Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3942/22 (I. M. i drugi)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3942/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3942/22, rješavajući apelaciju Ivice Milićevića i Marije Milićević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivice Milićevića i Marije Milićević podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 033362 22 Rev od 18. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivica Milićević i Marija Milićević (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Tomislav Zelić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 19. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 033362 22 Rev od 18. maja 2022. godine.
2. Apelanti su 16. novembra 2017. godine podnijeli tužbu protiv M. V. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja prava vlasništva na dijelu zgrade i zaštite prava vlasništva od uznemiravanja.
3. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud u Ljubuškom ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj 63 0 P 033362 19 P2 od 22. novembra 2019. godine. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da su vlasnici stana, preciznije označenog u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao i dijela zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu spornog stana, te da se naloži tuženom da ih prestane uznemiravati u vršenju prava vlasništva na spornom stanu (st. I i II izreke). Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka, te su apelanti obavezani da tuženom naknade troškove postupka (st. III i IV izreke).
4. Sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije sporno da su apelanti supružnici, kao i da je apelantica jedino dijete tuženog i njegove supruge A. V. Dalje, tuženi je vanknjižni vlasnik nekretnina – poslovnog prostora i garaže koje je izgradio 1983. godine (u daljnjem tekstu: sporno prizemlje), te da se apelantica sa tuženim usmeno dogovorila da gradi stan na spornom prizemlju. Sporno je među strankama da li su apelanti nadogradnjom nad spornim prizemljem stekli vlasništvo na spornom stanu, ili je tuženi vlasnik cijelog objekta. Na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da su apelanti uglavnom svojim sredstvima izgradili sporni stan u koji su uselili 2005. godine. Apelanti su bez plaćanja zakupnine tuženom koristili sporni stan, zajedno sa alatnicom i kotlovnicom u prizemlju, sve do 2017. godine kada su se poremetili odnosi među strankama. Općinski sud je u vezi s tim obrazložio da apelanti prema odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), koji je važio u vrijeme gradnje spornog stana, nisu mogli steći vlasništvo na spornom stanu. Ovo iz razloga što se radilo o nadziđivanju na postojećem prizemlju, a ne o izgradnji novog objekta. Općinski sud je dalje naveo da apelanti nisu dokazali da im je tuženi otkazao pravo besplatnog korištenja spornog stana, osim što im ne dozvoljava korištenje kotlovnice-alatnice u prizemlju. Također, sud je istakao da se apelanti ne mogu steći vlasništvo na spornom stanu građenjem, odnosno ne mogu se smatrati savjesnim graditeljima u smislu odredbe člana 27. ZVPO. Ovo iz razloga što su pristali graditi po uslovima tuženog dogovorenim dvije godine prije početka gradnje spornog stana, kao i činjenice da im tuženi nije dao pisano dopuštenje da grade na spornom prizemlju. Pri tome, sud je naveo da su apelanti propustili da od tuženog traže naknadu vrijednosti spornog stana, u skladu sa odredbom člana 28. stav 4. ZVPO. Sud je utvrdio da je razlog uznemiravanja apelanata bilo negodovanje tuženog i njegove supruge što apelanti nisu pokazali volju da ograde nekretninu na kojoj se nalazi sporni stan, što je bilo od iznimne važnosti za tuženog koji nije pokazao ozbiljnu namjeru da apelante ostavi bez obiteljskog doma. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 1. u vezi sa članom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 033362 20 Gž2 od 9. novembra 2021. godine uvažena je žalba apelanata i preinačena je prvostepena presuda, na način da je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i obavezan tuženi da im naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 27. i 28. ZVPO kojima su propisani uslovi sticanja prava vlasništva na zemljištu na kojem je izgrađen objekat, odnosno prava i obaveze vlasnika zemljišta i graditelja (savjesnih i nesavjesnih). U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da su apelanti bili savjesni graditelji, te da tuženi kao vlasnik spornog prizemlja i zemljišta nije ometao gradnju niti poduzimao radnje u skladu sa odredbama čl. 27. i 28. ZVPO. Sud je istakao da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, u skladu sa odredbom člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH (u daljnjem tekstu: ZGZ), stupanjem na snagu navedenog Zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini koja je neophodna za redovnu upotrebu zgrade. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a uvažio žalbu apelanta te usvojio njihov tužbeni zahtjev.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 63 0 P 033362 22 Rev od 18. maja 2022. godine odbačena je revizija apelanata, dok je uvažena revizija tuženog i preinačena drugostepena presuda, na način što je žalba apelanata odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Obavezani su apelanti da tuženom naknade troškove revizije.
7. Vrhovni sud je prvo naveo da su i apelanti i tuženi izjavili reviziju te da su apelanti dali odgovor na reviziju tuženog. U odnosu na reviziju apelanata koji pobijaju odluku o troškovima postupka, Vrhovni sud je naveo da u skladu sa stavom Građanskog odjeljenja revizija nije dozvoljena protiv pravosnažne odluke o troškovima postupka. S druge strane, Vrhovni sud je naveo da je osnovana revizija tuženog, te je ponovio utvrđeno činjenično stanje za koje je vezan bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja u skladu sa odredbom člana 240. stav 2. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da u cijelosti prihvata obrazloženje i razloge prvostepenog suda koji je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev apelanata. Obrazložio je da apelanti nisu mogli steći pravo vlasništva na spornom stanu samo na osnovu novčanih ulaganja, bez saglasnosti tuženog kao vlasnika spornog prizemlja na kojem je stan izgrađen. Naime, za usvajanje tužbenog zahtjeva apelanti su trebali dodatno dokazati činjenicu da su imali suglasnost tuženog da steknu pravo vlasništva dogradnjom na njegovom – spornom prizemlju. Obzirom da apelanti nisu iznosili ni dokazivali navedenu činjenicu, pravilno je prvostepeni sud odbio njihov zahtjev zbog neispunjenja uslova za sticanje prava vlasništva na spornom stanu. Dakle, budući da je nedostajala saglasna volja ugovarača za sticanje prava vlasništva na spornom stanu, apelanti su samo mogli postaviti odgovarajući obligaciono pravni zahtjev prema tuženom. Pro tome, Vrhovni sud je istakao da je imao u vidu pravni stav, u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji iz svoje presude broj 17 0 P 018619 13 Rev od 29. novembra 2016. godine. Vrhovni sud je u vezi s tim obrazložio da apelanti nisu stekli pravo vlasništva ili pretpostavljeno vlasništvo na dograđenom spornom stanu pa stoga, imajući u vidu odredbu člana 49. stav 1. ZVPO, nisu aktivno legitimisani za postavljanje negatornog zahtjeva za prestanak protivpravnog uznemiravanja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude i potvrdio prvostepenu presudu.
8. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti u suštini ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem je donesena osporena odluka. U suštini, tvrde da su pogrešno utvrđene odlučne činjenice zbog kojih je odbijen njihov tužbeni zahtjev, odnosno da je pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud pogrešno i neosnovano prihvatio utvrđenje i odluku prvostepenog suda, odnosno da je pravilna odluka drugostepenog suda kojim je usvojen njihov tužbeni zahtjev. Navodi da su prvostepeni i Vrhovni sud svoje odluke donijeli uz pogrešnu primjenu odredbi čl. 27. i 28. ZVPO.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
11. U vezi sa navodima apelanata koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZVPO i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima nižestepenih sudova, kojim je vezan, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je preinačio presudu drugostepenog suda, odnosno zašto je prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene odredbi člana 27. i 28. ZVPO prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu apelanata. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je obrazloženo zašto se apelanti ne mogu smatrati savjesnim graditeljima (član 27. ZVPO), te da su propustili tražiti od tuženog naknadu vrijednosti spornog stana (član 28. stav 4. ZVPO). Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman