovu zaključenog ugovora o zasnivanju založnog prava, te da je navedenim prijedlogom predložio da se izvršenje provede prodajom apelantove nekretnine. Zatim, naveo je da je dozvoljeno izvršenje na predloženi način, te da je, nakon provedenog postupka prodaje konkretne nekretnine, tražilac izvršenja dao najbolju ponudu, tj. da je bio prvorangirani ponuđač. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da su prvostepenom sudu dostavljene informacija Ministarstva vanjskih poslova BiH i Lista zemalja – postojanje reciprociteta između BiH i Republike Sjeverne Makedonije, u kojima su navedeni uvjeti pod kojima strana pravna lica mogu steći pravo vlasništva na nekretninama u stranim zemljama. U vezi s tim, ukazao je da iz dostavljenih dokumenata, ali i odredbi Zakona o vlasništvu i ostalim stvarnim pravima Republike Sjeverne Makedonije i Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o stvarnim pravima) proizlazi da između BiH i Republike Sjeverne Makedonije postoji reciprocitet u stjecanju prava vlasništva na nekretninama, tj. da su u navedenim zemljama za strana lica propisani istovjetni uvjeti za stjecanje prava vlasništva na nekretninama. Osim toga, ukazao je da se ograničenje stjecanja prava vlasništva stranih lica odnosi na poljoprivredna zemljišta i nekretnine koje imaju zaštitni i sigurnosni interes.

6. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da tražilac izvršenja kao strano pravno lice može biti kupac konkretne nekretnine shodno odredbi člana

15. Zakona o stvarnim pravima. Naime, ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom, između ostalog, propisano da strana lica stječu pravo vlasništva na nekretnini u Federaciji BiH pod uvjetom reciprociteta. Stoga, kako između BiH i Republike Sjeverne Makedonije postoji reciprocitet u stjecanju prava vlasništva na nekretninama, te kako se ne radi o nekretnini na kojoj je ograničeno stjecanje prava vlasništva, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim navodima, pravilno zaključio da ne postoji zakonsko ograničenje da tražilac izvršenja kao strano pravno lice sa sjedištem u Skoplju kupi konkretnu nekretninu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i potpunost prvostepene odluke.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da „tražilac izvršenja kao pravno lice sa sjedištem u Skoplju ne može postati vlasnik konkretne nekretnine jer informacija o postojanju reciprociteta nije dobivena od strane Ministarstva pravde Republike Sjeverne Makedonije“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

11. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-

21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom postupku u kojem su donesene osporene odluke određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave – ugovora o zasnivanju založnog prava od 14. novembra 2014. godine kojim je zasnovano založno pravo – hipoteka na konkretnoj apelantovoj nekretnini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom izvršnom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obaveze“, već da je konkretnom izvršnom ispravom utvrđena obaveza vraćanja duga. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i prava na dom

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na osnovu izvršne isprave u situaciji kada izvršenik dobrovoljno ne ispuni utvrđenu obavezu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, u konkretnom izvršnom postupku određeno je izvršenje na apelantovoj nekretnini, ali apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi takva odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je osporenom odlukom na apelanta stavljen neproporcionalno težak teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na dom. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 8. Evropske konvencije, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Stoga su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4174/24 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio