Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5125/24 (F.A.J.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Povreda
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Azil
  • Član 2. EK – pravo na život - općenito
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
  • Upravni spor
  • Strani državljanin
  • Protjerivanje stranaca
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5125/24

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-5125/24, rješavajući apelaciju F. A. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija F. A. J.

Utvrđuje se povreda prava na život i prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 048355 24 Uvp od 10. oktobra 2024. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s pravom na život i pravom lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-5125/24 od 31. decembra 2024. godine ostaje na snazi do drugačije odluke Ustavnog suda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. F. A. J. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Irak, trenutno u Imigracionom centru u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava BiH“ iz Sarajeva, podnio je 17. decembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. SI 3 U 048355 24 Uvp od 10. oktobra 2024. godine i SI 3 U 048355 24 U od 8. augusta 2024. godine te Rješenja Sektora za azil Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Sektor) broj UP-1-07/1-41-1-1509-17/22 od 31. maja 2024. godine. Apelant je istovremeno od Ustavnog suda tražio donošenje privremene mjere kojom bi se, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, odložilo njegovo protjerivanje s teritorije BiH na osnovu Rješenja Službe za poslove sa strancima Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Služba) broj UP-1/18.5.2-

07.3-74/24 od 20. maja 2024. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-06-07-2-44/24 od 13. juna 2024. godine i Presudom Suda BiH broj S1 3 U 049046 24 U od 28. novembra 2024. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-5125/24 od 31. decembra 2024. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere i privremeno, do donošenja odluke o apelaciji, odložio primjenu rješenja Službe BiH od 20. maja 2024. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-07-2-44/24 od 13. juna 2024. godine i presudom Suda BiH od 28. novembra 2024. godine.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Sektora je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant se u ostavljenom roku nije izjasnio na dostavljene odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

Postupci protjerivanja i stavljanja apelanta pod nadzor

5. Rješenjem Službe od 20. maja 2024. godine određeno je da se apelant protjeruje s teritorije BiH, zabranjuje mu se ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina, te mu se nalaže da napusti teritoriju BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, odnosno odmah nakon što se steknu zakonski uvjeti za napuštanje teritorije BiH. Služba je donijela navedeno rješenje jer je utvrdila da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH.

6. Rješenjem Službe od 20. maja 2024. godine apelant je stavljen pod nadzor smještanjem u Ustanovu za prihvat i smještaj stranaca – Imigracioni centar s ciljem sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja. Naime, Služba je utvrdila da apelantovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i nacionalnoj sigurnosti BiH. Rješenjem Službe od 30. oktobra 2024. godine produžen je nadzor nad apelantom u Imigracionom centru radi utvrđivanja njegovog identiteta i državljanstva, osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju od 20. maja 2024. godine, kao i radi sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja.

Postupak traženja azila

7. Povodom apelantovog zahtjeva za azil, Sektor je, u skladu sa članom 39. Zakona o azilu, održao intervju s apelantom uz prisustvo apelantovog punomoćnika. Apelant je u intervjuu iznio da je živio u Iraku u pokrajini Salahaddin sa suprugom, tri sina i dvije kćerke. Dalje je istakao da je napustio zemlju porijekla krajem 2014. godine, nakon ulaska ISIL-a u navedenu pokrajinu. Apelant je istakao da je bio imam i hatib u džamiji i govorio protiv izdajnika vjere, što se uglavnom odnosilo na „grupu koja [ih] je okupirala“ (ISIL). Apelant je istakao da je znao da će morati ili da im se pridruži i tako postane kriminalac ili da napusti mjesto boravka, što je i uradio. Apelant je istakao da je prvo otišao u pokrajinu Kurdistan u Iraku. U odnosu na pitanje da li je imao nekih problema zbog svog govora protiv izdajnika vjere, apelant je istakao da su dolaskom ISIL-a došli i šiiti u njihovo „sunitsko područje i samim tim njegov govor nije bio odgovarajući“. Dalje je istakao da je zbog svog govora bio pogođen u ruku, ranjen i da je izgubio devet zuba. Izjavio je da se to desilo 2004. ili 2005. godine, odnosno da se ne sjeća tačno kada. Apelant je istakao da ga je povodom ranjavanja policija ispitala i napravila uviđaj, ali su mu rekli da na njih ne računa kao na dodatnu pomoć jer je zemlja u raspadu i da nema zakona koji se poštuju. Također su mu rekli da ako bude insistirao na tome da se istraga nastavi onda sebe i svoju porodicu izlaže opasnosti pa se apelant time „nije više bavio“. Apelant smatra da su ga ranili ili pripadnici ISIL-a ili šiiti iz Irana. Apelant je istakao da je bio u zatvoru otprilike između 2006. i 2013. godine. U zatvoru Buka apelant je proveo oko pet godina, a nakon toga je prebačen u zatvor Hud, gdje je bio oko tri godine. Na pitanje zašto je bio u zatvoru, apelant je istakao da nije počinio „niti grijeh niti zločin“ i da je veliki broj intelektualaca bio zatvaran.

8. Apelant je dalje naveo da su ga u zatvor Buka zatvorili Amerikanci, koji su generalno hapsili veliki broj ljudi jer im je želja bila da tako smanje otpor. Apelant je istakao da, koliko je njemu poznato, protiv njega nije podignuta optužnica, te da su mu govorili da nije zatvoren zbog zločina nego iz sigurnosnih razloga. U vezi s tim je istakao i da ljudi u slučaju izlaska iz zatvora nisu dobijali nikakav pismeni dokaz da su bili u zatvoru pa se nisu nikome mogli ni žaliti. Apelant je naveo da u zatvoru nije bilo govora o ljudskim pravima, te da se nakon objave u medijima o tome kakvo je stanje u zatvorima ponašanje prema zatvorenicima promijenilo, da ih nisu fizički udarali, ali su ih mentalno zlostavljali (npr. kada bi padala kiša izvodili bi ih i ostavljali da kisnu cijele noći). Na pitanje kako je pušten iz zatvora Buka, apelant je istakao da „niko nije ništa platio za [njegovo] puštanje, niti [se on] nešto žalio, nego su [ga] samo jednoga dana predali iračkim snagama“. Naime, kada su ga pustili iz zatvora Buka, prebačen je u zatvor Hud, koji je bio pod kontrolom Iraka. Apelant je dalje naveo da je nakon izlaska iz zatvora Hud, „za neka tri ili četiri mjeseca“, ISIL ušao u njegovu pokrajinu i situacija se znatno pogoršala. Tada su, kako je apelant naveo, „sve sunitske pokrajine postale pod kontrolom ISIL-a“. Apelant je istakao da su potom došli šiiti koji su progonili sunite, da su „srušili 358 džamija i ubijali pripadnike sunita“. Apelant je istakao da u Iraku ima 79 različitih militarnih grupa, a da „iračka vlast nije u mogućnosti da se odbrani od njih“. Apelant je naglasio da je sunitima život bio jako otežan, da su apelantu prijeteći govorili da mora da napusti kuću, državu, te su mu sina, snahu i njihovo dijete oteli i o njima ni danas nema nikakvih informacija. Apelant je istakao da je za vrijeme Saddamove vladavine, iako je on bio diktator, postojala neka generalna sigurnost, a da je nakon „dolaska stranaca koji su ili protjerali ili ubili veliki dio pripadnika različitih religija došlo do toga da Irak nije siguran ni za koga, bez obzira na religijsku pripadnost“.

9. Na pitanje da li je imao pravo da se nekome obrati za pomoć nakon puštanja iz zatvora, apelant je naveo da nije tražio pomoć. Naime, kako je naveo, ulaskom ISIL-a situacija se uveliko pogoršala, „postojalo je toliko zaraćenih strana“ tako da apelant više nije ni znao kome da se obrati za pomoć. Apelant je istakao da njegova porodica, osim što je generalno živjela u lošoj sigurnosnoj situaciji, nije imala velikih problema, ali se 2016. godine situacija znatno pogoršala. Dobijali su otvorene prijetnje da će ih ubiti ako ne napuste područje te da se tada i desila otmica njegovog sina, snahe i unuka. Apelant smatra da je zbog svog javnog izlaganja i govora te posla kojim se bavio bio posebna meta u Iraku, pogotovo jer je u svojoj imamskoj službi osjećao dužnost da tretira aktuelne teme koje se tiču društva. Na pitanje da li zna jesu li njegove kolege imami imali problema kao on, apelant je istakao da je veliki dio njih ubijen, neki su u zatvoru, a neki su prestali da se bave imamskom službom. Apelant je istakao da „iranske vojne snage kontroliraju Irak“. Apelant je naveo da njegove dvije kćerke i dva sina žive u pokrajini Kurdistan zajedno s njegovom suprugom. Na pitanje da li se mogao preseliti u neki drugi dio Iraka i tamo nastaviti normalno živjeti, apelant je istakao sljedeće: „Jedina opcija bi bila odlazak u Kurdistan ali ni tamo sigurnosna situacija nije najbolja i tamo često eskaliraju problemi između Arapa i Kurda i nema ljudskih prava. Pet hiljada žena i djece je ubijeno bez ikakvog razloga a ja sa svojom profesijom sumnjam da bih mogao da živim tamo, moje prisustvo tamo, ugrozio bih živote svoje supruge i kćerki, posebno njih, i zato sam preferirao da napustim zemlju i ne pravim dodatne probleme.“ Na pitanje o tome kada je napustio Irak i koji mu je bio krajnji cilj, apelant je odgovorio da je nakon toliko vremena provedenog u zatvoru „i fizički i psihički oslabio i samo [je] želio da se [udalji] od svih problema“, odnosno da mu je želja bila da živi u miru i da nastavi sa svojim vjerovanjem bez problema. Apelant je dalje naveo da je od 2014. godine, kada je rekao da je napustio Irak, do podnošenja zahtjeva za azil 2022. godine, sve vrijeme bio u Turskoj, ali je tamo problem bio to što nije mogao da dobije izbjeglički status niti državljanstvo. Ulaskom u Tursku, apelant je dobio dokument kojim mu je osiguran privremeni boravak, ali na osnovu njega nije mogao da dobije nikakvo zaposlenje. Na pitanje da li mu je poznato kako bi se povratak u Irak odrazio na njega, apelant je istakao da vjeruje da ako ga ne bi uhapsili na aerodromu, da bi ga „nakon nekoliko sati našli i javno objesili“. Apelant je istakao da ni vlada a ni policija nemaju nikakvu mogućnost da zaštite svoje stanovništvo.

10. Rješenjem Sektora od 30. augusta 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil. Presudom Suda BiH od 23. februara 2024. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Sektora. Presudom Suda BiH od 20. maja 2024. godine uvažen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, prvostepena presuda preinačena tako što je apelantova tužba uvažena, rješenje Sektora od 30. augusta 2023. godine poništeno i predmet je vraćen tom organu na ponovno rješavanje. Sud BiH je u obrazloženju istakao da je Sektor samo pobrojao provedene dokaze i paušalno naveo da ih je cijenio jer iz obrazloženja rješenja proizlazi da je ocjena izvršena tako što su se samo citirali izvještaji iz zemlje porijekla, ali da je izostala njihova stvarna ocjena, te nije dovedena u vezu s apelantovim iskazom. Osim toga, Sud BiH je istakao da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da nema razloga koji se odnose na to da je Sektor u cijelosti propustio da ispita primjenu principa „zabrane vraćanja“, a što je u suprotnosti sa članom 6. Zakona o azilu BiH.

Osporene odluke

11. U ponovnom postupku, Rješenjem Sektora broj UP-1-07/1-41-1-1509-17/22 od 31. maja 2024. godine, odbijen je apelantov zahtjev za azil. Sektor je u obrazloženju naveo šta je apelant izjavio u svom iskazu, te je citirao i dijelove međunarodnih izvještaja o apelantovoj zemlji porijekla, kao i članke koje je apelant priložio u toku postupka. Sektor je istakao da iz apelantovog materijalnog dokaza („upozorenje od 15. juna 2016. godine“) proizlazi da se od apelanta tražilo da zajedno sa svojom porodicom napusti Al-Shirqat i pokrajinu Salahaddin. Navedeno upozorenje je stiglo od sinova Islamskog otpora (organizacija Bedr) zato što je apelant sunit i pripada diktatorskom režimu Saddama Husseina. U tom upozorenju je također navedeno da „onome ko se suprotstavi navedenim naredbama, da su spremni odsjeći glave i domove dići u vazduh“. Imajući u vidu da je apelant napustio Irak zbog svojih javnih govora koji su bili usmjereni na aktuelne teme i dešavanja u zemlji, te da je istovremeno bio imam i hatib u manjinskoj, sunitskoj zajednici, Sektor je utvrdio da je njegov zahtjev baziran na vjeri i na političkom mišljenju kao osnovima iz definicije izbjeglice. Shodno tome, zahtjev je posmatran i cijenjen iz tih aspekata. Sektor je dalje naveo da apelant svojim iskazom „nije učinio opravdanim osnovani strah od progona“. Naime, kako je obrazloženo, apelant nije stvorio uvjerenje da je država Irak zainteresirana za njega kao pojedinca, te da ne postoji sigurno područje u toj zemlji gdje ne bi mogao ostvariti zaštitu. Sektor je istakao da apelant strah vezuje za područje Iraka i pokrajinu Salahaddin, na što ukazuje i navedeno upozorenje od 15. juna 2016. godine. Dalje je navedeno „da postoje elementi koji ukazuju na probleme koje je [apelant] imao i s kojima se suočio u pokrajini u kojoj je živio, Salahaddin, kao i eventualne probleme s kojima bi se mogao suočiti“. Međutim, posmatrajući generalnu situaciju, Sektor je istakao da postoji mogućnost da apelant boravi u Kurdistanu, što je i iz samog apelantovog iskaza vidljivo, jer je Kurdistan opcija za preseljenje i nastavak normalnog života. Sektor je istakao da u prilog tome govori i činjenica da apelantova supruga zajedno s dva sina i dvije kćeri dugi niz godina neometano boravi u Kurdistanu. Sektor je istakao da je apelant naveo da u Kurdistanu postoje određene povrede ljudskih prava, kao i da bi njegovo prisustvo, odnosno njegova profesija mogla ugroziti sigurnost njegove porodice. Međutim, Sektor je istakao da je njegova obaveza da izvrši procjenu svih činjenica i okolnosti prilikom donošenja odluke o zahtjevu za azil. Naime, nadležni organ je u ponovljenom postupku po službenoj dužnosti pribavio i cijenio nove dokaze, i to izvještaje Agencije Evropske unije za azil (EUAA) – „Sigurnosna situacija maj 2024. godine“, organizacije Human Rights Watch od 11. januara 2024. godine, USDOS – Ministarstva vanjskih poslova SAD-a od 23. aprila 2024. godine i Američke komisije za stanje vjerskih sloboda u svijetu iz maja 2023. godine.

12. Nakon što je citirao dijelove navedenih međunarodnih izvještaja, Sektor je istakao da smatra da je Kurdistan sigurno područje za apelanta budući da su njegove sumnje zasnovane na pretpostavkama, te da bi apelant kao sunit u tom području bio siguran s obzirom na to da mu i porodica tamo boravi. Sektor je istakao da se „ne primjećuje individualni moment zbog kojeg bi se [apelant] u Kurdistanu mogao suočiti s problemima koji bi se mogli okarakterizirati kao progon“. Naime, kao što je dalje obrazloženo, izvještaj organizacije Human Rights Watch pokazuje da „nakon decenija oružanog sukoba, Irak sada uživa u najstabilnijem periodu“. Također, Sektor je istakao da Američka komisija za stanje vjerskih sloboda u svijetu navodi da Kurdistan Regional Government (KRG) i dalje promovira vjerski suživot i sebe kao utočište za više od dva miliona Iračana i Sirijaca različitih vjeroispovijesti raseljenih po Kurdistanskoj regiji Iraka (KRI), zbog višegodišnjih sukoba i prijetnji ISIS-a. Sektor je ukazao da je apelant, prema iskazu, suočen s određenim problemima u Iraku, ali svi problemi koje je isticao vezuju se za period prije 2014. godine. Međutim, Sektor je naglasio da se zahtjev za azil ne posmatra samo za prošli period, nego se ispituju i budući elementi koji se mogu dovesti u vezu s povredama ljudskih prava, shodno članu 40. stav (1) tačka a) Zakona o azilu. Sektor je istakao da nema elemenata koji bi mogli „po svojoj sistematičnosti, kontinuitetu voditi ka progonu u zemlji porijekla“. U vezi s tim je istaknuto da na to ukazuje i činjenica da je apelant pušten iz zatvora, te da je zemlju napustio budući da je bio fizički i psihički oslabljen i da je želio da se „udalji od svih problema i živi u miru“. Također, kako je obrazloženo, apelant je istakao da je područje Salahaddin u kojem je živio nesigurno za njega, na što ukazuje i priloženi materijalni dokaz.

13. Imajući to sve u vidu, Sektor je istakao da nema indicija da je apelant u Kurdistanu u istoj situaciji, odnosno nema informacija da je tražen u Kurdistanu koji je, kako se to vidi i iz izvještaja, „utočište“ za raseljena lica. Sektor je naveo da u postavljenom zahtjevu nema mjesta dodjeli supsidijarne zaštite jer se povrede ljudskih prava koje je apelant naveo odnose na političko mišljenje i vjeru, što zahtjev svrstava u kontekst izbjegličkog statusa. Naime, osnov, odnosno razlog povreda ljudskih prava služi kao element za određivanje u kontekstu kojeg vida zaštite će se posmatrati zahtjev. Ukoliko se razlog odnosi na jedan od pet osnova iz definicije izbjeglice (rasa, vjera, nacionalnost, pripadnost određenoj društvenoj grupi ili političko mišljenje), o čemu je u konkretnom slučaju riječ, zahtjev se razmatra u kontekstu izbjegličkog statusa.

14. Presudom Suda BiH broj SI 3 U 048355 24 U od 8. augusta 2024. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Sektora. Sud BiH je u obrazloženju istakao da je Sektor odbio apelantov zahtjev za azil jer se radi o zahtjevu koji ne pruža osnov za priznanje statusa izbjeglice ili supsidijarne zaštite iz čl. 19. i 22. Zakona o azilu. Naime, Sud BiH je istakao da razlozi koje je apelant naveo ne potječu od događaja koji se odnose na direktan progon apelanta. Dalje je istakao da nema sigurnih pokazatelja koji bi potvrdili apelantov iskaz, te da nema dokaza da je država Irak posebno zainteresirana za njega kao pojedinca zbog pripadnosti određenoj društveno prepoznatljivoj političkoj grupi i etničkoj manjini. Posmatrajući općenito situaciju u zemlji porijekla prema izvještajima nevladinih organizacija, Sud BiH je istakao da je utvrđeno da se zemlja suočava s dugoročnom sigurnosnom prijetnjom od pobunjeničkih grupa te da postoje represije nad manjinama. Međutim, kako je obrazloženo, da bi se moglo govoriti o političkom mišljenju kao osnovu progona, pored situacije u zemlji porijekla moraju se razmotriti i lične prilike, a stvarni rizik od povrede ljudskih prava apelantu mora se utvrditi na individualnom osnovu. Sud BiH je istakao da je, dovodeći u vezu apelantov iskaz i provedene dokaze, utvrđeno da je apelant legalno napustio zemlju porijekla, da ga vlasti nisu pratile, da mu nije bila izrečena zabrana izlaska iz zemlje porijekla, da u zemlji porijekla nije osuđivan u odsustvu, da ga vlasti nisu potraživale, niti su vlasti zemlje porijekla svoje aktivnosti usmjerile na ostatak njegove porodice.

15. Presudom Suda BiH broj SI 3 U 048355 24 Uvp od 10. oktobra 2024. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Sud BiH je zaključio da je nižestepena presuda pravilna i zakonita te da je apelantov zahtjev za preispitivanje te presude neosnovan.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije. U odnosu na povredu prava na život, apelant je istakao da je strah od moguće smrtne kazne u slučaju protjerivanja u Irak „jasno izrazio tokom intervjua“. Osim te izjave, svoj subjektivni strah potkrijepio je relevantnim izvještajima iz zemlje porijekla. Apelant se, između ostalog, pozvao na članak organizacije Human Rights Watch Iraq: Nezakonita masovna egzekucija objavljen 24. januara 2024.godine, u kojem se navodi da najmanje 150 zatvorenika u iračkom zatvoru Nasiriyah prijeti trenutna egzekucija. Apelant se pozvao i na članak organizacije Amnesty International objavljen 24. aprila 2024. godine Irak: Najmanje 13 ljudi pogubljeno zbog alarmantnog nedostatka transparentnosti. U navedenom članku je istaknuto da je najmanje 13 muškaraca ubijeno u zatvoru Nasiriyah, nakon što su osuđeni za „previše široke i nejasne optužbe za terorizam, te da postoji mogućnost da je mnogo više ljudi pogubljeno u tajnosti zbog uznemirujućeg nedostatka transparentnosti u vezi s pogubljenjima u Iraku posljednjih mjeseci“. Apelant je ukazao i na izvještaj objavljen 27. juna 2024. godine pod nazivom Razmjer i ciklus proizvoljnih pogubljenja u Iraku mogu biti zločin protiv čovječnosti: Specijalni izvjestitelji. Apelant je istakao da svi ti izvještaji ukazuju na postojanje objektivnog straha kod njega jer ga organi vlasti u Iraku mogu, samo zbog njegove etničke i vjerske pripadnosti, percipirati kao pripadnika ISIL-a te bi zbog toga bio izložen riziku od pogubljenja.

17. U odnosu na zabranu mučenja, apelant je istakao da je u toku postupka priložio dvadeset izvještaja i članaka koji govore u prilog objektivnom strahu od progona u zemlji porijekla na osnovu njegove vjere (sunit), etničke pripadnosti i manjinske grupe (Arapi suniti u Iraku), te na osnovu toga što je kao imam javno izražavao neslaganje sa svim politikama nastalim nakon 2003. godine (nakon pada režima Saddama Husseina). Zatim, apelant je ukazao na dio međunarodnih izvještaja iz kojih je, kako je naveo, jasno da bi se u slučaju protjerivanja u Irak našao u riziku od mučenja kako u cijelom Iraku tako posebno i u regiji Kurdistan, upravo zbog svoje etničke i vjerske pripadnosti. Apelant je istakao da bi, i kada bi došao do Kurdistana, morao proći kroz posebne granice unutar same regije gdje bi ga vlasti primijetile, što korespondira s dijelom njegove izjave koji se odnosi na hapšenje te moguću osudu na smrtnu kaznu. Apelant je istakao da njegova porodica nema prebivalište u regiji Kurdistan, već boravište kao interno raseljena lica i da im „prijeti deportacija u regiju Salahadin, zbog zatvaranja kampova za interno raseljena lica“. Dakle, kako dalje navodi, u slučaju povratka u zemlju porijekla našao bi se u situaciji u kojoj bi se morao vratiti u regiju iz koje je izbjegao, odnosno Salahadin, što „nesporno predstavlja rizik od mogućeg ubistva usmjerenog lično prema apelantu“ (prema dostavljenom materijalnom dokazu).

18. Apelant je također naveo da je u konkretnom slučaju uzet u obzir samo jedan dio njegove izjave date tokom intervjua, ne uzimajući u obzir, niti posebno analizirajući ostatak intervjua, kao ni izvještaje iz zemlje porijekla, posebno one koji se odnose na položaj Arapa sunita koji borave u Kurdistanskoj regiji. Apelant je istakao da Sud BiH „nije smatrao nužnim održavanje usmene rasprave“, mada je bilo potrebe za dodatnim razjašnjenjem apelantovog iskaza da bi se dobila jasnija slika o događajima zbog kojih je napustio zemlju porijekla. Apelant smatra da su nadležni organi u njegovom predmetu postavili isuviše visok prag dokazivanja ispunjenosti uvjeta za priznavanje izbjegličkog statusa. Činjenica da je apelant bio izložen postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije u zemlji porijekla samo zbog toga što pripada etničkoj skupini Arapa sunita stvorila je kod apelanta opravdan strah da će se takva nedopuštena postupanja ponavljati. Konačno, smatra da nije uzeta u obzir niti činjenica da Irak nije država potpisnica Evropske konvencije, što otvara prostor za nemogućnost adekvatne zaštite u slučaju kršenja prava.b)Odgovori na apelaciju

19. Sud BiH je, u suštini, istakao da je apelacija neosnovana.

20. Sektor je istakao da, imajući u vidu apelantov iskaz i izvještaje o zemlji porijekla, smatra da strah od progona nije prikazan u razumnoj mjeri pa da bi se kao takav smatrao osnovanim i vodio apelantovoj međunarodnoj zaštiti. Naime, Sektor smatra da je Kurdistan sigurno područje za apelanta i da tamo „nije primijećen individualni moment zainteresiranosti vlasti tog dijela zemlje za njega“. Dakle, u konkretnom slučaju nema naznaka niti pokazatelja da postoje razlozi za vjerovanje da će apelant u Kurdistanu kao dijelu Iraka biti izložen realnom riziku da bude predmet postupanja koji bi bio suprotan članu 3. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Član 19. (Izbjeglički status)

Izbjeglički status bit će odobren strancu koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu.

Član 22. (Supsidijarna zaštita) (1) Supsidijarna zaštita odobrava se strancu koji ne ispunjava uslove za odobrenje statusa izbjeglice iz člana 19. ovog zakona ako postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se povratkom u zemlju porijekla ili zemlju uobičajenog mjesta boravka suočiti sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda. (2) Teškom povredom u smislu stava (1) ovog člana smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkom integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba. VI.Međunarodni dokumenti

22. Agencija Evropske unije za azil (EUAA) : Smjernica za zemlju: Irak, novembar 2024. godine (https://euaa.europa.eu/publications/country-guidance-iraq-november-2024):

2.3. Tijela Regionalne vlade Kurdistana (Kurdistan Regional Government, KRG) (strana 17)

Tijela Regionalne vlade Kurdistana, KRG, uključuju i kurdske sigurnosne snage i nenaoružane aktere. U iračkoj regiji Kurdistan (KRI), Pešmerge, općinska policija i obavještajna agencija Asayish su glavni sigurnosni akteri KRG-a. Otprilike 54.000 Pešmergi su u jedinicama kojima komanduje Ministarstvo za pitanja EUAA je agencija Evropske unije čiji je mandat pružanje podrške državama članicama u primjeni paketa zakona EU koji reguliraju azil, međunarodnu zaštitu i uvjete prijema, poznatog kao Zajednički evropski sistem azila (CEAS). CEAS uspostavlja pravno obavezujuća pravila i procedure koje države članice moraju poštovati kako bi garantirale da se prava podnosilaca zahtjeva za međunarodnu zaštitu u potpunosti poštuju. Također osigurava da oni koji ne ispunjavaju uvjete za međunarodnu zaštitu budu identificirani i mogu biti vraćeni u zemlju porijekla. Pešmergi KRG-a, dok veći dio snaga, oko 100.000 vojnika, služi u jedinicama koje direktno kontrolišu ili Demokratska stranka Kurdistana (Kurdistan Democratic Party, KDP) ili Patriotska unija Kurdistana (Patriotic Union of Kurdistan, PUK). Pešmerge su takođe djelimično raspoređene i izvan iračke regije Kurdistan, na spornim područjima. Kurdske sigurnosne snage nastavile su sa operacijama protiv ISIL-a, i nezavisno i u koordinaciji sa Iračkim sigurnosnim snagama (Iraqi Security Forces, ISF). Prema izvještajima, i dalje je bilo oružanih sukoba između Pešmergi i ISF-a zbog spornih područja.

Snage KRG-a optužene su za široki raspon kršenja ljudskih prava kao što su proizvoljna hapšenja, prisilni nestanci, mučenje i drugi oblici zlostavljanja osoba za koje se smatra da su pripadnici ISIL-a (vidi 3.1.1. Osobe za koje se smatra da su pripadnici ISIL-a). Također je bilo izvještaja da je regionalna vlada Kurdistana provodila diskriminaciju i uznemiravanje određenih etničkih manjina (vidi 3.10. Vjerske i etničke manjine), kao i izvještaja o proizvoljnom pritvaranju političkih protivnika i novinara, te o nasilnom suzbijanju demonstracija (vidi 3.3. Aktivisti za ljudska prava, aktivisti političke opozicije, prosvjednici i druge osobe za koje se smatra da su kritičari vlasti; takođe vidi 3.4. Novinari i medijski radnici).

2.4. Islamska država Iraka i Levanta (Islamic State of Iraq and the Levant, ISIL) (str. 17. i 18.)

Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) je selefijsko-džihadistička militantna grupa čiji je cilj stvaranje i širenje halifata, koju su Ujedinjene nacije proglasile terorističkom organizacijom i koja kao takva podliježe međunarodnim sankcijama. Vojni poraz ISIL-a proglašen je u decembru 2017. godine. Krajem 2023. godine je objavljeno da ISIL samo preživljava i da nije u stanju da pokrene veće složene napade. ISIL je održavao niski nivo pobune u ruralnim područjima i većina njegovih napada dešavala se u pokrajinama Dijala, Kirkuk i Salah-al-din. ISIL-ovi asimetrični napadi zabilježeni su i u pokrajinama Anbar, Bagdad i Niniva. Međutim, 2024. godine izvori su uočili ponovno oživljavanje ISIL-a u Iraku. Meta ISIL-ovih napada uglavnom su bile Iračke sigurnosne snage (ISF) i nešto manje Popularne mobilizacijske snage (Popular Mobilisation Forces, PMF). Ubistva i otmice civila su također prijavljeni kao dio incidenata povezanih sa ISIL-om. U svojoj ranijoj kampanji ‘čišćenja’ teritorije u skladu sa svojom doktrinom tekfira ISIL je počinio kršenja, kao što su napadi koji su doveli do masovnih žrtava, prisilna raseljavanja, otmice, sistematska i rasprostranjena ubistva osoba koje ne dijele njegovu ideologiju, te seksualno nasilje, uključujući seksualno ropstvo. Nedavni izvještaji kažu da ISIL nastavlja da cilja nekoliko kategorija osoba, kao što su osobe za koje smatra da mu se suprotstavljaju (vidi 3.5 Osobe za koje se smatra da su protiv ISIL-a), saradnici zapadnih oružanih snaga (vidi 3.6. Osobe (za koje se smatra da su) saradnici zapadnih oružanih snaga, organizacija ili kompanija), kao i etničke i vjerske manjine (vidi 3.10. Vjerske i etničke manjine). …

3. Status izbjeglice (strana 20)

Ovo poglavlje sadrži analizu i smjernice za eventualnu potrebu međunarodne zaštite za odabrane profile podnosilaca zahtjeva. Ovi profili su odabrani na osnovu njihovog značaja u predmetima država članica Evropske unije. Lista profila koji se razmatraju u ovom poglavlju nije konačna, te činjenica da određeni profil jeste ili nije uključen u nju nema uticaja na određivanje njegove potrebe za zaštitom. … 3.2. Arapi suniti (str. 25 i 26)

Arapi suniti su manjina u Iraku ali čine većinu u centralnim pokrajinama. Decenije sukoba i nasilja pojačale su sektaške podjele i nepovjerenje između zajednica. Korak1: Da li prijavljena djela predstavljaju progon?

Neka djela kojima bi Arapi suniti mogli biti izloženi su tako ozbiljne prirode da bi predstavljala progon. Sunitski Arapi su navodno bili žrtve prisilnih nestanaka i ubijanja čiji su počinitelji bile naoružane grupe, kao i zlostavljanja i mučenja tokom (proizvoljnih) hapšenja i pritvaranja. Žrtve su također pritvarane u tajnim zatvorima. Vlada je nastavila koristiti Zakon o suzbijanju terorizma kao izgovor za pritvaranje osoba bez poštovanja zakonskog postupka. Arapi suniti čine 90 procenata svih zatvorenika u Iraku. Od juna 2024. godine eksperti UN-a dokumentirali su 30 pogubljenja, napominjući da je ‘navodna politička upotreba smrtne kazne, koja je uglavnom izricana iračkim muškarcima sunitima, veoma zabrinjavajuća'. Potrebno je također razmotriti težinu i/ili ponavljanje drugih radnji kojima bi sunitski Arapi mogli biti podvrgnuti i da li su one rezultat akumulacije raznih mjera. Arapi suniti su meta na kontrolnim punktovima i razni akteri ih sprječavaju da se vrate u svoja matična područja. Također su zabilježeni političko ugnjetavanje i iznude koje je provodio PMF, kao i verbalno uznemiravanje. Kako je navedeno 2019. godine, suniti su također bili žrtve diskriminacije u kontekstu procesa debaasifikacije.

Korak 2: Koji je nivo opasnosti od progona?

Činjenica da je neko sunitski Arap obično sama po sebi ne predstavlja osnovani strah od proganjanja. Međutim, podnosioci zahtjeva koji su Arapi suniti bi mogli biti u opasnosti od progona ukoliko bi se smatralo da su povezani sa ISIL-om. Njihova navodna povezanost sa ISIL-om zavisila bi od pojedinačnih okolnosti, kao što su:

• Matično područje: PMF optužuje sunite koji su živjeli u područjima pod kontrolom ISIL-a da su se priklonili ISIL-u, bez obzira na stepen njihove uključenosti u tu grupu. Zakoni o suzbijanju terorizma navodno se koriste kao ‘izgovor’ za nezakonito zatvaranje sunitskih Arapa, naročito u pokrajinama sa sunitskom većinom, kao što su Anbar, Salah al-Din, Kirkuk i Niniva. Navodno su naoružane grupe ili KRG izričito zabranile povratak nekim interno raseljenim Arapima sunitima iz određenih pokrajina, što je blokiralo povratak u sporna područja i područja koja su snage KRG-a povratile od ISIL-a, dok je seljanima Kurdima povratak dozvoljen. U Ninivi, uključujući Mosul, PMF je intenzivirao iznude i političko ugnjetavanje sunitskih Arapa. Izgleda da je u Tal Afaru i dalje prisutan strah od nasilja na temelju vjerske pripadnosti i suniti se osjećaju kao žrtve diskriminacije zato što ih se smatra pristalicama ISIL-a. U Sindžaru su zabilježene tenzije između Jezida i sunita. U Mosulu grupe koje su povezane sa PMF-om neselektivno maltretiraju, zastrašuju i hapse sunitske civile. U Al-

Jayalah-u, u okrugu Al-Khalis u pokrajini Dijala, više civila sunita ubile su šiitske naoružane grupe koje podržava Iran u februaru i martu 2023. godine.

• Dob i spol: Sunitski mladići optuženi su prema Zakonu o suzbijanju terorizma zbog sumnje da su povezani sa ISIL-om.

• Politički kontekst: Spisak najtraženijih pripadnika ISIL-a koji su iračke vlasti objavile 2018. godine uključuje nekoliko visoko-rangiranih bivših članova Baas stranke. Plemensko porijeklo takođe može uticati na percepciju političke pripadnosti. Na primjer, navodi se da je i pleme Sadama Huseina, koje se zove Albu Nasir, marginalizirano zato što se smatra da je povezano sa ISIL-om. Korak 3: Da li postoji osnov za progon? Ako je opravdani strah od progona potkrijepljen za podnosioca zahtjeva unutar ovog profila, to može biti zbog (imputiranog) političkog mišljenja, posebno za one koji su povezani sa ISIL-om. Progon također može biti iz vjerskih razloga, naročito u kontekstu suparništva sa šiitskim naoružanim grupama. U pojedinačnim slučajevima, rasa/etnička pripadnost takođe može predstavljati relevantan osnov, budući da je konkretno sunitima KRG uskratio povratak u neka područja, dok je Kurdima povratak dozvoljen. …

5.1.2. Regionalna vlada Kurdistana (Kurdistan Regional Government, KRG) (str. 84 i 85)

Kada progon provode tijela Regionalne vlade Kurdistana, kao, na primjer, progon nekih osoba koje potpadaju pod profile 3.1. Osobe za koje se smatra da su pripadnici ISIL-a; 3.4. Novinari i medijski radnici; i 3.3 Aktivisti za ljudska prava, aktivisti političke opozicije, prosvjednici i druge osobe za koje se smatra da su kritičari vlasti, pretpostavlja se da u područjima pod kontrolom KRG-a zaštita nije dostupna. Što se tiče drugih slučajeva, općenito se smatra da je KRG davatelj zaštite u skladu sa uslovima iz člana 7. Direktive o kvalifikaciji/Uredbe o kvalifikaciji. Međutim, u područjima koja su teško pogođena sukobom između Turske i PKK-a (Kurdistanska radnička stranka), zaštita koju bi KRG pružio ostaje ograničena. U iračkoj regiji Kurdistan, Sudsko vijeće Kurdistana je nezavisno od Ministarstva pravde; međutim, izvršna vlast je navodno ‘vršila politički uticaj na osjetljive predmete’, prema Ministarstvu vanjskih poslova SAD-a 2017. godine. Sudije su često imenovane na temelju pristrasnosti, a ne na temelju zasluga ili nezavisnosti. I Pešmerge su historijski podijeljene na snage pod kontrolom KDP-a i snage pod kontrolom PUK-a. SAD su se nedavno zalagale da se ove stranačke jedinice stave pod zajedničku komandu Ministarstva za pitanja Pešmergi. Međutim, nije postignut značajan napredak u tom smislu, pa operativne procedure ovih grupa nisu standardizirane niti ujednačene. Snage KRG-a su zadržale kontrolu nad iračkom regijom Kurdistan. Međutim, za neka granična područja karakteristično je povećanje nasilja između Turske i PKK-a. Čini se da je prisustvo ISIL-a u iračkoj regiji Kurdistan veoma ograničeno. Nedavni izvori također navode da su kurdska plemena stekla značajnu političku i vojnu moć od formiranja KRG-a, utičući na upravne i institucionalne ustanove. Navodi se da sve više ljudi rješava svoje probleme putem mehanizma plemenske pravde. Plemenska politika također prevladava među Pešmergama širom iračke regije Kurdistan. Za osobe različite seksualne orijentacije, i/ili rodnog identiteta i izražavanja, i spolnih karakteristika (SOGIESC), zaštita od strane KRG-a se općenito ne smatra dostupnom.

23. Human Rights Watch: Irak – Događaji iz 2023. godine (https://www.hrw.org/world-report/2024/country-chapters/iraq):

Nakon desetljeća oružanih sukoba, Irak je doživio najstabilniji period od vremena prije invazije koju su predvodile Sjedinjene Američke Države 2003. godine. Međutim, zemlja je i dalje ostala nestabilna i duboko podijeljena, a nezadovoljstvo koje je pokrenulo masovne proteste 2019. godine nije bilo razriješeno, uključujući nezadovoljstvo trenutnim političkim sistemom, nefunkcionalnim javnim službama, propadajućom infrastrukturom i raširenom korupcijom. Pored toga, nasilno gušenje demonstracija i hapšenja novinara koji su izvještavali o protestima nastavili su se i 2023. godine. […]

Irak je napravio nekoliko pozitivnih pomaka kada se radi o poštivanju i zaštiti ljudskih prava, uključujući dodatne mjere ka implementaciji Zakona o preživjelim Jezidima i usvajanje Politike o zaštiti civila. U junu 2023. godine, tijela Regionalne vlade Kurdistana objavila su izvještaj u kojem su istaknuti pozitivni rezultati koji su ostvareni u okviru petogodišnjeg plana za unapređenje ljudskih prava u iračkoj regiji Kurdistan (KRI), koji je objavljen u maju 2022. godine.

Međutim, zbog unutrašnjih političkih previranja došlo je do blokade usvajanja ključnih zakona koji bi mogli zaštititi prava Iračana, poput nacrta zakona o zaštiti djece i borbi protiv nasilja u porodici. Provođenje strukturalnih reformi koje bi odgovorile na nezadovoljstvo iračkih građana postalo je još hitnije u kontekstu pogoršanja klimatske krize, naglašavajući potrebu za transformacijom iračke ekonomije, kako bi se smanjila zavisnost od fosilnih goriva kao glavnog izvora vladinih prihoda. […]

Povratak raseljenih osoba

Šest godina nakon što su snage Iraka i međunarodna vojna koalicija predvođena Sjedinjenim Američkim Državama oslobodile posljednji teritorij pod kontrolom ISIS-a, oko 1,16 miliona Iračana i dalje je interno raseljeno, uglavnom širom KRI. U aprilu 2023. godine, Ministarstvo za migracije i interno raseljene osobe naprečac je zatvorilo Jeddah 5, posljednji službeni kamp za interno raseljene osobe u saveznom Iraku, s vrlom kratkom najavom i uprkos zabrinutosti za sigurnost stanovnika kampa u njihovim matičnim područjima.

Od januara 2021. godine, iračke vlasti su izvršile repatrijaciju oko 10.000 Iračana koji su nezakonito zatvoreni kao osumnjičeni pripadnici ISIS-a i članova njihovih porodica u sjeveroistočnom dijelu Sirije – skoro 7.000 iz kampa al-Hol, uglavnom žena i djece, i oko 3.000 muškaraca koji su držani u zatvorima, a za koje je Irak tvrdio da su predmet krivičnog gonjenja. Većina povratnika upućena je u Jeddah 1, privremeni "rehabilitacijski kamp" blizu Mosula, prije nego što su se vratili u svoja matična područja. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Guterres i američki zvaničnici pohvalili su povratak, iako su neke nevladine organizacije i zaposlenici UN-a izrazili sumnju u to da li su repatrijacije u skladu s UN-ovim principima za siguran i dobrovoljan povratak. Također su iskazali zabrinutost zbog toga što su porodice napuštale kamp bez osnovne dokumentacije, što bi moglo ograničiti njihov pristup javnim uslugama u matičnim područjima.

24. U. S. Komisija za međunarodnu vjersku slobodu: Godišnji izvještaj 2023. godine (https://www.uscirf.gov/sites/default/files/2023-05/2023%20Annual%20Report.pdf):

Irak (Strana 58)

Sa svoje strane, KRG je nastavila promovirati vjerski suživot i održavati status utočišta za više od dva miliona Iračana i Sirijaca različitih vjerskih i etničkih pripadnosti, koji su zbog dugogodišnjih sukoba i prijetnje ISIS-a bili prisiljeni migrirati u iračku regiju Kurdistan (KRI). U oktobru, KRG je, zajedno s predstavnicima vjerskih manjina, učestvovala u seriji radionica UN-a na kojima su analizirani zakoni, mehanizmi, politike i programi KRG-a s ciljem jačanja zaštite prava manjinskih grupa. Međutim, neke autohtone kršćanske grupe iz Ninivskih ravnica izrazile su zabrinutost zbog nemogućnosti KRG-a da riješi dugogodišnja nezadovoljstva, kao što su nedostatak finansiranja i druge podrške školama koje vode Asirci, diskriminacija u zapošljavanju i pristupu komunalnim uslugama, te nerazriješena zloupotreba kršćanske zemlje, kompanija i druge imovine koju je KRG ili tolerisala ili čak inicirala. Kršćanski stanovnici su naveli nesigurnost i prijetnje od strane ISIS-a, PMF/PMU i KRG-a kao glavne uzroke emigracije iz tog područja, što je njihove drevne zajednice dovelo gotovo do izumiranja. Osim toga, Jezidi koji su preživjeli genocid strahovali su od povratka u svoju domovinu Sinjar, koja je bila pod kontrolom suprotstavljenih milicija, pa su ostali u kampovima za raseljena lica unutar KRI-a, koji su izloženi rizicima od požara i drugim opasnostima.

25. UNHCR: Razmatranja međunarodne zaštite u pogledu ljudi koji bježe iz Republike Irak, januar 2024. godine (https://www.refworld.org/policy/countrypos/unhcr/2024/en/147247): …

IS “Islamska država” (Da’esh)

ISIS Islamska država Iraka i Al Shama (Da’esh)

ISIL Islamska država Iraka i Levanta (Da’esh) …

E. Stav o prisilinom povratku (strana 13)

S obzirom na kontinuirana kršenja ljudskih prava i zloupotrebe, slabu vladavinu prava, stalne napetosti unutar zajednica i lokaliziranu nesigurnost, kontaminaciju domova i zemljišta neeksplodiranim ubojnim sredstvima (NUS), kao i ograničenu obnovu domova i osnovne infrastrukture te pristup sredstvima za život i osnovnim uslugama, UNHCR poziva države da se suzdrže od prisilnog vraćanja osoba iz područja koja su bila ili su još uvijek pogođena sukobom sa Da’esh-om u njihova matična područja. UNHCR ne savjetuje prisilni povratak ovih osoba u druge dijelove Iraka ako postoji rizik da neće moći pristupiti i/ili boraviti u tim područjima, ili da će se naći u situaciji u kojoj neće imati drugog izbora osim da se vrate u svoja matična područja.

Značenje riječi Da’esh, odnosno ko se sve smatra Da’eshom. Također, UNHCR ne preporučuje prisilni povratak osoba koje potiču iz područja pogođenih trenutnim regionalnim sukobom na sjeveru Iraka, s obzirom na uticaj sukoba na civile, civilnu infrastrukturu i sredstva za život. …

Dostupnost državne zaštite u iračkoj regiji Kurdistan (str. 64. i 65)

Vlast u iračkoj regiji Kurdistan (KRI) uglavnom je podijeljena između dvije dominantne stranke, KDP-a sa sjedištem u Erbilu i PUK-a sa sjedištem u Sulejmaniji. Oružane snage regije (Pešmerge), sigurnosne, protuterorističke i obavještajne agencije, prema izvještajima, i dalje su pod političkim uticajem dviju stranaka i/ili moćnih stranačkih lidera, dok je politička podjela usporila napore na ujedinjavanju vojnih snaga regije. Navodi se da je efikasno upravljanje institucijama KRG-a dodatno otežano zbog prevladavajućih političkih sukoba, korupcije i nepotizma koji se temelje na porodičnim, plemenskim i stranačkim vezama. Ovaj nepotizam se također proteže na kompanije, medijske organizacije, NVO-e i druge sektore. Izvještava se da je krivičnopravni sistem slab i da ne ispunjava međunarodne i domaće zakonske obaveze u pogledu standarda za hapšenje, pritvor i pravično suđenje. Izvještava se da su suđenja podložna političkom uticaju, što narušava sudsku nezavisnost, a počinitelji povezani s političkom ili sigurnosnom elitom često uživaju imunitet. Nekažnjavanje odgovornih za kršenja ljudskih prava i dalje je rasprostranjeno, uključujući slučajeve u kojima su povrijeđena prava kritičara vlasti, demonstranata, aktivista i novinara. Sudovi KRG-a također nisu procesuirali niti osudili kurdske snage za bilo kakva kršenja međunarodnog humanitarnog prava ili ljudskih prava počinjena tokom sukoba s Da’esh-om. Postojeće zakonske odredbe poput onih sadržanih u Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici u iračkoj regiji Kurdistan (Zakon br. 8. iz 2011. godine), često se ne primjenjuju na efikasan način, pored ostalog zbog slabe provedbe zakona i prevladavajućih patrijarhalnih rodnih normi koje i dalje opstaju među pripadnicima agencija za provođenje zakona i u pravosuđu, što negativno utiče na žene posebno.

III. a) Civili koji se smatraju pristašama Da’esh-a (str. 100. i 101)

Izvještava se da su pretežno sunitski Arapi, a posebno, ali ne isključivo, borbeno sposobni muškarci i dječaci iz područja koja su ranije bila pod kontrolom Da’esh-a, kolektivno osumnjičeni za povezanost s Da’esh-om ili za pružanje podrške toj organizaciji. Od 2014. godine, civili ovog profila redovno su bili izloženi različitim osvetničkim nasilnim postupcima i zlostavljanjima od strane državnih i nedržavnih aktera, kako tokom vojnih operacija protiv Da’esh-a, tokom i nakon njihova bijega iz područja pod kontrolom Da’esha, nakon ponovnog zauzimanja tih područja, tako i tokom tekućih sigurnosnih operacija protiv preostalih snaga Da’esh-a. U pravilu, krivično gojenje osoba koje su opravdano osumnjičene za kriminalne radnje potpuno je legitimno, ali mora biti u skladu s relevantnim zakonima i ispunjavati uvjete pravičnog postupka. Međutim, posmatrači napominju da sigurnosni akteri redovno pripisuju pripadnost Da’esh-u pojedincima na osnovu širokih i diskriminatornih, često preklapajućih kriterija, uključujući:

• Vjersku i etničku pripadnost (sunitski Arapi ili Turkmeni);

• Spol i starosnu dob (borbeno sposobni muškarci i dječaci), porodičnu i plemensku pripadnost, uključujući mjesto porijekla;

• Boravište u području koje je prije bilo pod kontrolom Da’esh-a u vrijeme kada je Da’esh imao kontrolu; i/ili

• Neposjedovanje važećih dokumenata ili dokumenata izdatih od strane Da’esha.

Navodi se da su osobe koje se sumnjiče za povezanost s Da’esh-om ili pružanje podrške toj organizaciji, bile podvrgnute istom strogom tretmanu, bez obzira na prirodu njihovog učešća, tj. da li je bilo dobrovoljno ili prisilno, odnosno civilno ili vojno. Proizvoljna hapšenja osoba ovog profila prema Zakonu o suzbijanju terorizma iz 2005. godine i dalje su česta, uglavnom zasnovana na „listama traženih osoba“ koje vode različiti sigurnosni akteri. Izvještava se da su osobe ovog profila proizvoljno hapšene i da su im suđenja vođena na osnovu sumnjivih dokaza, poput informacija od tajnih izvora i izjava koje su iznuđene od optuženih ili njihovih rođaka. U nekim slučajevima, pojedinci su uhapšeni (a potom i osuđeni) zbog sličnosti u imenima, ili zbog optužbi koje su proizašle iz ličnih ili porodičnih nesuglasica, ili pak zbog lične koristi. Izvještava se da frakcije PMF-a također prijete optužbama za terorizam sunitima koji kritikuju njihove aktivnosti, te ih redovno maltretiraju na kontrolnim punktovima. Osobe uhapšene pod optužbama za terorizam, uključujući žene i djecu, izložene su riziku od dugotrajnog pritvora u lošim uvjetima u službenim i neslužbenim zatvorima, prisilnog nestanka, mučenja i drugih oblika zlostavljanja. Često se suočavaju s ubrzanim i nepravednim suđenjima koja dovode do dugoročnih zatvorskih kazni ili smrtnih presuda na osnovu odredbi Zakona o suzbijanju terorizma koje se široko tumače. Osude se često donose bez uzimanja u obzir stepena individualne odgovornosti i ozbiljnosti optužbi. Izvještava se da su bivši zatvorenici i pritvorenici, koji su oslobođeni optužbi za terorizam, izloženi riziku od ponovnog hapšenja ili odmazde od strane sigurnosnih snaga ili svojih zajednica. UNHCR smatra da, u zavisnosti od specifičnih okolnosti svakog pojedinog slučaja, civili za koje se smatra da su pristaše Da’esh-a vjerovatno imaju potrebu za međunarodnom izbjegličkom zaštitom, koja se zasniva na dobro utemeljenom strahu od progona od strane državnih ili nedržavnih aktera, zbog njihove pripisane političke opredijeljenosti i/ili vjerske ili etničke pripadnosti, u kombinaciji s nemogućnošću države da pruži adekvatnu zaštitu od takvog progona, naročito kada su progonitelji nedržavni akteri. Zahtjevi osoba ovog profila mogu ukazivati na potrebu za ispitivanjem mogućeg isključenja iz statusa izbjeglice. S obzirom na specifične okolnosti i ranjivost djece, primjena klauzula o isključenju na djecu mora se pažljivo razmotriti. Kada se navodi da su djeca povezana s oružanim grupama počinila krivična djela, važno je uzeti u obzir da ta djeca mogu biti žrtve povreda međunarodnog prava, a ne samo počinitelji.

VII.Dopustivost i meritum

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, te da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama prekršena prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije.

Pravo na život i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život.

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

29. Član 2. Evropske konvencije glasi:

1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

30. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

31. Član 1. Protokola broj 6 uz Evropsku konvenciju glasi:

Smrtna kazna se ukida. Niko se ne smije osuditi na takvu kaznu ili pogubiti.

32. Ustavni sud podsjeća da države imaju pravo, na osnovu dobro utvrđenog principa međunarodnog prava i podložno svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca. Međutim, protjerivanje stranca od države ugovornice može otvoriti pitanje na osnovu čl. 2. i 3. Evropske konvencije, pa time i dovesti do odgovornosti te države na osnovu Evropske konvencije kada postoje značajni razlozi za uvjerenje da će dotično lice, ako bude protjerano, biti izloženo stvarnom riziku od podvrgavanja postupanju protivnom čl. 2. ili 3. Evropske konvencije u odredišnoj zemlji (vidi F. G. protiv Švedske, presuda od 23. marta 2016. godine, predstavka broj 43611/11, tačka 111). Imajući u vidu da su u predmetima udaljavanja mjerodavni principi isti za ocjenu čl. 2. i 3. Evropske konvencije, kao i da su prema ocjeni Ustavnog suda apelantovi prigovori prema čl. 2. i 3. Evropske konvencije neodvojivi, Ustavni sud će ih ispitati zajedno (vidi citirani predmet F. G. protiv Švedske, tačka 110, kao i M. A. M. protiv Švicarske, presuda od 26. aprila 2022. godine, predstavka broj 29836/20, tačka 62).

33. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj je obaveza sudova da „moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti“ (vidi Evropski sud, Saadi protiv Italije, presuda od 28. februara 2008. godine, predstavka broj 37201/06, tač. 130. i 131). Dakle, uz korištenje svih pouzdanih dokaza, to obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima. Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj bi samo „u najekstremnijim slučajevima“ opća situacija nasilja u zemlji porijekla bila dovoljnog intenziteta da stvori opravdan rizik da postoji stvarna opasnost od zlostavljanja jer će pojedinac biti izložen takvom nasilju po povratku (ibid., F. G. protiv Švedske, tačka 116. i druge navedene reference). Shodno tome, sama mogućnost zlostavljanja zbog nestabilne situacije u zemlji u konkretnom trenutku sama po sebi ne dovodi do kršenja člana 3. Evropske konvencije.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu u zemlji porijekla prijeti progon zbog njegove etničke pripadnosti manjinskoj grupi Arapa sunita u Iraku, te na osnovu toga što je kao imam javno izražavao neslaganje sa svim politikama nastalim nakon 2003. godine. Apelant smatra da mu zbog toga prijeti opasnost od zlostavljanja i smrtne kazne u slučaju povratka u Irak i da su nadležni organi u konkretnom slučaju postavili „isuviše visok prag dokazivanja“ takvog rizika. Ustavni sud zapaža da su nadležni organi, imajući u vidu apelantove navode, zaključili da je njegov zahtjev za azil baziran na vjeri i na političkom mišljenju (vidi tačku 13. ove odluke). Ustavni sud smatra da se postavlja pitanje da li je u osporenim odlukama kojima je odlučivano o apelantovom zahtjevu za azil adekvatno ispitana mogućnost progona apelanta u zemlji porijekla, odnosno da li je njegova vjerska pripadnost dovedena u vezu s njegovim ličnim prilikama.

35. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj se u slučajevima u kojima podnosilac zahtjeva tvrdi da je član grupe koja je sistemski izložena zlostavljanju procjena takvih zahtjeva razlikuje od procjene koja se odnosi na opću situaciju nasilja u određenoj zemlji, s jedne strane, i na pojedinačne okolnosti, s druge strane (vidi Evropski sud, Khasanov i Rakhmanov protiv Rusije, presuda od 29. aprila 2022. godine, predstavke br. 28492/15 i 49975/15, tač. 97. i 98). Prvi korak te procjene trebao bi biti ispitivanje da li je utvrđeno postojanje grupe koja je sistemski izložena zlostavljanju, a koja spada u dio procjene rizika koji se odnosi na „opću situaciju“. Podnosioci zahtjeva koji pripadaju navodno ciljanoj ranjivoj grupi ne bi trebali opisivati opću situaciju, već postojanje prakse ili povećanog rizika od zlostavljanja za grupu za koju tvrde da joj pripadaju. Kao sljedeći korak trebali bi utvrditi svoje pojedinačno članstvo u toj grupi, bez potrebe za dokazivanjem daljnjih pojedinačnih okolnosti ili različitih obilježja (idem, tačka 99). Međutim, u slučajevima kada se uprkos mogućem opravdanom strahu od progona u vezi s određenim okolnostima koje povećavaju rizik ne može utvrditi da je grupa sistemski izložena zlostavljanju podnosioci zahtjeva imaju obavezu dokazati postojanje daljnjih posebnih različitih obilježja koja bi ih izložila stvarnom riziku od zlostavljanja. Neuspjeh da se pokažu takve pojedinačne okolnosti naveo bi Evropski sud da ne utvrdi povredu člana 3. Evropske konvencije (idem, tačka 100).

36. Uzimajući to u obzir, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju bilo neophodno prvo utvrditi da li su Arapi suniti u Iraku ranjiva grupa koja je sistemski izložena zlostavljanju, što je u obrazloženju osporenih odluka izostalo. Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama obrazloženo da apelant ukazuje na prijetnje koje su se dešavale prije 2014. godine, kao i da se materijalni dokaz odnosi samo na određenu provinciju u Iraku. Ustavni sud zapaža da su Sektor i Sud BiH obrazložili da nema dokaza da bi apelant, s obzirom na njegove lične prilike, tj. zbog njegovih javnih govora koji su bili usmjereni na aktuelne teme i dešavanja u zemlji, kao i zbog upozorenja od 15. juna 2016. godine (vidi tačku 11. ove odluke), bio izložen progonu ako bi došao u pokrajinu Kurdistan. Ustavni sud zapaža da je zaključak da je Kurdistan sigurno područje za apelanta kao sunita zasnovan na činjenici „da mu i porodica tamo boravi“, kao i da je to zasnovano samo na dijelu međunarodnih izvještaja u kojima se navodi da je Kurdistan „utočište“ za raseljena lica, te da „KRG (Kurdistan Regional Government) i dalje promovira vjerski suživot i sebe kao utočište za više od dva miliona Iračana i Sirijaca različitih vjeroispovijesti raseljenih po Kurdistanskoj regiji Iraka (KRI)“. Dakle, u konkretnom slučaju uopće nisu cijenjeni dijelovi međunarodnih izvještaja koji se odnose isključivo na Arape sunite, tj. generalno njihov položaj u Iraku i regiji Kurdistan. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da je u međunarodnim dokumentima detaljno analiziran položaj Arapa sunita u Iraku, kao i sama situacija u pokrajini Kurdistan. Međutim, ti dijelovi međunarodnih dokumenata uopće nisu cijenjeni u konkretnom slučaju.

37. Ustavni sud također zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da se nadležni organi nisu bavili vjerodostojnošću apelantovog iskaza u odnosu na njegove navode da je Arap sunit i da bi bio izložen stvarnom riziku od postupanja suprotnom čl. 2. i 3. Evropske konvencije u slučaju povratka u regiju Kurdistan. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP-2695/21 od 21. marta 2024. godine, koja se odnosila na slično pravno pitanje i u kojoj se također procjenjivao stvarni rizik povratka tražilaca azila u zemlju porijekla, već ukazao da se u takvim predmetima moraju rigorozno analizirati svi relevantni navodi tražilaca azila koji su dati u iskazu, kao i vjerodostojnost tog iskaza, a ne samo dio njihovog iskaza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2695/21 od 21. marta 2024. godine, tač. 26, 27. i 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, prema ustaljenoj praksi, u procjeni rizika od budućeg zlostavljanja potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je podnosilac zahtjeva iznio vjerovatan slučaj da je bio podvrgnut zlostavljanju protivnom članu 3. Evropske konvencije u prošlosti. Činjenica zlostavljanja u prošlosti pruža snažnu indikaciju budućeg, stvarnog rizika od postupanja protivnog članu 3. Evropske konvencije u slučajevima u kojima je podnosilac zahtjeva napravio općenito koherentan i vjerodostojan prikaz događaja koji je u skladu s informacijama iz pouzdanih i objektivnih izvora o općem stanju u dotičnoj državi. U takvim okolnostima, na nadležnim organima je da otklone sve sumnje o tom riziku (vidi Evropski sud, J. K. i drugi protiv Švedske, presuda od 23. augusta 2016. godine, predstavka broj 59166/12, tač. 99–102).

38. Imajući u vidu sve navedene standarde, Ustavni sud smatra da je trebalo prvo procijeniti da li su Arapi suniti u Iraku ranjiva grupa koja je sistemski izložena zlostavljanju, uz analiziranje relevantnih međunarodnih izvještaja, te onda utvrditi i vjerodostojnost samog apelantovog iskaza da pripada navedenoj etničkoj grupi. Zatim je trebalo utvrditi da li su vjerodostojni navodi da je bio izložen zlostavljanju, da je bio u zatvoru bez ikakvih pisanih dokumenata o tome, kao i da su mu članovi najbliže porodice oteti. Ukoliko bi se iz svega dostupnog moglo zaključiti da Arapi suniti nisu sistemski izloženi riziku od zlostavljanja i smrtne kazne, tek onda treba uzeti u obzir i apelantove lične prilike, ali na način da se dovedu u vezu s navedenom etničkom pripadnošću. Ukoliko bi se apelantu dala „prednost“ prilikom procjene vjerodostojnosti njegovog iskaza, posebno njegovih navoda da je ranije zatvaran bez konkretnog razloga i optužnice, da su apelant i njegova porodica dobijali otvorene prijetnje, da su oteti apelantov sin, snaha i unuk, da ni vlada a ni policija nemaju nikakvu mogućnost da zaštite svoje stanovništvo, onda treba procijeniti da li bi zbog navedenih okolnosti i imajući u vidu međunarodne izvještaje apelant mogao biti izložen postupanju suprotnom čl. 2. i 3. Evropske konvencije u slučaju povratka u Irak. Pri tome, treba naglasiti da je u odnosu na zahtjeve koji se zasnivaju na pojedinačnom stvarnom riziku dužnost lica koja tvrde da bi njihovo udaljavanje predstavljalo povredu čl. 2. i 3. Evropske konvencije da prilože, u najvećoj mogućoj mjeri, materijale i podatke koji omogućavaju nadležnim organima da procijene rizik koji može sa sobom donijeti udaljenje (op. cit., Khasanov i Rakhmanov, tač. 109. i 110). Također, zbog posebne situacije u kojoj se tražioci azila često nalaze, dat će im se prednost prilikom procjene vjerodostojnosti njihovih izjava i dostavljenih dokumenata u njihovu korist. Međutim, kada se prezentiraju informacije koje daju snažne razloge za dovođenje u pitanje istinitosti podnesaka tražilaca azila, pojedinac mora dati zadovoljavajuće objašnjenje za navodna odstupanja (op. cit., presuda F. G. protiv Švedske, tačka 113). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izostalo rigorozno ispitivanje cijelog apelantovog iskaza i dokaza koje je priložio kao potvrdu tog iskaza. Također, Ustavni sud smatra da su Sud BiH i nadležni organi propustili da apelantov iskaz dovedu u vezu s relevantnim međunarodnim izvještajima pa da tek na osnovu svega toga procijene stvarni rizik od apelantovog progona u Irak.

39. S obzirom na to da u osporenim odlukama nije adekvatno cijenjen apelantov navod da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla kao pripadniku manjinske grupe Arapa sunita prijeti stvaran rizik od zlostavljanja i smrtne kazne, odnosno da apelantovi navodi o tome nisu dovedeni u vezu s njegovim ličnim prilikama i relevantnim dijelovima međunarodnih izvještaja, Ustavni sud smatra da nadležni organi nisu, u skladu sa standardima iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije, cijenili postojanje stvarnog rizika od postupanja suprotnog tim članovima u slučaju apelantovog vraćanja u Irak.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporenih odluka došlo do kršenja člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije.

Odluka o privremenoj mjeri

41. Ustavni sud naglašava da je ovom odlukom odlučeno isključivo o odlukama koje se tiču odbijanja apelantovog zahtjeva za azil, ali ne i o odlukama čije je izvršenje obustavljeno Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-5125/24 od 31. decembra 2024. godine. Naime, Odlukom o privremenoj mjeri Ustavni sud je obustavio izvršenje pravosnažnih rješenja koja su donijeli Sektor i Uprava i potvrdio Sud BiH, koja se odnose na apelantovo protjerivanje (deportaciju) u Irak. Međutim, kako to proizlazi iz spisa apelacije, iako se to eksplicitno ne navodi, postupak u kojem su donijete odluke koje su obustavljene Odlukom Ustavnog suda o privremenoj mjeri još je u toku pred Sudom BiH povodom izjavljenog vanrednog pravnog lijeka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je potrebno da navedena privremena mjera i dalje ostane na pravnoj snazi do drugačije odluke Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovih prava iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije zato što u osporenim odlukama nadležni organi nisu u skladu sa standardima iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije cijenili postojanje stvarnog rizika od postupanja suprotnog tim članovima u slučaju apelantovog vraćanja u Irak na osnovu standarda koje propisuju navedene odredbe.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Odluka o privremenoj mjeri broj AP-5125/24 od 31. decembra 2024. godine ostaje i dalje na pravnoj snazi do drugačije odluke Ustavnog suda.

45. U skladu sa članom 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, potpredsjednica Ustavnog suda Valerija Galić i sudija Ustavnog suda Marin Vukoja dali su izjave o neslaganju.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5125/24 (F.A.J.) | Sudska praksa | Aktio